Klekni u Grabovici

"I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana, zbog kakve krivice je umorena?" (Kur'an, At-Takwir,8-9)

Pripadnost nekoj naciji najbolje se osjeća preko stida, pisao je veliki poljski intelektualac Adam Mihnik, a svojim studentima i u javnim nastupima prenosio profesor Nerzuk Ćurak.

Piše: Faruk Vele

Stid je jedino što se i može osjećati pred istinom da su na današnji dan prije 27 godina pripadnici jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine iz sastava 1. korpusa počinili masakr nad 33 civila u Grabovici kod Jablanice.

Ubivši 33 osobe, građanina Bosne i Hercegovine, koje su kao priznata i legitimna vojna sila samostalne, nezavisne i suverene zemlje morali štititi, zločinci su ukaljali svoj obraz, čast i uniformu vojske koja se tih mjeseci najteže ratne godine istovremeno borila protiv najmanje tri-četiri vojske, ali i naroda iz kojeg su potekli.

Nema "ALI"

Da, moglo bi se na ovom mjestu pisati o okolnostima u kojima se dešava taj nesporni masakr, o hiljadama zatočenika u hercegbosanskim logorima, o opsadi Mostara i Gornjeg Vakufa, razaranju Stoca i zločinima u njemu, progonima u Čapljini..., no na ovom mjestu se to ne može činiti.

U ovoj priči nema "ALI". Jer, svako "ALI" prestaje pred sudbinom najmlađe žrtve, četverogodišnje Mladenke Zadro, vesele plave djevojčice, zelenih očiju, koja je ubijena u naručju majke Ljubice na današnji dan prije 27 godina u hercegovačkom selu čije ostatke danas možete vidjeti na putu za Mostar, na desnoj strani rijeke Neretve.

Nikakvo "ALI" ne može objasniti pucanje u lice četverogodišnjeg djeteta ili u prsa jedne nedužne žene, njezine majke. Nema te vojne operacije koja može da legitimizira takvo zlo.

Nema tog "ALI" koje može da opravda umorstvo njihovog komšije, 87-godišnjeg Marka Marića, najstarije žrtve, koji je poslije decenija teškog života dočekao kraj kakav nije zaslužio.

Nema "ALI" pred ubistvom gotovo cijele porodice Zadro. Jer, osim Mladenke i njezine majke Ljubice, ubijeni su i njezin otac, a Ljubicin muž, Mladen Zadro (37), te djed Ivan (71) i baka Matija Zadro (71), kao i brojne komšije.

Dobri ljudi

U Grabovici su tokom 8. i 9. septembra 1993. ubijeni građani, nevini ljudi, ljudska bića. Prisjetimo se njihovih imena:

1. Pero ČULJAK, sin Mijata, rođen 15. studenog 1913.
2. Matija ČULJAK, supruga Pere, rođena 17.svibnja 1917.
3. Cvitan LOVRIĆ, sin Tadije, rođen 11. listopada 1936.
4. Jela LOVRIĆ, supruga Cvitana, rođena 20.studenog 1940.
5. Mara MANDIĆ, supruga Tome, rođena 1912.
6. Ivan MANDIĆ, sin Marka, rođen 15. srpnja 1935.
7. Ilka MILETIĆ, kći Ilije, rođena 20. siječnja 1926.
8. Anica PRANJIĆ, supruga Ivana, rođena 7. veljače 1914.
9. Franjo RAVLIĆ, sin Stjepana, rođen 17. svibnja 1918.
10. Ivan ŠARIĆ, sin Pere, rođen 13. kolovoza 1939.
11. Pero MARIĆ, sin Ilije, rođen 27. rujna 1914.
12. Dragica MARIĆ, supruga Pere, rođena 21. rujna 1914.
13. Josip BREKALO, sin Ivana, rođen 29. srpnja 1939.
14. Luca BREKALO, supruga Josipa, rođena 14.rujna 1939.
15. Andrija DREŽNJAK, sin Tome, rođen 23. veljače 1921.
16. Mara DREŽNJAK, kći Andrije, rođena 21. travnja 1921.
17. Dragica DREŽNJAK, kći Andrije, rođena 25. studenog 1953.
18. Ilka MARIĆ, kći Šimuna, rođena 20. siječnja 1921.
19. Ruža MARIĆ, kći Šimuna, rođena 17. veljače 1956.
20. Martin MARIĆ, sin Blaža, rođen 7. kolovoza 1911.
21. Marinko MARIĆ, sin Martina, rođen 6. siječnja 1941.
22. Luca MARIĆ, supruga Marinka, rođena 25. novembra 1944.
23. Marko MARIĆ, sin Ante, rođen 28. veljače 1906.
24. Matija MARIĆ, supruga Marka, rođena 14. studenog 1907.
25. Ruža MARIĆ, kći Mije, rođena 13. travnja 1935.
26. Ivan ZADRO, sin Andrije, rođen 28. ožujka 1924.
27. Matija ZADRO, supruga Ivana, rođena 23. rujna 1923.
28. Mladen ZADRO, sin Ivana, rođen 18. srpnja 1956.
29. Ljubica ZADRO, supruga Mladena, rođena 8. lipnja 1956.
30. Mladenka ZADRO, kći Mladena, rođena 13. kolovoza 1989.
31. Živko DREŽNJAK, sin Blaža, rođen 29. kolovoza 1933.
32. Ljuba DREŽNJAK, supruga Živka, rođena 15. svibnja 1932.
33. Jozo IŠTUK, sin Ante, rođen 16. travnja 930.

Tijela su im bačena u Neretvu, a 16 ni do danas nije pronađeno!

Jedini koji su preživjeli jesu Mladenkina braća Goran i Zoran, koji će kasnije cijelom svijetu ispričati užasnu istinu.

Svjedočenje dječaka

O događanjima u selu preživjeli dječaci Goran i Zoran su ratnom reporteru Šefki Hodžiću nekoliko dana poslije masakra ispričali:

"Ujutro, oko 11 sati, ušla su u kuću trojica boraca, mladića, visoko podašišanih. Mi smo svi bili u kući. Pitali su nas koje smo nacionalnosti. Rekli smo Hrvati. Tražili su da vide šta imamo od stoke, pa su dedo, baka i tata s njima pošli u štalu. Pucali su im u leđa, kod kocaka. Nas dvojica smo pobjegli u šumu. Vidjeli smo kako izlaze majka i sestra vani. Onda su pucali i u njih, pred štalom. Pucali su i dalje po selu. Mi smo bili u šumi sve do pred veče. Ništa nismo jeli i bili smo gladni. Onda su nas ugledala trojica boraca i pozvala nas. Rekli su da se ništa ne plašimo. Mi smo došli i oni su nas odveli u kasarnu i dali da jedemo. Onda su nas odveli kući da uzmemo neke stvari. U kući je bilo sve ispreturano, vrata odvaljena... Majka i sestra su ležale pred štalom, prekirvene čaršafom. Borci su ih otkrili. Majka je bila izrešetana po prsima, a sestri su pucali u lice!".

Prateći suđenje za ovaj ratni zločin na Kantonalnom sudu u Mostaru, autor ovih redaka čuo je od svjedoka kako su dobri stanovnici Grabovice lijepo primili pripadnike Armije RBiH iz Sarajeva koji su se tu našli tokom operacije pod nazivom „Neretva 93.“.

Od njih im nije prijetila nikakva opasnost, niti su naišli na otpor, kao možda negdje drugo.

Krvavi pir je započeo u kući porodice Marić, gdje su borci Armije RBiH bili čak ugošćeni. Primijetivši sliku jednog muškarca u uniformi, vojnici su navodno pitali o kome se radi. Kada je starac iskreno odgovorio da je to njegov sin, a potom i da je pripadnik HVO-a, nastao je tajac. Budući su u tom periodu trajali sukobi HV-a i HVO-a protiv Armije RBiH, jedan od vojnika Armije RBiH je srdito ustao i kazao: "Dohakat će nama naš marhamet"!

Zlo je zlo

Zlo je krenulo. Nakon toga su počela ubistva i u kući Marića, ali i u cijelom selu.

"To su bili fini ljudi", govorio je kolegi Hodžiću očajni načelnik policije u Jablanici, čestit čovjek, Emin Zebić.

"Kad je Grabovica oslobođena, i oni su htjeli da se isele. Mi smo ih ubjeđivali da ostanu, garantovali im bezbjednost. Bili su to skromni ljudi. Svakog su lijepo primili. Borcima su davali šta god su tražili. I nikad im se ništa ne bi dogodilo da nisu došli borci iz Sarajeva. Nikad im to ne bi učinili jablanički borci", tvrdio je Zebić.

Stid jablaničkih policajaca koji su među prvima pokušali ući u selo, ali im to nije dozvoljeno, među kojima je bio i Ahmed Salihamidžić, otac slavnog Hasana Salihamidžića, danas sportskog direktora Bayern Münchena, možda ponajbolje opisuje osjećaje svih čestitih ljudi Jablanice i Bosne i Hercegovine zbog bezumnog zločina.

I poslije skoro tri decenije nad zelenom Neretvom i Hercegovinom lebdi pitanje – zašto?

Kome je to trebalo? Koji vojni cilj je time ostvaren?

Nažalost, i danas je bez iskrenog odgovora, kao što ni pravda nije potpuna.

Najmanje što bi oni koji bilo šta znaju mogli učiniti da spase svoj, obraz Armije RBiH, pa i bošnjačkog naroda, iz kojeg zločinci dolaze, jeste da otkriju eventualna saznanja o mjestu na kojem se nalaze posmrtni ostaci preostalih žrtava.

Kao što ne postoje "argumenti" i nikakvo "ALI" koje će objasniti genocid u Srebrenici, Korićanske stijene, Prijedor, Zvornik, Foču, Višegrad, Biljane, Mostar, Uborak, Sutinu, Stolac, Prozor, Ahmiće, Stupni Dol, Mokronoge, Čapljinu, Koštanu bolnicu, Dretelj, Heliodrom, Vojno, Gabelu, Trusinu, Uzdol, ubistvo franjevaca u Fojnici, Omarsku, Keraterm, Čelebiće, Kazane, Vrbanju, odnosno Bugojno... i sva druga stratišta u kojoj je ubijena makar jedna nedužna osoba, tako i zlo koje se desilo u Grabovici mora biti jasno i nedvosmisleno osuđeno.

Jer, zlo je zlo!

Tek kada svako od nas progovori o "svojim" zločincima i zločinima počinjenim "u naše ime", ali iskreno, bez "uvijanja", bez obzira na cijenu, ovdje će biti mira i sreće. Bez toga ratni narativi gurat će zemlju u nove sukobe i nova, možda i gora zla.

Neka ovo bude jedan od pokušaja izgradnje vjere u mir i zajedničku sreću.

Jer, politike koje nastoje dokazati da narodi ne mogu živjeti zajedno, pisao je Hamza Bakšić, uskoro će doći do zaključka da ne mogu živjeti nikako! Tome se moramo suprostavljati.

Veliki novinar Predrag Lucić poručio je hrvatskom vrhu još prije 20 godina da klekne u Ahmićima u kojem je ubijeno 118 nevinih žrtava. Mi danas pozivamo "sve one koje se tiče smrt nedužnog čovjeka", da kleknu u Grabovici, pomole se za nevino umorene. Ali i sve nas.