Sjećanje na veliku povjesničarku Nadu Klaić: „Bosna je među svojim susjedima - najstarija“
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš
(Mak Dizdar)
Možda je Ciceronu i starim Latinima „povijest bila učiteljica života“ („Historia magistra vitae est“), ali nama u Bosni i Hercegovini, očigledno, uglavnom - nije.
Piše: Faruk Vele
Jelka Miličević ima novi posao: Imenovana za zamjenicu direktora Agencije za bankarstvo FBiH
Da jeste i da smo u prethodnim decenijama više čitali velikane poput Nade Klaić, hrvatske povjesničarke koja se rodila prije tačno 103 godine, u julu 1920. godine, možda nam danas ne bismo čudili raznim non-paperima, neriješenom pitanju granica sa bosanskim susjedima, osporavanjima, prije svega, države Bosne i Hercegovine, a onda i svega što je bosansko, uz izuzimanje svih vrijednosti te stare europske države i njezinog naroda, te svođenje iste tek na „prostor“, čija sudbina, kao, tek treba biti nije riješena.
Rađanje bosanske države
A nije to od jučer...
Negdje u podtekstu posthumno objavljenog djela velike hrvatske povjesničarke Nade Klaić „Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989)“ nazire se upravo to decenijsko, pa i stoljetno nastojanje da se Bosni dokine ili ospori samobitnost u prošlosti kako bi, sljedbeno tome, bila dovedena u pitanje i njezina budućnost. Nada Klaić je razotkrivala tolike laži o historiji Bosne.
U sjećanje na veliku znanstvenicu, prisjetit ćemo se ocjena Nade Klaić u kojima je strastveno polemizirala s onima koji su Bosnu smatrali srpskom ili hrvatskom ili nečijom drugom, samo ne – bosanskom.
Ovakvih prisjećanja posebno su važna danas kada toliki smatraju i žele da naša domovina ne može preživjeti izazove pred kojima se nalazi.
„A, ipak, treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju, i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska »formula« nikako nisu dale primijeniti na Bosnu“, pisala je Klaić.
Vesna Rajnović: 'Samo obična hulja može poricati opsadu Sarajeva'
Odgovarajući na pitanje „kada je nastala organizacija političke vlasti na bosanskom prostoru“, kao i kakav je položaj Bosne bio između IX-XI. st., ova znanstvenica se suprotstavlja dotadašnjoj historiografiji „koja je zbog prividnog pomanjkanja izvora za to razdoblje promatrala Bosnu kao hrvatski ili srpski privjesak“.
Analizirajući tadašnji uđbenik „Historije“ „kojim se služi tisuće Jugoslovena“, smatrala je da je neoprostivo da se Bosna predstavlja u sklopu „Srpskih zemalja u ranofeudalno doba“ (doXII. st.), gdje je u poglavlju I (Srpske zemlje do kraja X. stoljeća). Ona smatra da je takvo pisanje „Historije“ u Jugoslaviji, očito, bilo plod dogovora svih sudionika…
Kalić je svim srcem osporavala takve tvrdnje. Sagledavajući bosansku povijest, Klaić citira i svog djeda, Vjekoslava Kalića koji je primijetio da su se uz „oblast Bosne“ razvijale „dvije države“ čiji vladari, razumije se, počinju pružati ruke prema toj oblasti.
„Ni Klaić, ali niti većina autora nakon njega, kako ćemo vidjeti, nisu sebi postavili pitanje kako je moguće da su Bošnjani ili Usorani ili stanovnici ostalih bosanskih pokrajina čekali do X. st. da im jedni ili drugi susjedi postave nekoga kneza ili bana!“, logično se pita Klaić.
Jednostrani sadržaji o prošlosti u udžbenicima: Šta uče djeca o historiji u BiH od '92. do '95.
Položaj bosanskih zemalja
Ona piše o „nevještim projekcijama“ srpskog historičara Sime Ćirkovića (1929.-2009.), člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), koji je dokazivao da je Bosna u IX i X st. – srpska. Po Kllaić, te projekcije „vrijede“ jednako kao i dokazivanje Frede Šišića o „hrvatstvu Bosne“.
„To su tek povremeni „izleti“ susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni politički položaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem“, upozorava ugledna profesorica.
Samostalni politički život Bosne
Referira se dalje na Ćirkovićevo pisanje „o zemljici Bosni“, koji još tvrdi da „još sredinom X veka kada se ime Bosne prvi put javilo u istoriji, u spisu Konstantina Porfirogeneta, ona predstavlja samo deo Srbije“:
„Misli li Ćirković zaista da je Bosna od 822. do 950. g. bila srpska? Dakako, ako netko uzima zatim u ruke Ljetopis popa Dukljanina koji također svjedoči, kako Ćirković misli, „o negdašnjem jedinstvu Bosne i Srbije“, onda se takvim „dokazivanjem“ uistinu može dokazati svašta. Jer se spajaju bez teškoće tri izvora nastala u razmaku od četiri stoljeća da bi se dokazalo srpstvo Bosne. Prozirna domišljanja koja bez oklijevanja guše četiristoljetni samostalni politički život Bosne!“.
Prema tome, dodaje Klaić, ako se sam car Porfirogenet nije hvalio „da je Bosna od naseljenja Srba srpska, a sigurno je da bi to bio vrlo rado učinio“, onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi - da je Bosna od početka bila bosanska!
„Svakako se nakon svih tih zaključaka pitamo kakve pojmove ima Ćirković o državama i o stvaranju država u Južnih Slavena ako misli da Bošnjani nisu niti nakon četiri stotine godina bili sposobni da stvore vlastitu političku organizaciju!“, kritizira autorica, naučno ismijavajući Ćirkovićevo dokazivanje „nedržavotvornosti Bosne“.
„Stoga je Ćirkoviev završetak prikaza prvih četiri stotine godina bosanske povijesti, najblaže rečeno, neprihvatljiv: Bosna je kao najjača i najsnažnija jezgra svih bosanskih zemalja sve do sredine X. st. priznavala tobože vlast „Vizantije, Hrvatske i Dukljanske države“. Tako je Ćirković bez velikog krzmanja četiri stoljeća bosanskog samostalnog života bez milosti - pokopao!“, pisala je Klaić, nazivajući takvo Ćirkovićevo pisanje „nerazumljivim“.
Historija BiH u jednoj minuti: Činjenice koje bismo svi trebali znati
Od Drine do mora
Pozivajući se na Antu Babića koji se, također, bavio Bosnom Srednjeg vijeka, Klaić navodi da je njezina granica bila na „istok do Drine i na jugozapad do jadransko--dunavskog razvoda“.
„Bosanske zemlje (su) počele svoj samostalni politički razvitak doduše u isto vrijeme kad i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika među njima bila upravo u tome što samostalni bosanski politički razvitak nisu prekidali niti Hrvati niti Srbi koji su tek potkraj VIII. st. osvanuli u Dinarskim planinama. Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i obrani od nepoželjna gosta izvana“, navodi Nada Klaić, te zaključuje:
„Ako je ipak bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem, pa ako je, štoviše, morao priznati njihovu vlast, onda takvi „izleti“ ili “podjarmljenja“ nisu u Srednjem vijeku značili ništa. Ali, ni istočni ni zapadni car ne stižu do bosanskih planina. Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. Oni su došli i otišli, a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje“.
Da, historiju Bosne nerijetko su pisali oni koji u njoj ugledali „svjetlost dana“. Nerijetko joj nisu bili skloni.
Za razliku od njih, kako zapisa veliki hrvatski povjesničar Ivo Goldestein - Nada Klaić je „bila veliki borac za povijesnu istinu“.
Slava joj!
Ko je bila Nada Klaić?
Nada Klaić, hrvatska povjesničarka (Zagreb, 21. VII. 1920 – Zagreb, 2. VIII. 1988). Unuka Vjekoslava Klaića. God. 1943. diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. God. 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. st. Hrvatsku je medievistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti.
Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409. (suautor I. Petricioli, 1976), Zagreb u srednjem vijeku (1982), Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (1983), Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi (1985), Koprivnica u srednjem vijeku (1987). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976).
Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune (Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone, 1982) i Medvedgrad i njegovi gospodari (1987). Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnog razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966–67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost.
Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, 1972). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnog razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990).
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
