Dnevnik Radija Sarajevo | Džemil Hodžić: Vrijeme je da bolje baždarimo mehanizam empatije i ljubavi

Redakcija portala Radiosarajevo.ba donosi Dnevnik Radija Sarajevo, kojeg ispisuju osobe iz političkog, kulturnog, privrednog, sportskog i uopće javnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Ovosedmični Dnevnik piše Džemil Hodžić, značajno ime kulture sjećanja, čovjek koji stoji iza projekta "Sniper Alley Photo", čiji dokumentarni film 'Aleja snajpera - mom bratu' je prikazan na ovogodišnjem jubilarnom 30. Sarajevo Film Festivalu. Donosimo Džemilova zapažanja od SFF-u, Sarajevu, "sarajevskom duhu", sjećanju, empatiji, ljubavi i potrebi da "promijenimo pristup".

Subota, 17. august: Dolazak

Mrak je, sunce još nije izašlo, spremam se za put. Avion polijeće u 7 sati. Nakon godinu dana putujem za Sarajevo, ovaj put radi obaveza, a ne zbog godišnjeg odmora. Slatke muke, sama pomisao relaksira. Sretan sam, potrebno mi je da napunim baterije. Nedostaje mi Sarajevo. I dobro i loše.

Trending

Konaković odgovorio Vučiću: "Nećete krv poginulih u Novom Sadu prati krvlju naših žrtava"

Nedostaje mi zrak, miris, zvuk, i magla i kiša. Prijatelji. Nostalgija je opasna stvar.  Mamin zagrljaj, ljubav, njena toplota, pitanja. Njena kuhinja i jutarnja kafa. Ostajem kratko i nisam siguran da ću sve obaveze da obavim.

Djeca još uvijek spavaju. Poljubio sam ih i nisu su se ni pomakli iz svog dubokog sna.

Kako je lijepo biti dijete. Idem kući od kuće…

Nedjelja, 18. august: Premijera filma

Cijeli dan sam bio zauzet. Raspored je gust. Malo je vremena bilo i želio sam da sve stignem. Određene obaveze diktiraju i vrijeme i mjesto, sve sam obavljao u hodu. 

Prvo sam otišao Amelu na mezar, a poslije toga sam radio jedan intervju. Snimanje je trajalo dugo i kao svaki put naučite nešto novo o svom gradu, o novinarstvu, o ljudima i njihovim tajnama. Malo je vremena, puno riječi i toliko boli.  Premijera filma je bila u šest sati, ali smo mi malo poranili. Nekako uzbuđenje uradi svoje. Mislite da kasnite, da nešto neće biti uredu. Sala je bila puna, imao sam osjećaj da sve prisutne poznajem. Izgledalo je kao neki porodični ručak. Gdje god sam se okrenuo, vidio bih nekoga "svog”. Pogledi podrške i ljubavi.

Bilo je emotivno, ali i tegobno za gledati film u prisustvu drugih, intima je bila narušena. 

Želite da plačete, ali sami. Da zaustavite film i da uzmete daha. Otac je umro prije osam godina i nije imao priliku da bude svjedokom projekta i svega onoga što smo postigli od samog nastanka. Falio je večeras da bude tu, da bude ponosan i sretan. Volio bih da smo podijelili našu sreću sa uspjehom projekta koji je ovaj film prezentovao. Kažem sreću, a možda nije prikladno baš. Kao što nije bilo prikladno kad nam pred sami film moderatorka zagalami: "Uživajte u filmu!”

Ponedjeljak, 19. august: Emocije

Dan poslije premijere i emocije se još nisu slegle. Moram da svoja razmišljanja stavim po strani. Kada ste zauzeti tugu i bol potiskujete da bi bili sposobni raditi stvari koje od vas zahtijevaju fokus i bistrinu vašeg uma. Nekad ću poslije da se bavim reakcijama i komplimentima, danas nije bio taj dan. 

Kao i prethodna dva, zauzeto. Korisno prije svega i konstruktivno. Uživam u gradu tek onoliko u prolazu, između sastanaka i kafa.

Pogledao sam film You Play My Father o predstavi koju izvodi Alma Mustafić. Predstavi koja govori o genocidu u Srebrenici i kako je ubijen njen otac. Film je trajao 27 minuta, a ja sam htio da je duži, bilo mi je nedovoljno.

Htio sam da saznam još detalja. Htio sam sve da znam u vezi Alme. Sve me je zanimalo. U paketu sa ovim filmom bio je i film Brother koji se bavi migrantima i njihovim smrtonosnim prelascima preko rijeká između Srbije i Bosne, Bosne i Hrvatske. Ljudi bez imená i bez licá umiru na našim prostorima a mi to i ne vidimo, ne znamo, ne zanima nas i ne možemo pomoći. 

Dan pun emocija. Toliko toga za procesuirati.

Utorak, 20. august: U ime onih kojih nema...

Sinoć je žena zaklana u Sarajevu. Treba sada vidjeti kako će ovo da mediji poprate. Nekako je nevakat i kvari atmosferu. Treba ostati pozitivan. Ali kad je bilo šta u ovom gradu na vakat?! Koliko god pokušavao da ne vidim i koliko god se trudio da ignorišem jednostavno patetiku nije lahko ne vidjeti. Određeni potezi bole, vrijeđaju. 

Kada se bavite smrću na dnevnoj bazi onda nakon nekog vremena uvidite da ljude zaista mrtvi i ne zanimaju toliko koliko oni tvrde. Bilo, prošlo, i to je to. Lagano je sve svaliti na političare i populističke lešinare a šta je sa umjetnicima koji zaboravljaju svoje kolege. Sada nakon smrti vidite da to njihovo prijateljstvo nije ni postojalo i da je to sve bilo prividno. To isprazno "Slava mu”, uz neku staru sliku na kojoj se jedva razaznaju pikseli od lica. Toliko je to mučno gledati. 

U ovom gradu apsolutno ne postoji ni jedna nagrada s imenom naših glumaca i glumica, nema fondacija, nema ni stipendija, nema da se obilježi i zabilježi da je u ovom gradu nekad postojao Muharem Osmanagaić, Šefik Uzunović, Hakija Hadžalić... Ko su njima ti tamo anonimni snimatelji?! Ja još nisam ni spomenuo sve, toliko novinara, umjetnika, pisaca koji nisu iz svijeta filma. Karim Zaimović ima svoju fondaciju i na tome se sve završava. Nema posebnih projekcija ako govorim o glumcima, neka baza ili stranica sa onima koji nisu više sa nama, nema kuća slavnih ili "In Memoriam" projekcije u čast naših kolega. Gdje su Mirsad Tuka, Haris Burina, Saša Petrović, Davor Janjić, Mustafa Nadarević… Mene ne zanima ko je dobio "Srce Sarajeva" prije dvadeset godina. Ja bih volio da vidim sliku Mirsada Tuke. a ne Mike Leigh-a.

Zašto je to teško?

Zaboravio sam dosta imena, a kako i ne bih zaboravio kada ništa i ne postoji gdje bih imao biografije naših velikana. Ima još festivala i udruženja koji bi mogli i trebali da se bave svojim sad već bivšim i zaboravljenim filmskim radnicima. Kao da ne znaju da će i oni biti u istoj situaciji i ista stvar će se i njima desiti. Slava mu/joj i idemo dalje. Vrijeme je da promijenimo pristup, da malo bolje baždarimo mehanizam empatije i ljubavi. 

Ipak, ovo je "grad filma”! Ili nije? Gdje vam je taj i šta to na kraju krajeva znači "Sarajevski duh”?

Srijeda, 21. august: David Bowie iz Srebrenice

Danas smo snimali dva intervjua. U sklopu našeg serijala The Story Behind The Photo imamo fotografe koji su bili u Sarajevu u toku opsade. Jedan od tih fotografa je trenutno u Sarajevu i iskoristili smo priliku da ga snimamo za naš projekat. Kao i svaki put, ponavljam se, uvijek nešto naučim. Prije svega sebi, o Sarajevu. Proveli smo četiri sata skupa i bilo je više nego korisno.

Poslije podne imao sam još jedno snimanje ali ovaj put sa Bosancem. Svaka riječ mi je bila bliska i dok sam slušao emotivna ispovijedanja, sjećao sam se svog brata. Kao da sam slušao sebe. Odzvanjalo mi je u glavi. Imao sam sunčane naočale i suze se nisu vidjele.

Predveče sam gledao četiri filma. Toliko različita a toliko slična. U sklopu programa "Dealing with the Past”. Najviše me se dojmio film o Samiru, Davidu Bowieju iz Srebrenice autorice Lamije Grebo. Milena je, također, odličan film kao i Čovjek koji nije htio da šuti.

Moram da kažem da ove godine ni jedan dugometražni nisam pogledao.  I nije mi ni žao.

Četvrtak, 22. august: Podrška

Današnji dan je bio poseban! Dan koji će ostati zabilježen za rad našeg projekta "Sniper Alley Photo". Sasvim neplanski i bez mog znanja jedna draga osoba je ugovorila sastanak sa gradonačelnicom Sarajeva Benjaminom Karić i zamolila me da se sastanemo. Okružen sam takvim ljudima, podrškom, motivacijom, isključivo zbog projekta. i na tome sam kao pojedinac jako počašćen.

Moram da priznam da se svaki put iznova iznenadim. Lijepe riječi, komentari, komplimenti, pomoć, sve to dolazi od 'anonimnih' pratilaca, neopjevanih heroja koji su podjednako bitni i zaslužni za naš uspjeh. 

Zbog gustog rasporeda mislio sam da neću moći da stignem u Vijećnicu. 

Projekat je pokrenut u augustu 2019. prije pet godina i jedna od naših aktivnosti jesu i slike Sarajeva iz doba opsade.

Svakodnevno dijelom slike i informacije razrušenog grada. Svake godine, svakog augusta slike izgorene Vijećnice našeg Rikarda Larme objavimo kao opomenu za sve buduće generacije. A danas, augusta 2024. godine ja sjedim u kancelariji naše Gradonačelnice. Tu sam da govorim o našem projektu ali smo se mi dotakli svega. Pričala mi je stvarima koje nisam znao, o svom djetinjstvu i Grbavici, o zgradi Loris i kako je u njoj provela cijeli rat. Pričamo o ubijenoj ženi, o ubistvima i Sanskom Mostu. 

Izrazila je želju da pomogne naš rad i našu Misiju. Jako sam zahvalan na tome, ovo su novi momenti kada je projekat u pitanju.

Rekao bih da je dan bio poseban i sretan ali ne mogu zbog vijesti da su se imigranti prevrnuli u rijeci Drini i da je među njima bila beba i majka. Baš kao i u filmu Brother koji sam gledao na festivalu. Živimo filmove koje gledamo. Možda je bolje da ne čitamo vijesti i da samo nastavimo uživati u svom izolovanom životu. Da ne pokvarimo atmosferu. Grad je lijep i veseo, što da to kvarimo...

Petak, 23. august: Odlazak

Spremio sam se, kupio sam stvari sa spiska, spakovao određene proizvode koje nosim svojoj porodici.

Nahranio sam dušu. Sretan sam. Zadovoljan.

Kratko je trajalo i kao uvijek nedovoljno da sve uradim i da sve svoje sitne želje ispunim. Nažalost, nisam vidio sve drage ljude koje sam planirao. I nakon tri mjeseca bi bilo isto, nedovoljno i nedovršeno. Vremena nikad dosta.

Ovo pišem dok sjedim u avionu negdje iznad Iraka. Svoje kratke crtice, moja tužna i sretna zapažanja.

Možda je bolje što sam daleko, možda sam spašen. Vjerovatno projekat i ne bi postojao da živim u Sarajevu. Nostalgija je opasna stvar. Vraćam se kući od kuće…

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u ovoj rubrici su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba