Intervju / Akademik Kukić: Mozak operacije velikosrpskog projekta je SPC

15. 10. 2021. u 13:38:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Crna Gora živi najteže trenutke od Drugog svjetskog rata.

To je opšte mišljenje, jer je na sceni otvoreni kleronacionalizam koji prijeti da poništi crnogorsko nastojanje da bude dio porodice Evrope. Srpska pravoslavna crkva i politika koju vodi Aleksandar Vučić, uz pomoć dijela međunarodne zajednice, koji nije razumio, ili možda jeste suviše dobro, što se sprema na ovom dijelu Balkana, organizacijom litija i direktnim učešćem na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2021. godine, pretvorili su Crnu Goru od lidera u autsajdera, što je uslovilo propadanje na svim poljima iz dana u dan.

Zašto se sve ovo dogodilo Crnoj Gori, koliko je država bila nespremna da razumije opasnost koja se nad njom nadvila tokom litijaških protesta u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, ima li izlaza iz ovog tamnog vilajeta i ako ima koji je, za Radio Skalu govori doktor socioloških znanosti i profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, akademik Slavo Kukić, jedan od najboljih poznavalaca političkih i društvenih prilika na prostoru bivše Jugoslavije.

Nesvakidašnja pojava na svjetskoj političkoj sceni je upravo ova koju danas gledamo u Crnoj Gori u kojoj vlast otvoreno radi protiv interesa sopstvene države. Nastoji se poništiti svoja država, izbrisati njene tradicionalne kulturne, istorijske i antifašističke vrijednosti, njena ljudskost i dostojanstvo, njena slobodarska borba, u kojoj je država uvijek bila dragocjenija od vlastitog života. Može li se objasniti ovaj postupak vlasti na bilo koji način?

Slavo Kukić: Sve što ste u pitanju apostrofirali samo je operacionalizacija onoga što stoji u Memorandumu 2, programskom dokumentu realizacije ideje velike Srbije u novim okolnostima čije postojanje je već u aprilu 2011. godine obznanio magazin Europa. Iako se postojanje ovog dokumenta danas u Srbiji niječe i iz političkih i iz najvećeg dijela intelektualnih krugova, pogleda li se što u njemu stoji, bojim se da to nijekanje nema uporišta – i da je ono što se sve ove godine, zadnjih nekoliko posebice, događa, samo do perfekcije slijeđenje uputa i naloga iz toga, tobože nepostojećeg dokumenta.

Dopustite stoga da Vas podsjetim na najznačajnije detalje Memoranduma 2, zapravo na detalje kojima se tretira i Crna Gora. Jer, u njima su i odgovori na sve nepoznanice, koje ste i u Vašem pitanju markirali. Dokumentom su, naime, detaljno razrađene akcije prema zemljama okruženja, onima koje je Memorandum SANU iz 1986. godine tretirao dijelovima velike Srbije. Predviđa se, recimo, djelovanje u smjeru umanjivanja, ili potpunog eliminiranja odgovornosti Srbije za počinjene zločine i razaranja, da se montiranim optužnicama protiv građana zemalja okruženja odgovornost za ono što se devedesetih događalo ravnomjerno raspodijeli, da se, i s istim ciljem, odvrati pažnja medija, u regiji i izvan njezinih granica, sa završnih procesa pripadnicima srbijanskog i vrha RS-a na suđenju u Hagu, da se stalno radi na destabilizaciji vlada susjednih država, provociranju unutarnjeg nezadovoljstva i nemira u njima, na inzistiranju na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu kako bi se naknadno moglo ići i korak dalje – da ih se integrira u „unitarnu, svesrpsku zajednicu“, i još štošta.

Imaju li se, dakle, u vidu apostrofirani ciljevi Memoranduma 2, a i temeljna obilježja politike koju srbijansko vodstvo, ali i Srbi na Kosovu, Crnoj Gori i BiH vode u ovom stoljeću, u vremenu nakon 2010. godine posebice, nemoguće se oteti dojmu da se njima u potpunosti slijede ideje memorandumskog dokumenta SANU prilagođenog novim okolnostima.

No, važno je i da se sve to poklapa s dolaskom na vlast Srpske napredne stranke, koja je nastala zahvaljujući raskolu unutar najekstremnijeg dijela velikosrpske ideologije. A taj raskol je bio posljedica sukoba Nikolića i Vučića s liderom radikala, zbog kojega su napustili svoju dotadašnju partiju, u Skupštini Srbije formirali zaseban zastupnički klub, a u listopadu 2008. godine i vlastitu partiju. I sve ovo čemu svjedočimo danas, u Crnoj Gori, na Kosovu i BiH posebice, samo je logična posljedica apostrofiranih činjenica.

Bili smo svjedoci brutalnog napada države na mirne građane Cetinja 05. septembra ove godine, koji su protestom željeli da pokažu neslaganje sa, po njima, nedostojnim ustoličenjm srpskog mitropolita Joanikija Mićovića. Vlast je, posredstvom specijalnih snaga policije, ranjavala gumenim mecima svoj narod, trovala ga ogromnom količinom suzavca i bacala na njega šok bombe. Umjesto da po Ustavu brani svoje građane, vlast je pokazala da su joj važniji interesi Srbije i srpskog popa. Istovremeno u Cetinjskom manastiru su primijećeni kriminalci iz Srbije i pojedini domaće proizvodnje, koji su, kao i jedan broj policijskih snaga, dobro bili nagrađeni od Srpske pravoslavne crkve za učinjena nedjela. Koliko su ovim primjerom i Vučić i patrijarh Perić željeli da se predstave kao gospodari Crne Gore, smatrajući crnogorsku vlast nedoraslom, a Crnogorce narodom koji nema istorijsko utemeljenje?

Slavo Kukić: Velikosrpski projekt se, da se razumijemo, na različite načine gura u zemljama okruženja koje su danas na udaru. U BiH je njegova udarna igla Milorad Dodik, njegova politika stalnog negiranja BiH kao države i „guslanja“ o pravu RS na odcjepljenje i priključenje matici Srbiji.

U Crnoj Gori, međutim, mozak operacije je Srpska pravoslavna crkva, a svi ostali, Mandić, Knežević i ini, su samo jurišnici koji njezine naloge izvršavaju u svakodnevnom životu. Dodatni problem je, nažalost, činjenica da oni danas predstavljaju državnu vlast ove zemlje, da kontroliraju sve procese u njoj i da svoje akcije svakodnevno dogovaraju s Aleksandrom Vučićem. Ako je tim ljudima, kad god je, prije nego su zasjeli u sedlo vlasti, zatrebalo, osiguravao avion za put u Beograd i nazad, zar u najtješnju koordinaciju memorandumskih akcija treba sumnjati.

Zar, potom, dio te iste priče nisu i uvjeravanja, i iz političkih i iz intelektualnih krugova, da je Crna Gora oduvijek dio Srbije, da Crnogorci kao nacija ne postoje nego su to Srbi kojima se danas hoće pripisati novi identitet, da je crnogorski jezik izmišljotina Đukanovićevih separatista a da su Crnogorci kao dio srpskog korpusa oduvijek govorili srpskim jezikom itd.

Ako vam državna vlast proizvodi takav ambijent, tuča vlastitih građana, suzavac i šok bombe na Cetinju su samo instrument obeshrabrivanja onih kojima je Crna Gora svetinja – i koji su se zbog nje takvoj ideologiji spremni na sve moguće načine suprotstaviti.

Pratite pomno dešavanja u Crnoj Gori. Da li Vam upravo cetinjski slučaj može ličiti na početak kraja vladavine ove crkvene tvorevine koja je međusobno toliko posvađana da se mrzi više nego što mrzi Đukanovića i bivšu vlast?

Slavo Kukić: Ako bih slijedio racio, ne bi se bilo teško složiti s tom tezom. Jer, teško da božjoj ljubavi može govoriti Crkva koja zbog najprizemnijih ovozemaljskih interesa, a istrajavanje na ustoličenju Joanikija baš na Cetinju jeste sitni ovozemaljski interes, koristi vojne helikoptere, poseže za suzavcem i šok bombama prema „božjom djecom“. Ili, ako može, malo je vjerojatno da bi takvu priču mogla popapati njezina vjernička pastva.

Nažalost, priča o zagrobnom život, dakle sfera religijskoga, sfera je koja angažira ljudske emocije više nego bilo koja druga. Uostalom, Crna Gora je kroz litije, kojima je osiguravana mobilizacija biračkog tijela za parlamentarne izbore prošle godine, to iskusila na vlastitoj koži. Jer, ako bi se procjenjivali rezultati izbora temeljom nacionalne strukture crnogorskog društva, logično bi bilo pretpostaviti pobjedu suverenističkog koncepta. Dogodilo se, međutim, suprotno. Zašto? Zato što je baš igra na kartu religijskih osjećaja prevagnula, i što su zahvaljujući tim osjećajima Crnogorci, koji su za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, glasovali za one koji joj danas udaraju i na historijske temelje i na dostojanstvo.

Želim, međutim, vjerovati da su crnogorski suverenisti, iz onoga što se događalo zadnjih godinu-dvije, izvukli pouke i da danas, mnogo zrelije nego u tom vremenu, razrađuju strategiju političkog suprotstavljanja snagama destrukcije vlastite države.

Jasno je da Vučić neće pustiti tek tako da njegovi interesi u Crnoj Gori, koji je dobrano finansirao, propadnu. Uradiće sve da ova vlast nastavi da djeluje, bez obzira što i sam vidi da je nesposobna i da sve to može dovesti do nemira širih razmjera. Jer Crnoj Gori prijeti ekonomski lom koji će prepuniti čašu žuči. Koliko bi pad vlasti u Crnoj Gori bila istovremeno i njegova politička propast. Tim prije što vidimo da se kosovski preśednik Vlade Aljbin Kurti ne osvrće na njegove prijetnje i on sigurno politički posrće i kad je u pitanju Republika Srpska.

Slavo Kukić: Apsolutno se slažem da je rasplet u Crnoj Gori određujući za sudbinu velikosrpskog projekta. Nema, naime, dvojbi da u zadnjih nekoliko godina on ponovo eskalira. Uostalom, sve ovo što se događa u Crnoj Gori, BiH i Kosovu neodoljivo podsjeća na ono što se događalo koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Drugi su samo operativci, a dijelom je, ruku na srce, korigirana i strategija. Polomi li, međutim, taj projekt zube na Crnoj Gori, izgubit će dah i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. U tom slučaju bi, drugim riječima, na snazi mogli dobivati proevropski koncepti u Srbiji, a njihovim jačanjem po zakonu spojenih posuda slabi moći ekstremnoga svetosavskog srpskog nacionalizma i ljudi poput Vučića gube tlo pod nogama. Zapravo, u tim uvjetima ambicija za ostankom u sedlu vlasti postaje sanak pusti.

Istina, čitava priča se može odvijati i po drugačijem scenariju – da, recimo, autoritarnost postojeće vlasti se dodatno zaoštri i na taj način kupuje vrijeme za sebe. No, ne vjerujem da to može trajati vječno. Jer, iskustvo s početka ovog stoljeća opominje da isključiti ne treba neki novi petooktobarski odgovor srpskog društva. Ali, to je već dio druge priče koju u kontekstu ove analize ne bih detaljnije razvijao.

Da li danas, nakon svega, možemo da kažemo da je 15-to godišnja uspavanost crnogorskih suverenista konačno probuđena i da je proradila svijest o mogućem gubljenju države, u njeno pretvaranje u besudnu zemlju i srbijanski pośed, čime je stvoren odlučni front za odbranu državnih i nacionalnih vijednosti svih njenih građana, bez obzira na vjeru i naciju. Je li crnogorskim građanima bio potreban kleronacionalizam, popovsko uređenje, da shvati da može izbubiti tekovine kojima se ponosi, svijetle primjere multikulturalizma nemjerljive vrijednosti? Da li je ovo istovremeno i pouka da nikada, baš nikada na ovim prostorima nema opuštanja, da je neophodan oprez i brzo reagovanje na pojave povampirenja kada treba reagovati odlučno i snažno?

Slavo Kukić: Svaka vlast, koja dugo traje, prije ili kasnije počinje pokazivati znake istrošenosti, uspavanosti, vlastitog uvjerenja kako je nesmjenjiva. To se, ruku na srce, dogodilo i donedavnoj vlasti Crne Gore nakon tridesetak godina neupitnosti. A sve to tjera vodu na mlin opozicijskom političkom djelovanju.

Da je, međutim, to djelovanje bilo na fonu izgradnje Crne Gore kao nezavisne, pravne i evropske države, njegov rezultat bi nužno bio pozitivan. Jer, ne treba isključiti da su ljudi iz starih političkih struktura, uz sve dobro što su činili – a da su činili svjedoči i prijem Crne Gore u NATO pakt i otvaranje svih poglavlja u pregovorima za članstvo u EU – činili i ono što je i nemoralno i u sukobu s crnogorskim zakonima. I za boljitak Crne Gore je njihovo skidanje s piramide političke moći, slanje u opoziciju.

Problem je, nažalost, što opozicijsko djelovanje u Crnoj Gori nije imalo takav predznak. Naprotiv, umjesto jačanja evropskih vrijednosti crnogorskoj opoziciji je opsesija bila djelovanje u funkciji projekta kojim se, ne samo ignoriraju te vrijednosti nego i atakira na Crnu Goru kao državu i društvo.

Je li takvoj opoziciji trebalo odgovoriti drugačije nego je učinjeno? Ja mislim da jeste. Ali, što bi narod rekao, nikad nije kasno. Ni ovih dana i mjeseci također nije kasno. Uostalom, najnovije sondiranje javnog mnijenja sugerira da je narodu Crne Gore jasno o čemu se radi – da je bio izmanipuliran i da to sebi nikad više ne smije dopustiti. Ako dobro upratih, suverenistički blok već danas ima nadpolovičnu potporu Crnogoraca, a kako vrijeme bude odmicalo ona bi se mogla i dalje povećavati.

Pri pominjanju Republike Srpske, ima li osnova za strah od Dodikovih otvorenih prijetnji, ili je to njegov politički manevar kojim podiže adrenalin u narodu slabe obrazovanosti i naučene nacionalne ostrašćenosti. Da li Dodik, preko preśednice Cvijanović, koja je donijela ukaz da u tom entitetu ne važe izmjene Krivičnog zakona BiH, koje je donio bivši visoki predstavnik Valentin Incko, a kojima se krivično kažnjava negiranje genocida i drugih zločina, šalje poruku da više ne priznaje autoritet visokog predstavnika i da želi Republiku Srpsku kao samostalnu državu? Je li Dodik opasna prijetnja Zapadnom Balkanu ili političar u prilično skorom padu?

Slavo Kukić: To što je učinila Narodna skupština Republike Srpske, Ustavni sud ovog entiteta i, na koncu, predsjednica Cvijanović predstavlja svojevrsni državni udar. Ostane li to bez reakcije svjetskih centara moći, time će biti poslana poruka Dodiku da ima zeleno svijetlo za dalju radikalizaciju i dalje destruiranje zemlje kojoj je na čelu.

Ne vjerujem, međutim, da će se to dogoditi. Naprotiv, poruke koje su poslane od predstavnika američke administracije, zaduženih za ovaj dio Evrope i samu BiH, potom poruke Ujedinjenog Kraljevstva i nekih od najznačajnijih članica EU, daju naslutiti da se mijenja klima prema onome što Dodik čini.

Sve to, ruku na srce, Dodika neće i zaustaviti. Jer, on je davno prešao crvenu liniju iza koje više nema povratka. U takvoj situaciji on slamku spasa traži u Rusiji i njezinim garancijama bude li zatrebalo. Ali, ne mislim da će ga se to spasiti političkog i ljudskog brodoloma. Jer, opozicija u Republici Srpskoj mu je definitivno okrenula leđa i on više ne može baratati pričom o svesrpskom konsenzusu. S druge strane, odluči li se Zapad na sankcije prema pojedincima koji ugrožavaju BiH, prirodno je očekivati da bi mogla padati potpora Dodikovoj rušilačkoj politici i među njegovim koalicijskim partnerima, pa i dijelom ljudi iz njegova partijskoga establišmenta. Na koncu, ako stav Zapada bude da sankcije treba proširiti i na čitavu RS, to će izazvati okretanje leđa Dodiku kod obična svijeta. Jer, u tom se slučaju on mora opredjeljivati između Dodika i prava na vlastiti i život svoje djece. A u tom slučaju ishod uopće nije upitan.

Sve u svemu, ne vjerujem da su Dodikove šanse specijalno velike. Dapače, na njegovom bih mjestu za svaki slučaj spakirao kofere. Čisto ako zatreba. A sve upućuje da bi moglo.

Kada je u pitanju Kosovo, vidimo da Kurti ne popušta. A kosovski premijer to sigurno ne čini na svoju ruku. U prilog tome ide i izjava srbijanskog preśednika Vučića da će velike sile do proljeća tražiti i nestanak Republike Srpske. On je, na sastanku sa Srbima sa Kosova u Raškoj, izjavio da je jedna od zemalja Kvinte, koja nije članica EU, dala podršku Kurtiju da uradi ovo što je uradio. Da li je po Vama moguć ovakav scenario i da li njegovo razrješenje u svojoj pozadini ima ikakvih dodirnih tačaka sa Crnom Gorom? Jer, za očekivati je da zemlje Kvinte nešto ponude Vučiću za njegovu lojalnost njihovom planu. Ako to tako bude, može li to da bude Crna Gora?

Slavo Kukić: Mislim da je takva mogućnost isključena. Daleko od toga da su zemlje Kvinte pijane od ljubavi prema Crnoj Gori. Naprotiv, radi se o puno široj geopolitičkoj igri između najznačajnijih zemalja Zapada i Rusije, koja zadnjih godina ima sve vjernijeg partnera i u Kini. Radi se, još konkretnije, o ambicijama Rusije da preko Jadrana iziđe na topla mora i da time ojača svoju geopolitičku ulogu u tom dijelu svijeta. Albanija, bez dvojbi, definitivno otpada kao mogućnost. Otpala je, s druge strane, i Hrvatska. Kao mogućnost ostaju jedino BiH i Crna Gora. No, BiH nije scenarij koji može udovoljiti njezinim apetitima zbog svega što se može ispriječiti zbog Hrvatske i NATO-a. I utoliko se sva energija usmjerava prema Crnoj Gori. Iako, ne čini mi se ni taj scenarij specijalno realnim budući je i Crna Gora članica NATO alijanse. Prema tome, Neće Zapad žrtvovati Crnu Goru, ne zbog ljubavi prema Crnoj Gori nego zbog svojih geopolitičkih interesa, zbog kojih je tako snažno angažiran i na Kosovu.

Da li Crna Gora treba da se okrene sebi koliko je god to moguće i da sebe priloži na oltar evropskih i svjetskih vrijednosti, cijeneći međunarodne standarde po kojima živi savremeno čovječanstvo, izbjegavajući pritom svaki mogući sikom koji bi mogao drugoj strani da pruži dodatni argument da smo mi Talibani ovih prostora. Tako je želio da nas prikaže premijer Krivokapić, a to dokazuju pritvaranja i suđenja učesnicima mirnih demonstracija na Cetinju, koje vlasti nazivaju teroristima.

Slavo Kukić: Ništa logičnije od suda da je okretanje sebi i radu za dobro svoje države i društva condicio sine qua non svakog političkog djelovanja. Primjer Crne Gore, ali i BiH, nažalost dokaz je da uvijek ne mora tako biti. Ali, primjer Crne Gore pokazuje da drugačije djelovanje ne može biti duga vijeka. Uostalom, ako danas promatrate crnogorsku vlast, u njoj se događaju promjene u odnosu na poletnost u neposrednom postizbornom vremenu. Ne bih, recimo, isključio čak ni mogućnost da je uspostavljena komunikacija između dijela te vlasti i crnogorskoga suverenističkog bloka, i da je time udarna igla velikosrpske ideologije dodatno oslabljena. Ako je, pak, to točno, a moglo bi biti, priča o talibanima i teroristima će imati sve manje pristalica i sve više će postajati predmet svakodnevnog podsmijeha.

Kompletan intervju pročitajte na OVOM linku.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (4)