DW / Dva lica rata: Dokumentarni film o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji

16. 01. 2021. u 20:55:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 9

Austrijski dokumentarni film Dva lica rata govori o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, objektivno i sa mnogo novih detalja. Pritom je to iznad svega antiratni film, univerzalna priča o dobru i zlu u čovjeku.

Prva dva lica rata vidimo već na samom početku filma – to su Portreti Diane Budisavljević i Franca Bemea koji su crvena nit cijele priče, piše DW

Ona je medicinska sestra koja je tokom rata spasila najmanje 7.500 srpske djece iz ustaških logora. On je general Vermahta, njemačke vojske, koji je odgovoran za ubijanje 35 000 civila u Srbiji u jesen 1941. Oboje su Austrijanci.

A onda se čuje zavijanje aviona i prasak bombi - snimci bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. Napadom bez najave na otvoreni grad komandovao je austrijski oficir Aleksandar Ler, a naredba je stigla iz Berlina, centra moći nacističke Njemačke s ciljem da se uništi što više ljudi i svega što im je činilo život. Poslije slika ruševina i paljevina glavnog grada Srbije slijede slike nasmijanih ljudi koji mašu vojnicima Vermahta dok ulaze u Zagreb.

To je ritam ovog filma o besmislenoj patnji i uništavanju koji nas tokom skoro sat vremena suočava sa kontrastima, sa - dva lica rata.

Ko su bila ta djeca?

Autoru Zoranu Dobriću, austrijskom novinaru porijeklom iz Srbije, uspjelo je nešto veoma teško - da ratne događaje prikaže objektivno, da navede najveće zločine, imenuje njihove počinioce, navede nevjerovatne brojke žrtava, prikaže surovost kojoj su bili izloženi, da preživjelima, ljudima u poznim godinama, koji su kao djeca doživjeli strahote pruži šansu da oni kažu ono najgore i on ono neophodno u ovom filmu, da kroz izjave istoričara svemu da naučni okvir i - da bez imalo patetike napravi film o besmislu rata. Za sada, samo za austrijsku publiku.

Uoči premijere filma (13. januara) na austrijskom javnom servisu ORF prikazan je isječak od par minuta, u kojem se vide ostaci logora u Staroj Gradiški, koji je bio dio koncentracionog logora Jasenovac, i u kojem je pored odraslih bilo zatvoreno i oko 20 000 djece. Potom, u razgovoru uživo novinarka pita Dobrića: „Ali, ko su bila ta djeca? Zašto su bila u koncentracionom logoru?"

NDH i rat u Bosni

Nemoguće je ispričati priču o plemenitom i hrabom djelu Austrijanke Diane Budisvljević, a da se ne ispriča priča o formiranju Nezvisne države Hrvatske, o dolasku na vlast ustaša i Ante Pavelića, o sistematskom, masovnom ubijanju i protjerivanju Jevreja, Srba, Roma i antifašista, o ratu u Bosni koja je tada bila deo NDH, o koloni od 68 000 zarobljenih civila na putu ka Jasenovcu - logoru smrti.

Bosiljka Lončar, u ono vrijeme je imala 11 godina i u filmu se sjeća: „Odvezli su nas žene i djecu do stanice u Pakracu, ukrcali u stočne vagone i odvezli u Okučanr. Tamo smo izbačeni iz vagona i morali smo da pješačimo 23 kilometra do logora „Stara Gradiška".

Autor prati Dianu koja živi u Zagrebu od njenih prvih bezuspješnih pokušaja da preko katoličke crkve i Alojza Stepinca pomogne djeci za čiju je strašnu patnju čula. Svjesna opasnosti za sebe i svoju porodicu, jer je udata za Julija Budisavljevića, doduše uglednog profesora na medicinskom fakultetu ali Srbina koji je prešao u katolike, ona nije glasna buntovnica. Ali uporno se trudi da nešto učini - legalno. I to joj na kraju polazi za rukom.

Zoran Dobrić u svom filmu ni jednog trenutka Dianu ne stavlja na pijedestal - o njoj govore njena djela. Govori o granicama koje joj postavlja okolina, ogroman broj dece i njihovo i njeno zdravlje. Isto tako nam kaže da ona to ne bi mogla da postigne sama i da je od ključnog značaja bilo upravo to što je bila Austrijanka jer je tako imala povjerenje oficira Vermahta.

Izvjesni gospodin Heker, Gustav fon Kocijan, Kamilo Bresler i drugi - preko njih je uspjela da dobije dozvolu komandanta svih logora u NDH Eugena Kvaternika da djecu izvede iz logora i pristanak Alojza Stepinca koji je avgusta 1942. ipak odobrio veliku akciju Karitasa za pomoć toj djeci.

A kada u domu za gluvonijeme u Zagrebu, u nekolicini domova za djecu i par bolnica, više nema mjesta za djecu koja su spašena iz logora, mnogi građani hrvatske prijestonice otvorenih srca prihvataju tu srpsku djecu, udomljavaju ih ili usvajaju. Zvanična verzija ustaške propagande kojom se objašnjava ova iznendna akcija glasi da su djecu navodno odbacili njihovi roditelji - izbjeglice. Nema govora o koncentracionom logoru. Takođe, djeca moraju da postanu katolici. Ali, najvažnije je da spašena od sigurne smrti. I opet, dva lica rata, ponekad u istoj osobi.

Diana Budisavljević nije samo tri ipo godine spasavala djecu već je i vodila komplikovanu kartoteku kako bi jednoga dana mogla da ih spoji sa roditeljima. To je bio dio posla do kojeg joj je bilo veoma stalo.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA