Sjećanje / Navršilo se 28 godina od smrti druga Branka: Htio je da umre 'među svojima'

12. 04. 2022. u 13:02:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Danas se navršava 28 godina od kako je u opkoljenom Sarajevu, aprila 1994. godine, umro Branko Mikulić, drug Branko, bivši predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), jugoslovenski premijer, člana Predsjedništva SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine.

Piše: Faruk Vele

Iako je mogao, Mikulić, inače rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine, odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom, koji je dao 11.500 žrtava, od kojih je 1.601 dijete.

Novu slobodu Sarajeva nije dočekao.

Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.

"U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojima", zapisat će u sarajevskim Danima Hrvoje Ištuk, nekadašnji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.

Ne samo to, Mikulić je, zahvaljujući svojim vezama, diljem svijeta širio istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Napadnuta je domovina nas Bosanaca

Napisao je tako potresno pismo legendarnom predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Juan Antoniju Samaranchu, čovjeku koji je samo osam godina ranije kazao da je Sarajevo organiziralo do tada najbolje Zimske olimpijske igre u historiji.

"Obraćam Vam se povodom spoljne i unutrašnje agresije na domovinu nas Bosanaca i Hercegovaca, međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu", pisao je Mikulić Samaranchu.

Agresija je, pisao je Mikulić, stravično brutalna.

"Ubijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najvećim dijelom starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijetećih opasnosti. Uništavaju se privatna, društvena i državna imovina, spomenici naše prošlosti, kulturna dobra, škole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeća i infrastruktura. Blokiraju se i izlažu opasnostima čak i ustanove za retardiranu i slijepu djecu... Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi. Prijete glad i epidemije", naglasio je Mikulić.

Između ostalog, napisao je i da "rješenje za krizu mogu naći samo građani i narodi Bosne i Hercegovine".

"Oni nisu bili, niti su sada u međusobnoj svađi", istakao je Mikulić, poručujući Samaranchu da bi bio "tužan da vidi Sarajevo".

Dovršiti državnost BiH

Dr. Dženita Sarač-Rujanac, autorica knjige Branko Mikulić – Politička biografija 1965-1989. kazala je za portal Radiosarajevo.ba da “s pravom možemo reći da spada u plejadu najistaknutijih bosanskohercegovačkih političara druge polovine XX stoljeća”.

"O tome svjedoči njegova duga politička karijera. Obnašajući najznačajnije funkcije u Republici, Mikulić je dosta bio pokretač, realizator i podrška mnogim privrednim i društvenim projektima koji su trebali doprinijeti općem prosperitetu Bosne i Hercegovine i definirati elemente koje su trebali osnažiti tj. dovršiti njenu državnost. Mikulić je na različite načine značajno utjecao na modernizacijski preobražaj Bosne i Hercegovine koja je, kako to ističe Tripalo, „striktnom politikom“, “ravnopravnom zastupljenošću kadrova” i “koliko-toliko (...) zdravom ekonomskom politikom” jedina u Jugoslaviju uspjela da prevaziđe položaj republike drugog reda i istrgne se iz nerazvijenosti”, istakla je Sarač-Rujanac.

"Sijalica u svakom selu"

Ako sumiramo pomenuti period od 1965. do 1989. godine, dodaje Sarač-Rujanac uočavamo dvije konstante političkog djelovanja Branka Mikulića.

"Prva je njegovo insistiranje ne jačanju položaja Republike u Jugoslaviji i nastojanje da se njen glas u saveznom centru jače čuje. Druga je njegova posvećenost jasnijoj artikulaciji bosanskohercegovačke posebnosti. Bio je pokretač, ali i podrška brojnim kratkoročnim i dugoročnim projektima koji su simbolično nosili nazive „1000 škola“, „Jedna knjiga na jednog stanovnika“, „Sijalica u svakom selu“, „Asfaltom do svakog dijela BiH“ i slično. Snažno je podržavao organiziranje i rad kulturnih, naučnih, obrazovnih i javnih institucija", rekla je Sarač-Rujanac.

Posebna "bosanska duša"

Međutim, ključni preduslov općem društvenom napretku bilo je osnaživanje proklamirane jednakosti i ravnopravnosti (jednog od ključnih principa ZAVNOBiH-a) svih građana.

"To pitanje unutrašnje integracije kao ključno nametnulo se početkom 1960-ih godina kada političko rukovodstvo, a time i Mikulić, nastoji što više eliminirati itekako postojeće elemente unitarizma, animirati hrvatsko stanovništvo i ukinuti hipoteku ustaštva koja se posebno vezala za zapadnu Hercegovinu i dovesti do kraja tzv. proces 'priznanja' posebnog nacionalnog identiteta Bošnjaka.

Nerijetko je ukazivao na historijsko prožimanje kultura i običaja koji su 'oblikovali čovjeka ovog podneblja' tj. posebnu 'bosansku ljudsku dušu' koju dugi teško mogu shvatiti. Isticao je vrijednost 'jedinstva posebnosti' i 'posebnosti u jedinstvu' kao i to da Bosna i Hercegovina matična zemlja svih onih koji u njoj žive i kritizirao gledanje preko plota tj. uplitanje drugih u njena unutrašnja pitanja”, zaključila je Sarač-Rujanac.

Inače, Mikulić veličinu svoje ličnosti nije potvrdio samo u najteže vrijeme tokom agresije. Bio veliki čovjek i kada je bio na vrhuncu moći.

Svjedoči to i njegova uloga u borbi za nacionalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem će 90-tih biti vraćeno i njegovo nacionalno ime. Uz Džemala Bijedića, neka zapamte i nove generacije Bošnjaka, Mikulić će odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom procesu.
Hrvoje Ištuk o tome ovako piše:

"Pod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovništva u Jugoslaviji, grupa bivših ali neuništivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajalište koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripraviti“, navodi Ištuk.

Bez „M“ nema države BiH

Mikulić je bio spreman i odlučan.

"Tokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom "M". Kad se došlo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: "Čujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objašnjavate nešto što odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite računa, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovine'", naglasio je Ištuk.

Gornjovakufljanin Branko Mikulić je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom, otišao u partizane još kao dječak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik. Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio istaknuti član Saveza komunista Jugoslavije.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (5)