Jasmin Medić: 'Moj otac je imao samo 37 godina kada je ubijen na Korićanskim stijenama'

Ejub Medić je imao samo 37 godina kada je ubijen na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, 21. augusta 1992. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2009. i identifikovani 2012., a ukopan je iste godine na Šehidskom mezarju u Kamičanima.

Bio je među preko 180 logoraša iz Trnopolja koji su streljani. Porodica je godinama tragala za istinom o njegovoj sudbini.

Njegov sin Jasmin Medić je doktor historijskih nauka i naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu. Sada ima isto onoliko godina koliko je njegov otac imao 1992. godine. Te 1992. godine imao je nepunih šest godina. Prije rata živjeli su u Kozarcu.

Trending

Paraliziran saobraćaj na ulazu u Sarajevo: Formirane kilometarske kolone

Za agenciju Anadolija prisjetio se tih dana 1992. godine dok je kao šestogodišnjak sa majkom i sestrom pokušavao izaći iz Prijedora.

"Do 24. maja 1992. godine živio sam u porodičnoj kući u Kozarcu sa roditeljima, mlađom sestrom i roditeljima mog oca. Na području prijedorske regije su već 1991., zbog zbivanja u Hrvatskoj, zabilježeni određeni incidenti na etničkoj osnovi. Tada je vojnosposobno srpsko stanovništvo sa područja prijedorske regije išlo da ratuje u Lipik, Pakrac i druge dijelove Hrvatske kao pripadnici Jugoslovenske narodne armije...Bošnjaci koji su odbili da u tome učestvuju su bili pod određenom vrstom pritiska", pojasnio je Medić.

19.07.24. 10:56

Posmrtni ostaci četiri žrtve Prijedora spremni za ukop: Najmlađi je imao 23 godine

Njegov otac je do 1992. godine radio u prijedorskom Autotransportu. A Medić je kasnije saznao da je njegov otac, jer je odbio da učestvuje u napadu na Hrvatsku, imao određenih problema na poslu. Napad na Kozarac 24. maja dočekali su u porodičnoj kući.

"Niko na tom području nije mogao da procijeni šta će se desiti. Vojnosposobno bošnjačko stanovništvo bilo je u slabo naoružanoj Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine. Područje nekadašnje opštine Kozarac, tada je brojalo oko 95 posto bošnjačkog stanovništva. Pripadnici TO BiH, policajci iz Kozarca, članovi lokalnih političkih stranaka i drugi ugledni građani Kozarca na sastancima su dogovorili da drže straže i da s ono malo naoružanja (pištolja i lovačkih pušaka koja su bila u legalnom posjedu pojedinaca) brane Kozarac ukoliko bude napadnuto. Da to oružje bude upotrebljeno samo ukoliko budu napadnuti. Tako je i bilo...", naveo je Medić.

Područje gdje je bila njihova porodična kuća je bilo među prvim na udaru. U popodnevnim satima tog 24. maja, žene, djeca i starci su se krili u podrumima, a muškarci su pokušali da nađu neko rješenje u pregovorima sa Srbima da se makar spase civili. No, srpska vojska i policija odlučila je napasti Kozarac, a tom napadu su bili izloženi civili.

"Kada je krenuo napad nastala je neviđena situacija, granate su padale na kuće, bilo je poginulih. Oni koji su se angažovali u odbrani tog dijela Kozarca, među kojima je bio i moj otac, su željeli da barem na kratko zaustave napad kako bi se djeca, žene i starci povukli prema samom centru Kozarca. I mi smo se povukli. Nakon toga smo dva dana bili na Kozari i onda je 26. maja kozaračka policija prihvatila da se preda jer je to bio jedini način da spasi civilno stanovništvo. Tada je jedna grupa ljudi iz Kozarca prebačena za Prijedor, druga u logor Trnopolje, a jedna manja grupa je preko Kozare tražila spas do Gradiške, granice sa Hrvatskom. Muškarci su odvedeni u logore Omarska, Keraterm ili Trnopolje", pojasnio je Medić.

Putovanje od Prijedora, Maglaja, Splita, Zagreba do Njemačke

On je sa majkom i sestrom odveden do Prijedora gdje su bili četiri dana. Međutim, tada su krenuli i napadi na dijelove Prijedora sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Tridesetog maja je jedna grupa Bošnjaka i Hrvata pokušala da oslobodi Prijedor, međutim, u tome nisu uspjeli.

"Nakon 30. maja, Bošnjaci koji su bili u gradu Prijedoru bili su posebno na udaru. Mnogi su i tada ubijeni, mnogi odvedeni u logore. Mi smo imali sreću jer nam je suprug od mamine radne kolegice došao u posjetu. Pokušao je da nas prebaci u jedno selo koje još uvijek nije bilo napadnuto. Nakon toga smo uspjeli da izađemo iz grada u selo odakle je očeva majka. U julu 1992. smo odvedeni u logor Trnopolje. Tamo smo bili par sati, a nakon toga smo stočnim vagonima prebačeni na područje Maglaja", prisjetio se Medić.

Ostalo mu je u sjećanju gostoprimstvo mještana Kosove u Maglaju kojima su Kozarčani trajno zahvalan. Nakon toga su otišli u Zenicu, pa u Split, nakon toga u Zagreb, a iz Zagreba za Njemačku. U Njemačku su otišli u augustu. Tamo su bili tetka i tetak Jasminovog oca. Dolaskom u Njemačku počeli su dobijati neke informacije o ocu.

"Prvobitno smo dobili informaciju da je u logoru Trnopolje. Nakon toga je došla informacija da je organizovan konvoj za prebacivanje civila iz grada Prijedora i logora Trnopolje prema Travniku. Bilo je pitanje šta se desilo za logorašima Trnopolja. U međuvremenu smo dobili i informaciju da je jedan dio unutar te kolone zaustavljen na nekoj lokaciji na planini Vlašić. Tada nismo znali o kojoj lokaciji se radi. To je bio period kada smo danima tragali ko je mogao biti u tom autobusu, ko se spasio jer još nismo imali informaciju da li je otac došao do Travnika ili je ostao u logoru", kazao je Medić.

Tokom tog perioda dobili su i pismo od oca koji im je pisao iz Trnopolja. Tada su preko Crvenog krsta mogli slati pisma. Pismo je stiglo početkom septembra.

"On govori da je s njim sve uredu, da se ne brinemo. Bili smo, na početku, presretni jer smo mislili da je živ. Međutim, tada smo vidjeli da je pismo poslano 15. augusta, a stiglo je početkom septembra. Pokolj na Vlašiću se dogodio 21. augusta. U međuvremenu smo dobijali informacije od Srba iz Prijedora. Mi smo na sve načine pokušavali da dođemo do bilo kakvih saznanja. Neki članovi porodice su preko nekadašnjih prijatelja Srba pokušali da dođu do informacija. Ti nekadašnji prijatelji su tražili novac za informaciju da je otac živ. Tada smo od njih tražili papir sa njegovim potpisom. Nakon što smo to tražili, vidjeli smo da se radi o lažima", ispričao je Medić.

Otac ubijen na Korićanskim stijenama

Vremenom je blijedila nada da je živ. Kasnije smo saznali za Korićanske stijene i da je tamo ubijen veliki broj ljudi iz Trnopolja. Međutim, informacije su i dalje dolazile, oni su se nadali da je ipak živ. Međutim, nisu ga mogli pronaći. Tada su krenule ekshumacije na Korićanskim stijenama.

"Uvijek živite sa nekom nadom. Prva ekshumacija na Korićanskim stijenama bila je 2003. godine. Tada nisu pronađeni posmrtni ostaci oca, a ni kasnije. Međutim, 2012. godine smo dobili poziv iz Instituta za nestale osobe gdje je rečeno da su pronađena četiri kompletna tijela, odmah ispod litice na Korićanskim stijenama, da se tu nalazio neki kombi. Rekli su da su pronađeni posmrtni ostaci oca. Ja sam išao i identifikovao ga. Nedostajala su stopala i jedan dio rebra", rekao je Medić.

Oca je ukopao 2012. godine na Šehidskom mezarju u Kamičanima.

"Veliko je olakšanje kada vam pronađu posmrtne ostatke užeg člana porodice. Tada počinje nova epizoda u životu, znate gdje su posmrtni ostaci, gdje mu je mezar. Kada saznate tu vijest ponovo proživljavate sve to, ali znate da je završena jedna agonija. U međuvremenu su neki ljudi i priznali da su učestvovali u zločinu na Korićanskim stijenama, opisali neke detalje...", izjavio je Medić.

U Sarajevo je Medić došao 1998. godine gdje i danas živi. Bavi se istraživanjem ratnih zločina, sa posebnim akcentom na Prijedor.

Kroz prijedorske logore prošlo oko 30.000 osoba

U Prijedoru je od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 osoba, a kroz logore Keraterm, Omarska i Trnopolje te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti. Za zločin na Korićanskim stijenama zatvorske kazne je dobilo 11 osuđenih, u trajanju od ukupno 200 godina.