Dr. sc. Erma Ramić-Kunić odgovorila na pisanje ruskog RT-a: Pokušaj negiranja svega bosanskog

Dr. sc. Erma Ramić-Kunić, ugledna bh. naučnica s Instituta za jezik u Sarajevu, objavila je osvrt na tekst "Da li je vreme da konačno obratimo pažnju na sopstveno islamsko nasleđe" Branka Žujovića, objavljen na ruskom RT-u, propagandnom kanalu zabranjenom na prostorima EU, a koji djeluje i u bh. entitetu Republika Srpska.

"Ekstremisti iz redova današnjih Bošnjaka posredstvom društvenih mreža intenzivno bombarduju javnost poluistinama i neistinama, pokušavajući da zaokruže posao na uspostavljanju najnovijeg u nizu nacionalnih identiteta kojima su pribjegavali tokom 19, 20. i u 21. stoljeću", navodi Branko Žujović.

Muhamede - Srbine

"Muhamed Hevaji Uskufi je pisao na srpskom jeziku"; "‘Bosančica’ nije nikakva posebnost, već brzopis koji je u Bosnu stigao iz Srbije"; "To je varijanta srpskog ćiriličnog brzopisa prenesenog u vrijeme Tvrtka I Kotromanića iz Srbije u Bosnu" – samo su neki od kontroverznih stavova autora objavljenih na ruskom državnom kanalu.

Trending

Vesna Pusić otvoreno: "Pogibija 175 djevojčica u školi u Iranu, podsjeća me na opsadu Sarajeva"

"Tekst Branka Žujovića ideološki je oblikovan publicistički komentar čiji je osnovni cilj delegitimizacija bošnjačkog identiteta, bosanskog jezika i bosanskohercegovačkog kulturnog nasljeđa. Autor ima unaprijed zadani politički zaključak, selektivno bira izvore, poistovjećuje pojedinačne stavove s čitavim narodom i retorički stigmatizira Bošnjake kao kolektiv. Bošnjaci se opisuju kao masa ekstremista, radikaliziranih promotera, neuke svjetine i dio islamističke kakofonije", smatra Ramić-Kunić.

Dodaje da je riječ o primjeru ideološke instrumentalizacije historije i jezika.

"Bošnjaci se prikazuju kao kolektiv koji navodno živi od poluistina i neistina. Historijske ličnosti, rukopisi i spomenici koriste se kako bi se pokazalo da je sve što se vezuje za bosansko-muslimansku tradiciju zapravo dio isključivo srpskog kulturnog prostora. Tekst je tipičan primjer ideološke manipulacije historijom i javnim diskursom", istakla je.

Umjesto da doprinese razumijevanju zajedničke prošlosti naroda u Bosni i Hercegovini, ovakav pristup, smatra ona, produbljuje podjele, širi nepovjerenje i reproducira nacionalističke narative.

"Jedna od centralnih teza teksta jeste da je naziv bosanski jezik tek savremeni politički projekat, pa ga autor i grafički delegitimizira stavljanjem u navodnike. Bosanski jezik ima historijsku, institucionalnu i pravnu potvrdu.

Uskufi je svoj jezik nazivao samo bosanskim

Autor tekst gradi oko tvrdnje da je ‘Muhamed Hevaji Uskufi pisao na srpskom jeziku’, iako na samom rječniku stoji naziv tursko-bosanski. Autor pritom zaboravlja da Uskufi potječe iz bosanske begovske porodice iz okolice Tuzle, u tadašnjem Zvorničkom sandžaku, koji naziva svojim zavičajem, a sebe Bošnjakom (Bosnevi). Iz njegovih djela vidljivo je da je bio učen te da je izvrsno poznavao turski, arapski i perzijski, kao i svoj maternji jezik, koji naziva bosanskim (bosança)", navodi ona.

Uskufi je u bosanskohercegovačkoj i široj južnoslavenskoj nauci poznat upravo kao autor tursko-bosanskog rječnika Makbuli-arif i kao jedna od ključnih figura bosanske alhamijado tradicije.

"To ne znači da u njegovim djelima ne postoje mjesta na kojima se pojavljuje termin ‘srb’ ili formulacije koje današnji nacionalni diskursi različito tumače. To samo znači da autor članka svjesno uzima jedan element iz složenog historijskog konteksta i pretvara ga u jednodimenzionalni dokaz da je cijeli Uskufijin opus navodno srpski, a bošnjačka ili bosanska interpretacija falsifikat. Upravo je to primjer istrzanja izvora iz konteksta", pojašnjava autorica.

Naučno korektna formulacija, dodaje, morala bi glasiti da je pitanje historijskih jezičkih oznaka u ranonovovjekovnim tekstovima složeno te da se termini iz 17. stoljeća ne mogu bez ostatka prevesti u moderne nacionalno-standardne kategorije.

"Međutim, autor to ne čini. Zbog toga je tvrdnja da je Uskufi pisao na srpskom jeziku, u formi u kojoj je iznesena u članku, najmanje gruba simplifikacija, a u polemičkom kontekstu teksta i manipulativna neistina, jer prešućuje postojanje ozbiljne naučne tradicije koja Uskufiju smješta u povijest bosanske pismenosti i leksikografije.

Još jedna neistina, a ključna tačka teksta, jeste tvrdnja da bosančica nije nikakva posebnost, nego tek varijanta srpskog ćiriličnog brzopisa prenesenog iz Srbije u Bosnu."

Bosančica, kaže, jeste brzopisna varijanta ćirilice, ali specifična za Bosnu.

"Nauka je odavno pokazala specifičnosti bosančice kao specifičnog bosanskog pisma. Možda je i najproblematičniji dio teksta onaj u kojem autor govori o ekstremistima iz redova današnjih Bošnjaka, zatim o mnogim Bošnjacima koji navodno vjeruju spinovima, i konačno o islamističkoj kakofoniji na društvenim mrežama. To najbolje oslikava suštinu ovog ideološkog i nacionalističkog narativa", zaključuje Ramić-Kunić.

Logika "praznog prostora”

Zaključno, iako autor navodi kako je "Uskufi muslimane i Srbe u Bosni smatrao jednorodnom braćom" – s čim ljudi ovoga prostora nikada nisu imali nikakav problem – paradoksalno je da se upravo na RT-u problematizira činjenica da Bosanci danas historijski revaloriziraju ono što se stoljećima, i u Srbiji i širom svijeta, smatralo jednostavno - bosanskim.

Zašto bi to bilo prijetnja bilo kome, pa i Srbiji?

Odgovor se nazire u logici historijskog revizionizma: Bosnu i Hercegovinu najprije treba simbolički isprazniti – lišiti je vlastitog jezika, pisma, kulturnog nasljeđa i historijskog kontinuiteta. Tek tada njena zemlja i njena prošlost mogu biti predstavljene kao tuđe nasljeđe i kao "prirodni" historijski kontinuitet nekog drugog prostora.

Upravo zato rasprava o jeziku, pismu ili srednjovjekovnim rukopisima nikada nije samo akademska rasprava. Ona je borba za pravo jedne zemlje da govori vlastitim glasom i da svoju prošlost tumači bez ideoloških tutorstava.

Bosna i Hercegovina tu borbu vodi stoljećima. I vodiće je i dalje.

Jer bosanska kultura će se pisati u Bosni – i u njoj će biti mjesta za sve što je bosansko.

"Bosna je tu. Allahimanet.”