Ivan Leo Lemo: Današnja razuzdana Evropa i opera Boemi imaju neke veze

Raditi i pripremati premijeru s redateljem Ivanom Leom Lemom, čisti je užitak,   potvrdit će vam brojni solisti i članovi ansambla "Kuće na Obali".

Ovaj poznati teatarski redatelj mlađe generacije iz Splita iza sebe ima brojne predstave, a ovo je njegov prvi dolazak u Narodno pozorište Sarajevo. 

Povod je predstojeća premiera opere "La Boheme", remek djela Giacoma Puccinija. Ova opera, primjer opernog verizma,  praizvedena je 1896 u Torinu kada ju je dirigirao veliki Arturo Toscanini, a od tada predstavlja neizostavan dio repertoara najvećih kuća. 

Lemo nam ovu operu donosi u izgledu donekle prilagođenom našem vremenu, oslanjajućui se na univerzalnost priče i predivnu, svevremensku  muziku. 

"Ljubav je najobičnija, najsuštinskija i najvažnija stvaru ovome Svemiru, našoj egzistenciji i u kontekstu čovjeka, čovječnosti i čovječanstva. Pričamo jednu ljubavnu priču koja završi napuštanjem tijela (ne mogu baš reći mumiranjem). To je ono što je u predstavi i najvažnije. Neki drugi dekorativni momenti kao što su prostor i vrijeme, gdje i kako smo konceptualno locirali predstavu -  to će, s obzirom na brojne prethodne inscenacije Boema, u nekim aspektima biti pomalo neobično", otkriva Ivan Leo Lemo na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba.

Na pitanje gdje i kada je inscenirao La Boheme, Leme odgovara:

"Događa se danas. U libretu nije bilo ničeg što bi se opiralo premještanju iz 19. stoljeća, jer većinu opere čine dramski dijalozi koji ne ovise o prostoru i vremenu.

Navodim primjer durgog čina gdje se naša družina boema siromašnih studenata, slikara, pjesnika, filozofa i muzičara spušta u jedan vreli, ekscentrični, nekonvencionalni dio grada gdje provode svoje burne noći. U originaču je tu bio prikazan jedan ljupki vašar iz sredine 19. stoljeća, ali ja o tome ništa ne znam. Ali o uzavrelim dijelovima gradova diljem razuzdane Evrope (na žalost, hahaha) znam dosta. Htio sam u drugom činu iskombinirati i 'zamiješati' nešto što sam, na radost svog hedonizma i dekadencije koja miriše na boemštinu, uspio približiti oku publike, njihom iskustvu i duhu vremena (Četvrti crvenih Fenjera, Istočni Berlin, Kopenhagen i njegovu Christianiu).  Naravno, osuvremenjivali smo do one mjere do koje se neće prerezati aorta samog i glazbenog i dramskog tkiva, da ni jedan efekt ne zasjeni ono što je primarno u toj ljubavnoj priči".

Dženan Kriještorac / Radiosarajevo.ba: Ivan Leo Lemo

Kako ovaj redatelj bogatog iskustva i svjetski putnik promišljate boemštinu danas? Da li ona danas uopće postoji u svom suštinskom, filozofskom smislu? 

"Ovaj libreto i opera su rađeni po romanu i Henrija Murgera koji je svojim romanom htio baciti novo svjetlo na ljude koji su do tada bili diskreditirani i na koje se gledalo kao ološ društva.  Glavni kriterij za boemštinu tog 19. stoljeća je bio taj da su to zapravo bili "neradnici" koji žive od umjetnost i filozofije i koji se snalaze u svojoj svakodnevnici. Ta njihova snalažljivost i život na ulici se zvao boemština koja je kulminirala negdje u onom poznatom dekadentnom razdoblju između dva Svjetska rata. Tada više nisu bili marginalizirana grupa ljudi, nego čak oni koji nam imponiraju (svojevrsna elita), oni od kojih pravimo 'zvijezde'".

Ivan Leo Lemo kaže da danas preko društvenih mreža, svako može biti zvijezda, ali da je to daleko od nekadašnjih boema kakvi su prikazani u operi. 

"Na žalost, živimo u jednoj eri narcizma kad je svako sebi vrijedan divljenja, misleći da živi nekonvencionalno, da je njegov život neusporediv s ičijim životom. Došli smo do jednog histeričnog individualizma, svako je u svom umu, svojim životnim navikama i svojim specifičnostima... Boemština se danas razlila u pojmove koji su manje lirski i romantični kao pojam dekadencije, hedonizma. To je jedan diktat osjetilnog uživanja, ugode. Nastoje se domoći svoje ugode bez sopstvene žrtve i rada. Ali  bez empatije i solidarnosti prema drugim ljudima zapravo nema ugode", pojašnjava naš sagovornik.

Šta od jednog redatelja iziskuje režija opere? Šta je to što je specifično, pitamo Ivana Lea Lemu. 

"Primarana je glazba. U operi nema mogućnosti da glumci ili redatel prošire neku emociju, odnos ili stanje, jer je glazba okvir. Ali ... opere su tu da bi dale univerzalnost našim emocijama. Na vokalima rastu naše emocije, a da bi čovjek došao do duhovnog mora proći kroz tu prašumu emocija. One su jedna gusta šuma kroz koju prođemo pa onda preko glazbe izronimo u jedan prostor koji je jako ljekovit. Šteta je da omladina danas rjeđe ide na opere, a jako su emotivno zamršeni, zbunjeni, nesretni, depresivni, pesimistični i prerano ogorčeni na život i sebe, a opere bi im dale jedan 'češalj' kako bi raščešljale njihove zamršene emocije.Zato volim operu, zato bih svim mladim ljudima preporučio da dođu na operu. ", poručuje Ivan leo Lemo, karizmatični redatelj iz Splita koji za publiku u Sarajevu priprema nešto posebno. 

Podsjetimo, U subotu 23. marta na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo premijerno će biti izvedena opera “La boheme“.  Sarajevskom filharmonijom dirigovat će Dario Vučić. U predstavi učestvuju solisti i hor Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, Balet Narodnog pozorišta Sarajevo i Sarajevska fiiharmonija.

Prva repriza je u ponedjeljak, 25. marta.