Inkluzivno obrazovanje u praksi: prednosti i propusti

Iako je sistem uključivanja djece sa posebnim obrazovnim potrebama u sistem redovnog školovanja dobro osmišljen, ni osam godina od uspostave inkluzivnog obrazovanja u BiH, u praksi nisu riješeni brojni propusti. Neki od njih su: neprilagođenost nastavnih planova i programa za rad sa djecom, veoma mali broj stručnjaka u ovoj oblasti, neobezbjeđivanje zakonom predviđenih asistenata, neopremljenost škola učilima i nastavnim pomagalima.

Kao i u svim školama u kojima se sprovodi inkluzivno obrazovanje, i nastavno-pedagoški kadar Osnovne škole Skender Kulenović u Sarajevskom naselju Dobrinja nosi se sa navedenim poteškoćama. Problem je, kako ovdje navode, i u direktorima pojedinih škola kojima je data mogućnost procjene da li njihova škola treba ili ne implementirati inkluziju.

Upravo iz ovog tih razloga, jedan od pet učenika iz njihove škole koji pohađa inkluzivnu nastvu dolazi čak sa drugog kraja grada, jer u školama kojima bi trebao pripadati nemaju stručnog kadra za rad sa djecom s posebnim obrazovnim potrebama.

Jedna od rijetkih magistrica inkluzije u našoj zemlji, koja već devetu godinu  radi u inkluzivnom odjeljenju OŠ Skender Kulenović, je i naša sagovornica Arnela Borovac – Bekaj, koja kaže: „Moralo bi biti više stručnjaka, ali nažalost nisam baš srela toliko ljudi koji su zainteresovani za ovaj vid rada. Kada je riječ o obrazovanju kadra, kod nas nemate ni predavače koji bi mogli da vam prenesu to znanje. Ilustracije radi - za odbranu magistarskog rada, morala sam čekati na profesoricu iz Osla, jer ovdje nemate predavača za ovu oblast“. 

Zajedno sa troje kolega ispred udruženja "Život sa downovim sindromom", Aldvinom Torlakovićem,  Lejlom Karijašević i Aidom Abdulović, Arnela Borovac - Bekaj radi na izradi priručnika namijenjenog nastavnicima osnovnih i srednjih škola, koji bi im olakšao rad sa djecom s posebnim obrazovnim potrebama. Priručnik će se odnositi pretežno na rad sa djecom s downovim sindromom, a promocija će biti upriličena 21. marta. 2013. godine, kada se obilježava i Svjetski dan osoba sa downovim sindromom.

Nedostatak asistenata

Jedan od većih problema, je činjenica da se u praksi ne sprovodi usvojeni zakon, koji je Ministarstvu obrazovanja nametnuo obavezu da se u školama sa inkluzivnim odjeljenjima obezbijede asistenti u nastavi. Njihov zadatak bio bi pružiti podršku i pomoć djeci sa posebnim obrazovnim potrebama u realizaciji nastavnog i vannastavnog procesa, pritom sarađujući sa nastavnicima, svim učenicima, roditeljima, edukatorima-rehabilitatorima, pedagoškom službom i menadžmentom škole.

„Udruženje Život sa downovim sindromom i Udruženje OAZA, potrudili su se da omoguće asistente, ali to nije dugo potrajalo. Ovaj kadar plaćali su od dijela donacija dobivenih od Ministarstva obrazovanja i Švicarske ambasade, a kada su se ta sredstva potrošila, ni asistenti više nisu mogli biti plaćeni za rad. Neprepoznavanje potrebe za omogućavanjem asistenata, jedan je od većih propusta u implementaciji inkluzivnog obrazovanja“, rekla je Borovac – Bekaj.

Rad u takvim okolnostima zahtjevan je i za nastavnike, ali u konačnici najviše mogu da trpe dijeca, jer bez asistenata i takve vrste pomoći teže je iskoristiti kapaciteti djeteta.

Izvan radnog vremena

Ipak, uz dosta volje i ljubavi nastavnika i ovo je moguće, što nam dokazuje i tajna koju nam je odao jedan od roditelja, čije dijete ide u razred učiteljice Borovac – Bekaj. Kako kaže: „Učiteljica se nekad u školi zadrži i po sat - dva duže, kako bi djevojčici koja pohađa inkluzivnu nastavu, pomogla da savlada eventualne propuste napravljene tokom nastave“.

Iz ovoga primjera je i vidljiva potreba za angažovanjem asistenata, koji bi sve vrijeme bili uz djecu, koja, a i to samo ukoliko je nastavnik spreman za dodatnu pomoć, ne bi morali ostajati u klupi i nakon školskog zvona.

Preciznih podataka o tome koliko učenika s posebnim obrazovnim potrebama ima u školskom sistemu BiH nema, s obzirom da je državni resor obrazovanja decentriliziran na više manjih lokalnih ministarstava te zbog toga što postoje razni stepeni inkluzivne nastave. Pored toga, praksa inkluzivne nastave počela se sprovoditi i u srednjim školama, uprkos tome što se do sada, zbog nedostatka finansijskih sredstava, nije uredila niti u osnovnom obrazovanju. 

Nastavnici su prepušteni sami sebi, kako u praćenju razvoja i napretka učenika tako i u osmišljavanju individualnih programa.

Također, za psihofizički razvoj djece posebno su važne i vannastavne aktivnosti, jer i dječije sposobnosti nije moguće procijeniti samo u momentu kada nastavnik predaje ili na osnovu testa znanja u školi. Kako navodi Arnela Borovac – Bekaj: „Radi se o aktivnostima poput odlaska na plivanje, jahanje, proslave rođendana, razne radionice..., koje nastojimo što češće upražnjavati zajednički – djeca sa posebnim obrazovnim potrebama i ostala djeca, koja se tako dobro nadopunjuju i svi učimo jedni od drugih“.

U korist specijaliziranih škola

Prema mišljenju nekih od stručnjaka, u postojećem nedostatku stručnog kadra za inkluzivnu nastavu, za određenu djecu je prihvatljivije da ostanu specijalizovanim školama. Smatraju da roditelji, na kojima u konačnili i jeste odluka, ne trebaju po svaku cijenu slati djecu u redovne škole, jer na taj način ostaju izolovana i uskraćena predviđenog  znanja. 

„Po novom zakonu o obrazovanju koji je nedavno stupio na snagu, postoje komisije koje će to procjenjivati, što je  po mom mišljenju pozitivno, jer  takva djeca se mnogo bolje osjećaju u specijalizovanim školama, jer  staviti recimo slušno oštećeno dijete među ostalu djecu, koja nemaju taj problem, znači da to dijete ne može da komunicira sa njima, tada gubi samopouzdanje…“, rekao je za naš portal Naim Salkić, direktor Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu.

Za koji god model se roditelji odlučili, neosporno je da uspjeh djeteta u velikoj mjeri zavisi od entuzijazma pojedinaca. Sve dok postoje entuzijasti koji nesebično rade sa djecom u inkluziji, postoji i nada da će oni koji bi to mogli i trebali, olakšati mališanima sticanje znanja i pružiti im kvalitetniju budućnost.

Anesa Marić, Radiosarajevo.ba
Tekst je napravljen u okviru projekta „Medijska mreža za pravično obrazovanje" koji realizuje Media plan institut uz podršku Save the Children Norveška u BiH