Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši: Dan kad su pale prve žrtve opsade

Snimaj, snimaj sad sve... vidi ovu bruku... dušmani – povici su koji su se petoga aprila 1992, na Vrbanja mostu u Sarajevu, miješali s rafalima puškomitraljeza i fijucima metaka iznad glava ljudi koji su se okupili u centru grada, tražeći mir.

Došlo ih je ispred bh. skupštine toga 5. aprila nekoliko hiljada, mladih i starih, kako bi poručilo kako žele mir.

Srpske snage odgovorile su im, prvo barikadama na Grbavici i Vracama, a zatim su na okupljene civile osuli paljbu, iz Holiday Inna.

Nakon što su prestravljeni ljudi počeli trčati prema Vrbanja mostu, tamo, iz pravca prvih kuća na Vrbanji i benzinske pumpe, dočekali su ih nove srpske cijevi i nova paljba.

Na mostu, nakon pucnjave, ostat će ležati tri tijela. Suada Dilberović u samrtničkom hropcu pita: “Zar je ovo Sarajevo?”, i umire. Olga Sučić ne govori ništa. Na putu do bolnice i ona umire.

Malo Sarajlija zna da je tog dana, od snajperista koji su bili pozicionirani u objektu naspram benzinske pumpe, teško ranjen Milomir Vučijak, stariji gospodin iz sarajevske ulice Obale 27. jula (danas Aleja lipa). Gospodin Vučijak ili čika Mišo, kako su ga zvala djeca s posljednjeg sprata u njegovom haustoru, tek što je postao djed, preminut će od posljedica ranjavanja. Jedan od metaka mu je raznio stomak. 

Dragan Vikić o stravičnom će početku u godinama poslije rata reći: 

"Taj 5. april ću pamtiti dok sam živ! Jednostavno, neke se slike ne mogu izbrisati iz sjećanja, a jedna od njih je i napad na školu na Vracama kada je sve i počelo. Dobro se sjećam, bio je sunčan dan, drugi dan Bajrama. Slike ljudi ispred Skupštine na Marijin-Dvoru se ne zaboravljaju.

Ne želimo rat, hoćemo da živimo u slozi, poruka je na hiljade građana Sarajeva koji su se okupili tog dana. Svi smo tu, ne damo Bosnu i Hercegovinu, čuje se sa svih strana. Dobro se sjećam i govora za Yutel, poruke da se ovo zlo koje se krenulo mora zaustaviti. Tog 5. aprila je jednostavno ljudima "iscurio fitilj". Tog dana smo svi rekli uglas: "Ne želimo rat, ne damo Bosnu!".

Međutim, već je bilo kasno. Prve žrtve već su pale... Sjećam se onog stampeda na Vrbanja mostu, rafala s Vraca, pucnjave s okolnih zgrada na Marijin-Dvoru... Nažalost, tada su mučki ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović. Krv je bila prolivena, agresor je poslao jasnu poruku šta nam se sprema. Sjećam se aviona JNA koji su letjeli iznad naših glava svega na stotinjak metara iznad Sarajeva. Strašili su ljude, probijali zvučni zid. To je bio znak da više ništa neće biti kao prije. Srpski nacionalisti su imali jasan cilj, a to je stvaranje velike Srbije. Morali smo se boriti.

(...) Toga dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti, da ćemo zaustaviti tu snažnu mašineriju, iako goli i bosi. I tako je bilo. Sarajevo se u prvi mah odbranilo, jer da je palo, ko zna šta bi sa nama bilo. Bosna i Hercegovina više ne bi ni postojala.“

Opsada Sarajeva od strane srpskog agresora počela je zauzimanjem međunarodnog aerodroma od strane JNA, u noći sa 4. na 5. april 1992. godine, a završila se 29. februara 1996. godine.

Bila je to skoro četverogodišnja blokada glavnog grada, nazvana "Sarajevska opsada", sa 1425 dana, jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja.

Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

No, uspjeli nisu.

Sarajevo je i danas tu. Stoji prkosno, baš kao i njegove Sarajke i Sarajlije.

S druge strane, nišandžije koje su Šeher posipale paljbom, sad su u rupama. Mišjim. Njihovi šefovi sada jadikuju iz zatvorskih ćelija, moleći da im se smanje zatvorske kazne. Neka stoga svi zlotvori, prošli, sadašnji i budući, zapamte samo jednu rečenicu:

Sarajevo će biti, sve drugo će proći.