Dok Vučić traži podršku za Srbiju: Zašto se ne čuje glas BiH u Washingtonu!?

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u utorak nakon sastanka s državnim sekretarom Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Mikeom Pompeom rekao da Srbija može računati na američku podršku.

Piše: Faruk Vele

Podrška se odnosi na ukidanje taksi koju je Vlada Kosova uvela na uvoz robe iz Srbije i nastavak dijaloga Srbije i Kosova, ali je jasno da Beograd proaktivno radi na građenju boljih odnosa sa Wasningtonom.

Sastanak američkog državnog sekretara i predsjednika Srbije, kako je potvrdio i američki ambasador u Srbiji Kyle Scott,  potvrda je da je SAD i dalje angažiran sa svim liderima Balkana u cilju podrške regionalnoj sigurnostii, stabilnosti i miru.

Primjer Kosova

Istovremeno, dok Vučić lobira za interese Srbije u New Yorku, srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, koji sve više liči na torpedo Beograda i Moskve (sjetimo se da je ruski ambasador Peter Ivancov ovih dana na Jahorini stajao iza leđa Dodika dok se ovaj zaklinjao na vjernost Moskvi), čini sve da blokira euroatlanski put Bosne i Hercegovine, te, po poznatoj velikosrpskoj matrici SANU-a 2, zemlju dovede u novi opasni ćorsokak, gdje bi ona trebala da, zbog atrofije institucija, bude konačno bačena na koljena.

Za to vrijeme iz Hrvatske stižu zahtjevi za trodijelnom podjelom naše zemlje, dok predsjednica našeg zapadnog susjeda Kolinda Grabar-Kitarović, koja želi reizbor, polaže nadu u islamofobnu kampanju, što je primijetio i bečki dnevnik Der Standard.

Predsjednica Hrvatske islamofobijom želi zamaskirati historijski revizionizam

Istovremeno, sve brojniji primjeri ataka na suverenitet naše zemlje iz Zagreba, od prelazaka granice i prebacivanja migranata, do odluke o nuklearnom odlagalištu na Trgovskoj gori i pitanja izlaska BiH na otvoreno more, ukazuju na jasnu strategiju.

Susjede i međunarodne okolnosti u kojima smo se našli, jasno, ne možemo birati, ali se strategija bosanskohercegovačke države može i mora graditi u najboljem interesu njezine opstojnosti.

Nažalost, osim poznatih verbalnih petardi po Bosni koje manje-više imaju dnevno-političku upotrebu, nedopustivo malo se čuje glas Bosne i Hercegovine u svijetu, a posebno u Washingtonu. Zašto se ne možemo ugledati makar na primjer jednog Kosova ili Crne Gore? Pa, evo, i Srbije!

Nema dana da nas kosovski predsjednik Hashim Tachi putem svojeg Twitter profila na izvijesti o važnim susretima sa sadašnjim i bivšim  američkim visokim zvaničnicima koji mogu i pomažu interesima njegove zemlje. Kosovari znaju i kupuju svoju slobodu i interese! Crna Gora, koja je ima stanovnika skoro kao Sarajevo, riješila je pitanje svoje opstojnosti ulaskom u NATO i Washington je zaštitio njezine interese pri direktnom ruskom ataku.

Sve ono što Dodik radi, od blokade Godišnjeg nacionalnog plana (ANP) i NATO puta zemlje, do ataka na državne institucije, nama u BiH je dobro poznato. 

Jasno je i kuda to vodi i kakve su možebitne posljedice, samo nije jasno zašto probosanski lideri, oni koji odlučno tvrde da brane države interese, ne objašnjavaju Dodikovu i politiku naših susjeda u Washingtonu, New Yorku, pa i Berlinu, Briselu, Parizu, Londonu... Zašto se tamo ne govori o utjecajima Rusije, primjerice, i pokušajima da se u BiH inscenira crnogorski ili makedonski scenarij? Zašto je nema predavanja naših zvaničnika na uglednim univerzitetima...

Na prste jedne ruke se mogu nabrojati sve značajnije posjete naših visokih zvaničnika državama Zapada posljednjih godina. Državama koje su, kako god, ključne za budućnost ove države.

Naša mahalanja

Nažalost, više znamo o tome šta rade i misle Elmedin Konaković i Edin Forto, kada će pasti (ili neće) Vlada Kantona Sarajevo, nego kako naša zemlja stoji na mjestima ključnih svjetskih odluka. To je, složit ćemo se, sasvim apsurdno.

Ko će se u Washingtonu lobirati za NATO put naše zemlje, objašnjavati zašto je za BiH nedopustiv koncept razmjene teritorija kakav se, očito, priprema za Srbiju i Kosovo, bez obzira na mogući dominoefekt u BiH i regionu? Možda Dodikov privatni ambasador i teniski trener Bojan Vujić!?

Jasno je da će Bosne i Hercegovine biti onoliko koliko njezine institucije i predstavnici budu dorasli historijskim izazovima koji su pred nama, ili oni u kojima se već debelo nalazimo.

Zato je nedopustivo da najviši zvaničnici BiH danas nisu kontinuirano, iz  sedmice u sedmicu, u zapadnim, pa i istočnim prijestolnicama, da tamo nemamo svoje plaćene lobiste, osim entuzijasta poput Savjetodavnog vijeća za BiH u Washingtonu, koji i sami upozoravaju da je ovo posljednji trenutak da se nešto učini.

"Nažalost, Bosna i Hercegovina je prešutno, a da to malo ko od zvaničnika želi javno priznati, ostavljena za kraj balkanskog raspleta. Zato je dolazak Vučića po ličnom pozivu državnog tajnika Pompea na ručak u američku Misiju u UN-u, u utorak, one dobro obaviještene malo ili nikako iznenadio. Očito da Amerika traži način da se direktnije i angažovanije uključi u aktiviranje dijaloga Prištine i Beograda koji je kolabirao pod EU kišobranom. To ne znači da će Washington u neko dogledno vrijeme aktivirati sve svoje diplomatske potencijale oko toga; neće sigurno zbog znanih svjetskih prioriteta, ali krenulo je. A Bosna će, kao što mi je to ovdje u New Yorku, ovog proljeća otvoreno priznao visoki predstavnik Valentin Inzko - morati sve da sačeka. I Srbiju i Kosovo, da se dogovore, ma koliko to bude trajalo, pa da tek onda Bosanci dođu na red", kaže za Radiosarajevo.ba Erol Avdović, novinar-veteran, višedecenijski izvještač iz sjedišta UN-a.

Avdović objašnjava i druge razloge zašto bh. političikih lidera nema, ili nisu prisutni u glavnoj političkoj metropoli svijeta, u Washintonu.

"Uz one znane razloge i kritike koje kontinuirano upućujemo na njihov račun, razlog je, mora se reći, i u jednoj vrsti zacimentiranosti - birokratskom status quou daytonske Bosne i Hercegovine. Izgleda da je Bosna pristala da samu sebe, na taj način stavi čekanje, jer i ovo što Dodik radi ide u korist Beogradu, svakako ne Sarajevu. Ujedno, oni koji su ovakvu BiH stvorili, za sada, i zbog svih novih globalnih i regionalnih okolnosti, kao da nemaju potrebne kreativnosti, da, kao one 1995. kada je potpisan Deatonski sporazum, ponovo iniciraju, pa čak i inspiriraju brže promjene tog stanja u BiH. I zato, našu zemlju, jednostavno drže na auto-pilotu insistirajući prvenstveno na poštivanju Daytonskog sporazuma, što svima kupuje neko dodatno vrijeme", smatra on.

Bosna na čekanju

Predsjedavajući Borda direktora Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ACBiH – Advisory Council for Bosnia and Herzegovina) Adnan Hadrović upozorio je, također, da sa žaljenjem mora konstatirati da su bh. zvaničnici nedovoljno prisutni u Americi.

"To ostavlja mnogo prostora "razbijačima" BiH da snažnije i gotovo neometano djeluju i lobiraju protiv interesa BiH. Samo da napomenem da se SNSD, pored usluga Ureda RS u Washingtonu, oslanja i na snažno lobiranje nekolicine lobističkih kuća za čije usluge lobiranja protiv interesa BiH se iz budžeta RS, tj. novcem bh. poreskih obveznika, izdvajaju milioni USD na godišnjem nivou. Situacija se dodatno zakomplicirala kada se prije nekoliko godina i HDZ BiH, uz pomoć Ureda RS i par lobističkih kuća, pridružio SNSD-u u lobiranju protiv interesa BiH. Odsustvo vizije i strategije, vidim kao glavne razloge zašto probosanski političari nisu češće prisutni Washingtonu i SAD generalno", kazao ranije za naš portal Hadrović.

Bosna je, dodaje Avdović, tako postala zemlja čekanja i prešutnog pristanka na to.

"Kao što se to pokazuje oko ove posljednje političke farse - sporazuma o fromiranju vlasti (Dodik, Čović, Izetbegović). Zbog nemogućnosti kompromisa oko ANAP-a priziva se čak i na eskiviranje zakona, nepoštivanje člana 84. koji zvanično Sarajevo obavezuje na nastavak puta ka punom članstvu u NATO-u. Pristajući na to bh. politički lideri sami sebe dodatno marginaliziraju u Washingtonu, bez obzira što ih savjetuju da budu "elastični". No, kako bi postali relevantni sugovornici na međunarodnoj sceni i, ovdje u Americi, poput Aleksandra Vučića, oni moraju istrajati na već davno usvojenim principima euoroatlanskih opredjeljenja, na neupitnu vladavini prava, pa makar to značilo njihovu privremenu političku kapitulaciju oko formiranja vlasti u BiH", konstatira Avdović, te zaključuje: 

"Pokazujući da sve što trenutno rade, ipak, čine samo zbog podjele izbornog kolača, ti bh. političari, sebe i te svoje politike - diskfalifijkuju na duže staze. Ne bih se iznenadio kada bi, ako sve propadne, Amerikanci, u nekoj bliskoj budućnosti pozdravili sasvim drugu izbornu matematiku za konačno formiranje bh. vlasti".