Kako se pokajala Biljana Plavšić

Radiosarajevo.ba
Kako se pokajala Biljana Plavšić

Foto: AP

Knjigu 'Svedočim' Biljana Plavšić pisala je u udobnosti zatvorske ćelije. Odatle je pratila i objavljivanje svog literarnog poduhvata koji je srdačno promovirao Rajko Vasić, stranački megafon Milorada Dodika. U preporuci na zadnjoj strani Vasić piše 'sud je sud, ali vrijeme će pokazati da je Biljana Plavšić srpska heroina'. U sudnici bi se Plavšićeva, pred sudijama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu pokajala i prihvatila odgovornost za ratne zločine. Po povratku u ćeliju, olovkom bi pisala redove koji će ući u anale licemjerstva. RadioSarajevo vam donosi najzanimljivije dijelove tog svjedočanstva.

"Dodik nije izneverio moje nade" (IV)

Rehabilitacija je nova relativizacija. Ona je bila samo jedna od faza u progresu bolesti, kao što je suočavanje dio procesa izliječenja.

U brojnim intervjuima veoma često se poteže pitanje daljih odnosa između BiH i Srbije, mogućnosti pomirenja među narodima Bosne i Hercegovine, te kako puštanje Biljane Plavšić na slobodu utječe na njihove odnose. A sve je veoma lako zaključiti: puštanje Plavšićeve, rehabilitacija kolekcije likova koji su učestvovali u najtežim godinama za sve narode naše zemlje, ne može i neće biti dobra. Prolazimo kroz pogrešne faze i obolijevamo, poslije rata, od nove bolesti. Samo se još u vezi sa imenom nismo usaglasili.

U posljednjem poglavlju knjige „Svedočim“, koja govori o događajima u NS Republike Srpske i sastavljanju liste kandidata za mandatare, Plavšićeva skoro sa nježnošću i dirljivim povjerenjem, svojstvenom jakim ženama na visokim pozicijama, a u kriznim situacijama, govori o dva svoja svijetla poslenika: Dodiku i Ivaniću.


„Sedeli su obojica, Dodik i Ivanić, nasuprot mene. Koga sada da predložim skupštini? Molećiv pogled uputih Dodiku a Ivanić u tom trenutku klimnu glavom. 'Dodik, hoćete li se vi prihvatiti ovog posla, ali bez postavljanja uslova?' 'Hoću'. 'Ali bez postavljanja uslova, kao Mladen?' 'Bez'.

Razmišljajući o ovom razgovoru sa Dodikom i Ivanićem, a osam godina me deli od tog vremena , sve mi je u sećanju sveže (...) Jedan od njih nije izneverio moje nade. I danas sama sebi čestitam na pravom izboru, drago mi je što sam mu pružila šansu koju je zaslužio i stotinu puta dosad opravdao. A događaji koji su usledili i naravno opasnosti koje su ih pratile, od tog dana, prihvatila sam kao interesantnu igru dobra i zla, u kojem dobro mora pobediti. Imala sam u Dodiku oslonac, a u narodu veliku podršku.

Znala sam da će predlog da Dodik bude mandatar teško proći, ali sam bila odlučna. Više ne postoji nikakav obzir prema SDS-u. Ne postoji više niko i ništa na ovome svetu što bi me moglo sprečiti da Republika Srpska ne dobije novu vladu. Dala sam sebi rok do Jovandana, moje slave. To je sasvim realan cilj i nasušna potreba Republike Srpske. To se mora postići pod svaku cenu.“

I tako, vrijeme prolazi, a Dodik ne iznevjerava očekivanja svoje mentorice, u igri dobra i zla koja za BiH u posljednje vrijeme završi u sivom, turobnom području između.

Za razliku od ratnog ludila, način na koji se slažu kockice u postratnoj stvarnosi jezivo je logičan. Radovan Karadžić, poprilično nepopularna ličnost u Biljaninoj knjizi, suočava se sa optužnicom. Biljana se suočava sa novim životom – sa Dodikom pod rukom. Ne radi se samo o rehabilitaciji zločinaca, već zločinačkih namjera. Dragan Dabić, Radovanova maska dovoljno dobra da zavara gledatelje latino sapunica, već je pomalo mitska ličnost, doktor-vrač, čovjek koji je dobio novu šansu. Pravi Radovan, ratni zločinac, većinom se i ne pojavljuje u svojoj optuženičkoj stolici, a i kad se pojavi izgleda kao ispuhana maska.

Rehabilitovani, napumpani zločinci kao novi izlaze iz novih političkih opcija, hrabri i odlučni. Pred relativizacijom smo popustili, a rehabilitaciju prihvaćamo u šoku; prebacujemo odgovornost na sve – na medije, na državu Švedsku, na sudove, na narode. A oni koji će krojiti budućnost BiH, ako im mi to dopustimo, jako dobro znaju da je najgore ludilo i najgori strah kada ne znaš u koga tačno da uperiš prstom.



Bilo bi lako da, kao u bosanskim poslijeratnim filmovima, dobijemo šansu za svoj punchline. Nizovi gorkih, duhovitih i satiričnih tekstova, ali i onih ozbiljnih, koje su napisali kolege novinari povodom puštanja na slobodu Biljane Plavšić, pokušavaju donijeti makar tu vrstu olakšanja – pokušavaju iz ovoga izvući kakvu-takvu vrstu spoznaje, jer šutnja nije zlato. Već dugo, jako dugo.

"Na kraju krajeva“, kaže Milorad Dodik, „Biljana nije dobila nikakvu milostinju, ona je odležala dvije trećine kazne. Pravila Haškog tribunala kažu da se zatvorenik može pustiti na slobodu i nakon odležene polovine kazne, ukoliko to predloži Apelaciono vijeće tribunala. Pošto je vijeće tako odlučilo, ne vidim zašto gospodin Komšić pravi bilo kakvu galamu za samu Švedsku. Švedska i nije donijela odluku, već je samo, u skladu sa pravilima, bila zemlja u kojoj je Biljana služila kaznu".

Ni Dodik nije dobio nikakvu milostinju – on i danas pokazuje da je bio „pravi čovjek za posao“. I dok mi vrtimo prstom, u mraku, tražeći u koga da ga uperimo, postaje nam jasnije da su zločini i kazne, kao i igre „dobra i zla“ jednako živi i u glavama žrtava i u glavama dželata. Samo što ovim posljednjim život, izgleda, radije daje drugu šansu.

Vezano:
Markale - "Nameštaljka na licu mesta" (I)

Biljani jedanaest, Iliji dvanaest (II)
Zločinci - Salonski i oni drugi (III)
RTRS za Karadžića i četiri puta jačeg Dodika

dijala, radiosarajevo.ba


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije