Ognjen Sviličić, autor filma Glas: Vjera je osobna stvar, ne spada u učionice

Vesna Andree Zaimović
Ognjen Sviličić, autor filma Glas: Vjera je osobna stvar, ne spada u učionice
oficijelna fotografija / Scena iz filma Glas

Hrvatski filmski autor Ognjen Sviličić potpisuje kao redatelj i koscenarist zanimljivu dramu Glas koja je prikazana u programu U fokusu na 26. Sarajevo film Festivalu. 

Film objavljen 2019. uslijedio je nakon uspješnog Sviličićevog ostvarenja - Takva su pravila (2014) , a prisjećamo se i njegovih filmova Oprosti za Kung Fu te Armin. 

U filmu Glas, osim sjajnog mladog hrvatskog glumca Franka Jakovčevića, druga glavna uloga u ovom filmu  povjerena je bosanskog glumici Belmi Salkunić. Radnja filma pokretana je rastućim sukobom između ova dva lika - introvertnog tinejdžera Gorana i naizgled decentne i dobronamjerne, ali mobingu sklone ravnateljice Danijele. Po dolasku u katolički internat, naime, Goran je pod sve jačim pritiskom da se prikloni instant-religiji koja se ondje nameće. On smatra da vjera ne smije biti prisilna te pokušava se oduprijeti, čak i kad se svi okrenu protiv njega.

U razgovoru za Radiosarajevo.ba Sviličić pojašnjava šta je bio povod za ovaj film: 

Sviličić: Imao sam ideju snimiti film o tinejdžeru koji se suprostavlja okolini. Najviše me zanimala situacija u kojoj jedna osoba uporno izbjegava volju većine, a povod je gomila situacija u mom životu kada sam osjetio koliko je teško ustrajati na svom mišljenju kada je cijela okolina nasuprot pojedinca. Zapravo mogu reći da svijet u kojem živimo nije naklonjen pojedincu, nekome tko se usudi reći ili napraviti nešto što možda ne odgovara sredini. Pitao sam se koliko taj pojedinac može izdržati i htio sam da, barem u mom filmu, pobijedi. Mogao bih reći da je ovo priča o izdržljivosti i da je možda upravo ta žilavost čovjeka koji se ne da, bio povod da snimam ovaj film.

Radiosarajevo.ba: Vaš film propituje pravo na kritičko razmišljanje. Apsurdno je da u savremenim društvima ponovo moramo braniti ovo pravo. Koliko je sekularizam danas ugrožen?

Sviličić: Danas je sekularizam ugrožen ili uopće ne postoji u većini svijeta u kojem živimo. Vjera je osobna stvar, onog trenutka kada izadje na ulicu ili u učionice tada se više ne radi o religiji nego o njezinoj agresivnoj primjeni zbog moći ili utjecaja. Onog trenutka kada vidite u učionici religijski simbol, tada više ne živite u sekularnoj državi. Moramo znati da ima i ljudi koji nisu religiozni ili imaju drugačije vjersko opredijeljenje i oni bi trebali biti ravnopravni sa svima. Ali to je abeceda demokracije, medjutim ona se ne poštuje u mnogo zemalja koje sebe nazivaju demokratskima.

Jasno je da postoji dio svijeta koji ima izuzetno agresivan stav u promicanju religije. Tu prije svega mislim na Islamske zemlje, ali problem je kad se sekularizam ukida u srcu Europe. To su tekovine Francuske revolucije koje radikalni kršćani i islamisti sada odbacuju zaboravljajući da je to kamen temeljac Europe, jer zahvaljujući tim idealima Europa je danas mjesto slobode. Da je Europa zbilja sazdana na temeljima kršćanstva i na doktrini katoličke crkve, još bi i danas palili vještice, jer to je bila njihova doktrina koju danas vrlo uspješno sprovodi Islam u svojoj radikalnoj varijanti. Naravno u Europi svjedočimo borbi religijskih zjednica za prevlast, to počinje kroz ulazak u škole, pa zatim na javna mjesta. Meni osobno su crke i džamije uvijek bila intimna mjesta povezivanja vjernika s Bogom u kojeg ti vjernici vjeruju. Čak mislim da su radikali ti koji bi zabranjivali abortuse ili ženama da voze ili sasme hodaju ulicom, da to nisu pravi vjernici.

Radiosarajevo.ba: Recite nam nešto više o tipu škole u kojoj je smještena radnja, da li su takve škole česte u vašoj zemlji i kakva pravila vladaju u njima?

Sviličić: Ne, ovakav tip škole nije čest u Hrvatskoj, međutim mislim da postoji velika šansa da postane. Naime jedina čvrsta osnova nakon raspada komunizma u Istočnoj Europi je
religija i crkva je možda jedina zbilja dobro organizirana institucija u našim klimavim državama. Dobro, mafija je isto dobro organizirana. Vidite u državama u kojima institucija dobro rade roditelji nemaju potrebu slati djecu u vjerske škole ili institucije. Mislim da škole ili institucije ove vrste nemaju ni stroga ni rigidna pravila. Jedino pravilo je da ne negirate dogmu. Ali tu počinju pravi problemi.

 Scena iz filma Glas - undefined

oficijelna fotografija:  Scena iz filma Glas

Svaki put kad čujem svećenika bilo koje religije sa područja bivše Jugoslavije imam osjećaj da bi vrlo rado vladali društvom i nekako ga najradije postavili na svoje zdrave temelje. Naravno u regionu s tri religije, koji nije baš miroljubiv, jasno vam je da bilo koja religijska radikalizacija vodi u rat. Kao što znate taj rat još nije završio u Bosni i Hercegovini, koliko vidim. Zbog toga mislim da je sekularizacija društva prvi korak prema miru.

Radiosarajevo.ba: Lik ravnateljice u filmu povjerili ste bosanskoj glumici, zašto?

Sviličić: Pa od svih glumica koje sam pitao za audiciju Belma Salkunić je najbolje napravila ono što sam tražio, to što je napravla bilo je najbliže mojoj viziji tog lika. Nije da sam namjeravao imati baš Bosansku glumicu, ali tako je ispalo jer je ona zbilja dobra, a do nje sam došao slučajno preko zajedničke prijateljice. Ispada da u svakom filmu imam bosanske glumce, ali neka, imam ljudi odsvugdje u svojim filmovima i to je dobra strana ovog posla.

 Scenaa iz filma Glas - undefined

oficijelna fotografija:  Scenaa iz filma Glas

Radiosarajevo.ba:  U filmu prikazujete tinejdžere koji istovremeno repuju stihove Vojka V i vjeruju u dogmu. Čini da ni jedno ni drugo ne razumiju na pravi način. Je li to slika današnje mlade generacije koju ste željeli prikazati?

Sviličić: Mislim da je svaka generacija ista, kad pogledate članke iz osamdesetih i tamo imate komentare na mladu generaciju da je izgubljena, da je ovakva, onakva…Ne, mislim da nisu izgubljeni, mislim da je u prirodi adolescenata da istražuju, da se vesele ili kritiziraju pa čak i prihvaćaju dogmu bez prevelikih analiza. Nisam htio prikazati njihovu izgubljenost. Jer adolescenti se ponašaju uvijek isto. Ono što je zadatak društva da tim ljudima pruži što više prostora i otvori što više vrata. U sredini u kojoj žive mladi u hrvatskoj tog prostora nema. To sam htio prikazati.

Prostor slobode je u našim sredinama vrlo mali i omeđen je dogmama o ratu, o crkvi, o obitelj i o spolnosti. Pa kad se pojavi netko kao Vojko V, koji je izvrstan reper i donese neki trag slobode na njihovom jeziku, pa to je onda veselje. Nama su to bili Sex Pistolsi, nekoj sljedećoj generaciji će biti netko drugi. Ono što sam htio pokazati da je bilo koje razbijanje dogmi veselje, i da se može dogoditi u bilo kojem obliku i da to mlađa ekipa prihvaća bez prevelike analize.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije