Husaga Ćišić – zaboravljeni borac za Bosnu i tekovine ZAVNOBiH-a

Svako sjećanje na tekovine ZAVNOBiH-a i obnovu državnosti tisućljetne Bosne i Hercegovine bilo bi nepotpuno i oskrnavljeno bez spomena znamenitog Mostarca Huseina Husage Ćišića.

Piše: Faruk Vele 

Nažalost, za ovog dokazanog antifašistu, oca istaknutih pripadnika Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP), narodnog poslanika nove Jugoslavije, inicijatora i potpisnika Rezolucije građana Mostara kojom se osuđuje "progon, otimanje imovine, ubijanje i deportacija srpskog i jevrejskog stanovništva u koncentracione logore smrti" od strane kvislinške ustaške vlasti, ima malo mjesta u historijskim udžbenicima, u školama, pa i našoj historiografiji i javnosti uopće. 

Paradoks o Bosni i Bošnjacima 

Naime, pozivajući se upravo na tekovine ZAVNOBiH-a, ovaj ugledni intelektualac i političar zahtijevao je da se u Ustavu nove Jugoslavije "prizna i odgovarajućim simbolom u grbu buduće države predstavi nacionalnost bosanskohercegovačkih muslimana, odnosno Bošnjaka". 

"Ćišić je odgovorno pristupio rasvjetljavanju 'paradoksa' o Bosni i Bošnjacima. Naime, zemlja i država Bosna ima tisućljetnu tradiciju i spomen, a u 20. stoljeću u interpretacijama srpskih i hrvatskih nacionalista tvrdi se da 'ne postoji bosanski narod', 'bosanska povijest' ili da 'Bosna nema svoj narod i pravo na suverenost'. Ovo Ćišić nije mogao prihvatiti i reagirao je 5. decembra 1945. godine protiv neprincipijelnosti Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u pogledu bosanske nacionalne sadržine, te je Ministarstvu za konstituantu podnio predstavku u kojoj je zahtijevao da se bosanski narod u grbu buduće savezne države predstavi jasno i prepoznatljivo šestom bakljom", kaže za Radiosarajevo.ba profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu prof. dr. Senadin Lavić. 

O liku i djelu Husage Ćišića, bilježi historičar Alen Zečević, decenijama se u bosanskohercegovačkoj javnosti i akademskim krugovima nije znalo gotovo ništa. 

Rođen je u Mostaru 15. decembra 1878, u godini okupacije njegove domovine od strane austrougarske vojske. 

"Njegovoj impoznatnoj političkoj karijeri koja je, uzmemo li u obzir činjenicu da je živio 78 godina, trajala više od pola njegova života", piše Zečević. 

Zečević bilježi da početke tog politčkog angažmana nalazimo još krajem 19. stoljeća kada vrlo rano, još kao mladić, prilazi Džabića pokretu. Od 1906, kad je osnovana Muslimanska narodna organizacija, pa do 1910. godine, Ćišić aktivno učestvuje u radu njenog Egzekutivnog odbora djelujući s pozicije jednog od autora u listu Musavat. Bio je, također, senator u Kraljevini Jugoslaviji, zatim gradonačelnik Mostara, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora muslimana Sarajeva i narodni poslanik u Titovoj Jugoslaviji. 

"Husein Ćišić je njegovao visoka moralna načela u svome životu. Tako je u oktobru 1941. godine, dakle, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bio inicijator i potpisnik Rezolucije građana Mostara kojom se osuđuje progon, otimanje imovine, ubijanje i deportacija srpskog i jevrejskog stanovništva u koncentracione logore smrti od strane kvislinške ustaške vlasti. Rezolucija je nedvosmisleno upozorila na zločine NDH i fašisitičku ideju o 'čistim hrvatskim prostorima'. Bio je uvjereni i istrajni antifašista. U antifašističkoj borbi naroda Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata dao je dvojicu svojih sinova, Midhata i Husrefa Ćišića", podsjeća prof. Lavić. 

Međutim, uprkos svojoj antifašističkoj dosljednosti, nije mogao da ignorira pokušaje prešućivanja bosanskohercegovačkih muslimana, koji su i prema najnovijim istraživanjima, primjerice, uglednog britanskog historičara Marka Attile Hoarea, dali ključni doprinos NOP-u. 

Implicitno, a ne eksplicitno

Hoare, također, podsjeća da je BiH bila sjedište partizanskog pokreta, te da je konačno dobila status jednak ostalim članicama embrionske jugoslovenske federacije. 

"Muslimani su implicitno, iako ne eksplicitno, priznati kao ravnopravan narod drugim narodima u Bosni i Hercegovini", bilježi Hoare. 

Upravo zbog toga "Čišić se pozvao se na zaključke Drugog zasjedanja AVNOJ-a po kojim je svaka članica federativne Jugoslavije ima pravo na svoje nacionalno ime – to pravo je uskraćeno bosanskoj članici jugoslavenske federacije". 

"Ta Ćišićeva predstavka-zahtjev je vješto ignorirana i nije bilo nikakvog spomena o njoj u radu konstituirajućih tijela buduće jugoslavenske federacije. Ćišić nije pristao na mišljenje koje je tada zastupala KPJ da je Bosna zasnovana isključivo na narodnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, ali bez Bošnjaka, pri čemu su Bošnjaci tretirani kao neka slavenska religijska skupina koju tek treba “nacionalizirati”. On je ponovo 16. januara 1946. uputio novu predstavku-zahtjev na skupštinsku adresu u kojoj je upozorio na nedosljednost i neodgovornost u imenovanju i identificiranju Bošnjaka u ratnim dokumentima", navodi Lavić. 

Na koncu, Čišić je koristio i argument ZAVNOBiH-a. 

"On je podsjetio da im se u spisima ZAVNOBiH-a potvrđuje status ravnopravnog jugoslavenskog naroda pod neadekvatnim imenom 'Muslimani' (koje je, ustvari, samo podvala, jer i dalje ostaje potisnuto i nepriznato njihovo staro povijesno narodno ime “Bošnjaci”), a u zaključcima AVNOJ-a o njihovom postojanju nema ni traga. Predstavka je došla do Tita i Đilasa – ali je i ovaj put odbijena", smatra Lavić. 

Milovan Đilas – kao zastupnik Edvarda Kardelja, ministra za Konstituantu – na sjednici Savezne skupštine Ustavotvorne skupštine FNRJ, 17. januara 1946. godine, izložio je prijedloge koji su u javnoj diskusiji priloženi na Nacrt Ustava FNRJ. 

"Činjenica je da je ono što je na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a postavljeno kao politička vrijednost i cilj bosanskog antifašizma (Bosna kao politička zajednica ravnopravnih naroda i građana), bilo zanemareno na višim razinama političkog uspostavljanja buduće jugoslovenske države i tek je 1968-1974 došlo do jedne vrste “potvrđivanja” Bosne i bošnjačkog naroda. Tako je 18. januara 1946. izglasan Ustav FNRJ bez uvažavanja Ćišićevog zahtjeva da se i bosanski narod predstavi kao ravnopravan narod u budućoj jugoslavenskoj federaciji. Stalo se, dakle, na stanovište da Bošnjaci nisu narod, to jeste projicirana Jugoslavija ne računa na Bošnjake kao narod!", tvrdi Lavić. 

Na dan Ustavotvorne skupštine, 18. januara 1946., izglasan je Ustav FNRJ. Samo je Husaga Ćišić, bilježi Zečević, istrajan u svojim uvjerenjima, odbio dati podršku Ustavu koji je prešutio postojanje njegovog naroda i kazati mu – NE! 

Šta je rekao Skender Kulenović

Čuveni Skender Kulenović, Ćišićev kolege iz skupštinske klupe, je Safetu Ćišiću, bliskom Husaginom rođaku, o tim događajima ispričao sljedeće:

"Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita, odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i vrlo jasno ga upitao - šta je sa muslimanima? Đilas se odmah uputio za govornicu, gdje se zadržao gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog ustava rušenje kralja i proglašenje republike".

Rahmetli Enes Ratkušić, ugledni mostarski novinar, govorio je da „Husaga Ćišić spada u red najistaknutijih Bošnjaka u povijesti Hercegovine u rangu Mustafe Ejubovića, Ibrahima Opijača, muftije Karabega, muftije Ali Fehmija Džabića, Mujage Komadine“.

„Nažalost nijedna od ovih ličnosti u Mostaru nema ni ulicu ni bistu“, govorio je Ratkušić.

Prema njegovom mišljenju Predstavka o uvrštenju Bošnjaka u Ustav Jugoslavije je Ćišićev sukus svih intelektualnih razmišljanja. 

„Nakon ove predstavke Ćišić je jednostavno 'pometen' sa političke scene“, tvrdio je Ratkušić. 

Profesor Lavić smatra da "jugoslavenstvo", ustvari, negira "bosanstvo i svaku bosansku suverenost". 

"To je već jasno iskazao Svetozar Pribićević 1919. godine, neposredno nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, naglašavajući 'da svaku ideju o bosanskoj suverenosti treba suzbijati svim sredstvima te da je prava sreća što su tu ideju satirali i Turci'. To političko usmjerenje je ostalo i nastavilo se poslije Drugog svjetskog rata, sve do perioda 1968–1974. kada se Bošnjacima “dalo” ime Musliman i još ih se “proglasilo” nacijom u stilu Staljin – Lenjin – Kardelj-definicije nacije koja je zapravo “etnička zajednica”", stanovište je Lavića. 

Na koncu, Lavić ističe kako Ćišićevo mišljenje pokazuje da "Bošnjaci/Bosanci nisu izgubili svijest o sebi i svome narodnom imenu i identitetu". 

Zato, dodaje naš sagovornik, Čišić nije pristao na podvalu da su “neopredijeljeni”. 

Nama Bosancima...

Čišić ovako kazuje:

“Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo, da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom, da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima uopšte, a napose u nacionalnim i državno- pravinim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine.”

Zato Lavić smatra da je "Ćišić suštinski prozreo cilj srpsko-hrvatskog nacijskog projekta u Bosni". 

"Cijelo 20. stoljeće Bošnjaci su tretirani kao religijska skupina bilo javno i otvoreno, bilo prikriveno i posredno. FNRJ je 1963. godine preimenovana u Socijalistička Federativna Republika Jugosalavija i u njezin grb je unesena šesta baklja koja je označavala Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu, a ne bošnjački narod. Komunisti su tokom rata poštovali narodnu zasebnost muslimana i u svojim proglasima ih pozivali u borbu, pisali su musliman sa veliko “M”, ali pred kraj rata kada je pobjeda bila očita započeli su ponovno negirati njihovu posebnost", kazao je profesor Lavić. 

Rodoljub Čolaković, tad jedan od najuglednijih bosanskih komunista, o tome je imao odlučan stav: 

“U Bosni i Hercegovini, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumljivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele.”