Haris Hrle: Moj otac dr. Smajo Hrle, podsekretar Džemala Bijedića

Danas se navršava 45 godina od pogibije Džemala Bijedića, velikog bh. državnika koji je u trenutku smrti bio na dužnosti jugoslovenskog premijera, tačnije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV).

Džemal Bijedić je u jutro 18. januara 1977. na Batajničkom aerodromu, skupa sa gotovo svim ličnostima jugoslavenskoga političkog vrha, ispraćao Josipa Broza Tita koji je krenuo u posjetu Libiji, a planirana je bila i posjeta Egiptu. Zbog poledice na pisti avion je kasnio u odlasku, a nakon što se Titov konačno vinuo put Tripolija, na pistu u Batajnici je sa Surčina doletio Bijedićev avion kojim je trebao krenuti u Sarajevo na sjednicu CK SK Bosne i Hercegovine, bilježi Historiografija.ba.

Trebao je biti ambasador u Iraku

Pozdravio se sa prijateljima i saradnicima, ušao u avion i počeo pregledati materijale za sjednicu na koju je jurio.

Trending

Provjerili smo šta se dešava na Širokači: "Porodica evakuisana, Bostarići su najviše ugroženi"

Ali, nije imao prilike da izgovori svoju diskusiju – njegov avion nikada nije sletio na sarajevski aerodrom.

Na tom se putu ispriječilo brdo Inač iznad Kreševa. Skupa sa Džemalom Bijedićem poginuli su njegova supruga Razija, piloti Stevan Leka i Murat Hanić, podsekretar u Bijedićevom kabinetu dr. Smajo Hrle, aviomehaničar Ilija Jevđenović, lični Bijedićev pratilac i vozač Zija Alikalfić i domaćica u rezidenciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Anđelka Muzička...

Poznati bh. diplomata, Haris Hrle, bivši ambasador BiH u Sjedinjenim Američkim Državama, Austriji i Saudijskoj Arabiji, je sin dr. Hrle koji je poginuo sa Džemom Bijedićem na današnji dan, 18. januara 1977. godine.

U rijetkoj emotivnoj ispovijesti za Radiosarajevo.ba govori o tragičnim događajima prije 45 godina. Rođen je u Stocu, osnovnu školu pohađao u Beogradu, a Drugu gimnaziju i Pravni fakultet završio je u Sarajevu.

Haris se prisjeća...

"Postoje događaji koji obilježe za cijeli život i koji usmjeravaju i daju gravitaciju svim budućim ličnim dešavanjima. Bosna je čini se vrlo plodna za takva životna obilježja i stvaranja ličnih životnih simbola, za stalno "utiskivanje smisla". Sestra i ja smo odrastali u Beogradu, išli u muzičku, gledali oca kako politički paradira u okruženju Džemala Bijedića. Džemal se spremao da preuzme treći premijerski mandat po Titovoj želji, moj otac je želio promjenu i pripremao se za imenovanje za ambasadora SFRJ u Iraku", priča nam Haris Hrle.

I sve krene drugim putem...

Kaže da je njegov otac često išao na Brione. Posebno kada se radilo na iznimno važnom Ustavu 1974. godine. Putovao u Sjedinjene Američke Države i Britaniju... Bio je ambiciozan i napredan čovjek, član državne administracije.

"Onda se desi nesreća, lom i sve krene drugim putem. Moj otac nije imao obaveza u Sarajevu na današnji dan, ali se odlučio za let da bi vidio sestru i mene koji smo zimski raspust provodili u Stocu. Dodatno, na putu prema aerodromu je imao manji saobraćajni udes, kasnio je... Bijediću su rekli za to, on je kazao da će čekati Smaju, neće bez njega".

I tako to ide u životu, veli Hrle.

"Ja sam dobio sat koji još uvijek radi i par knjiga iz aktovke - Teorija države, Teorija prava, Ugovori", sa sjetom govori Haris.

Put u Stolac

Svake godine na 18. januar posjeti očev mezar i prisjeća se uspomena na njega.

Trebao je i danas biti u Stocu, ali je zbog naznaka "neke" prehlade ostao u izolaciji.

"Moram se zahvaliti na današnjim porukama bliske podrške, prije svega iz okruženja predsjednika Željka Komšića, zatim dragim prijateljima iz diplomatske mreže te svima koji održavaju uspomenu na događaj koji se davno desio", veli on.

Sudbina je na tragičan način dodatno povezala poznate porodice hercegovačke porodice Bijedić i Hrle.

"Imao sam plan da danas iz Stoca trknem novim putem do Neuma i vidim se sa Draganom Bijedićem, ovim putem ga iskreno pozdravljam", kazao nam je Haris Hrle prisjećajući se oca dr. Smaje Hrle.

Jedino je sigurno, i Haris i Dragan, kao i ostali potomci čestitih i časnih sinova svoje zemlje, rodne gure, što tragično položiše život na dužnosti, danas mogu biti ponosni. I njihovi roditelji i djedovi danas bi bili jednako ponosni na njih.