Uz početak prikazivanja filma 'Cure' pročitajte intervju s redateljicom Andreom Štakom

U sarajevskom kinu Meeting Point počinje redovno prikazivanje filma Cure - život druge, hrvatsko-švicarsko-bh. koprodukcije čiju režiju potpisuje Andrea Štaka. 

Film Cure - život druge doživio je svoju regionalnu premijeru u augustu na Sarajevo Film Festivalu i bio ispraćen dobrim reakcijama publike i kritike. 

Sjajne uloge u ovom filmu odigrale su tinejdžerke Sylvie Marinković i Lucia Radulović, a u ostalim ulogama pojavljuju se Mirjana Karanović, Marija Škaričić, Leon Lučev, Franjo Dijak i Maja Zečo.

Film se od večeras može pogledati svaki dan u 19:00 u kinu Meeting Point. 

Priča filma Cure - život druge je smještena u Dubrovnik 1993. godine, grad u kojem je njegova redateljica i koscenaristica Andrea Štaka rođena. U pitanju je psihološka drama o kompleksnom odnosu dvije tinejdžerke ukliještenom u klaustrofobičnu atmosferu svojevrsnog dubrovačkog matrijarhata. Naime, ovo je grad čijim su životom stoljećima dominirale žene, s obzirom na to da su njegovi muškarci najčešće bili pomorci i plovili morima, a ovaj se odnos ni tokom rata nije izgubio. Suptilni međusobni odnosi žena različitih generacija tvore kontekst u kojem četrnaestogodišnja Linda postepeno počinje živjeti život svoje vršnjakinje i prijateljice Ete nakon njezine tragične smrti. 

Poseban šarm ovom izvrsnom filmu daje i njegova lingvistička dimenzija - dubrovački naglasak jedne od djevojaka te "dijasporska", hrvatsko-njemačka mješavina kojom govori druga, kao i vedute drevnog grada koje s vizualne strane daju snažan pečat ovom filmu. 

Uz početak prikazivanja filma Cure u bh. kinima, pročitajte intervju koji je redateljica Andrea Štaka dala portalu Radiosarajevo.ba tokom svog boravka na 20. SFF-u 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba 

„Dubrovnik je grad mog oca i bake u kojem sam provela prve godine svog života. Uvijek sam imala odnos ljubavi i mržnje prema tom gradu, koji je s jedne strane divan, ali ima i svoju tamnu stranu koju ljudi obično ne vide dok šetaju Stradunom“, otkriva redateljica Andrea Štaka. 

Film u kojem se miješaju stvarnost i bujna mašta protagonistica, baziran je zapravo na istinitoj priči o dvije djevojke koje su otišle same na brdo Petka iznad Dubrovnika, a vratila se samo jedna. 

„Od malena znam za tu priču, a kada sam kasnije željela saznati više detalja o njoj, od svakog sam dobila različitu verziju i to je za mene bilo posebno zastrašujuće. Misteriozno je to šta se djevojkama desilo, kao i to da svi imaju svoje viđenje tog događaja“, govori za Radiosarajevo.ba redateljica. 

Tradicionalne naušnice iz Konavala u filmu se pojavljuju kao simbol ženskog zajedništva. Andrea Štaka kaže kako ih je unijela u film jer se radi o tradicionalnom dubrovačkom komadu nakita kojeg posjeduje skoro svaka obitelj. Postoje tri veličine naušnica – male za djevojčice, nešto veće za djevojke i velike koje žene stavljaju kada se udaju. Naušnice se u obitelji prenose s koljena na koljeno.

Pitamo našu sugovornicu kako je uspjela tako duboko ući u psihologiju tinejdžerki, na koji način je istraživala? 

„Vodila me misao američkog avangardnog režisera Jonasa Mekasa koji kaže da on uvijek snima svoje  djetinjstvo i svoj život. Uvijek snima 'svoj New York fiction'. Tako je i u ovom mom filmu. Ja sam snimala moj Dubrovnik, a tako, vjerovatno, i svoje tinejdžerstvo. Zanimalo me to doba devedesetih jer je to bilo neko 'međuvrijeme' - poslije opsade Dubrovnika ali još ne u potpunom miru. Ja sam tada bila tinejdžerka i sjećam se kako je nama bilo. Ipak, dok sam pisala scenarij razgovarala sam s mnogo cura jer me zanimalo kakve su one danas, da li se nešto promijenilo. I zanimljivo da još uvijek ima mnogo paralela, da su mnoge stvari slične. Odnos između prijateljica je univerzalan... A onda su u film došle Silvie i Lucija i unijele svoj duh. Trebam naglasiti da sam ja uistinu htjela raditi s glumicama koje imaju četrnaest godina, a redatelji obično uzimaju stariju glumicu da glumi lik mlađi od sebe. Ja sam htjela mlađe, tako da su njih dvije unijele taj flair mladosti, nesigurnosti... A tema, o temama sam pisala iz svog iskustva, ali su one takve da ih mnoge žene poznaju.“

Raditi film o ženama, u kojem su muškarci gotovo samo začin, nije nova stvar za Andreu Štaku. Takav je i njen prvijenac Gospođica, za koji je nagrađena Zlatnim leopardom Festivala Locarno. Da li vjeruje da su žene te koje nose život? 

„Naravno, pa ja sam žena. Meni je najprirodnije da pričam o ženama i važno mi je. Danas i dalje imamo mnogo više režisera nego režiserki, mnogo manje zanimljivih ženskih likova, a to je ono što mi je blisko. Npr. Martina Scorsesea niko ne pita zašto snima samo mafijaške filmove o muškarcima... Mada me neki dan neko pitao da li bih željela napraviti film o muškarcima. Rekla sam – da, ali to bi onda bio western", uz smijeh odgovara naša sugovornica.  

Uloge none (bake) i majke dodijeljene su Mirjani Karanović i Mariji Škaričić, glumicama koje su već odigrale glavne uloge u prethodnom Andreinom filmu Gospođica. Obje ove glumice priznaju da im se isprva činilo da ovi likovi nisu baš za njih jer se ne osjećaju dovoljno "staro". No, kako kaže Marija Škaričić: „Divno je raditi s Andreom koja vas nježno gura u ono što želi od vas da dobije.“ Zato pitamo redateljicu da li je ranije uspostavljen odnos između ove dvije glumice bio temelj za ovaj film, ili ga je trebalo razbijati i stvarati novi odnos iznova. 

„Morala sam razbijati taj odnos. Njih dvije obje su veoma dobre i veoma kreativne glumice. Kad su zajedno imaju dobar odnos, a ta dobra dinamika i ne treba uvijek biti u filmu, gdje između njih vlada napeti odnos. Meni je pomoglo što ih jako dobro obje znam, znam kako ih treba navesti kao glumice, gdje ih treba zavesti, gdje im moram narediti, a gdje, isto tako, one mene nauče, a to se često desi. Nakon što je pročitala scenarij i 'kliknula' na njega, Mirjana mi je došla s razmišljanjima o svom liku koji je osjetila bolje od mene“. 

Zanimljivo je da je sarajevska glumica Maja Zečo u filmu dobila čak tri epizodne uloge. Zašto je to tako? 

„Obožavam Maju. Jedna od tema ovog filma je i klaustrofobija, jer Dubrovnik je i takav, on je u zidinama, ali je i na kraju Hrvatske, naprijed je more, iza su planine, sve je intenzivno. Pa sam nastojala da tu klaustrofobiju podvučem s jednom glumicom koja glumi tri lika, što će neki primijetiti, a neki neće. Ona kao da će im se učiniti poznata kao časna sestra, kao čistačica... Dubrovnik je malen grad u kojem se skoro svi znaju, ali površno, pa sam htjela to na taj način da prikažem“, objašnjava Andrea Štaka. 

U filmu je izrečena jedna replika vezana za Lindin dvostruki identitet Švicarke i Dubrovčanke – „Ti ne pripadaš ni ovdje ni tamo“. Pitamo redateljicu, koja je rođena u Dubrovniku, čija je majka Sarajka, a odrasla je i živi u Švicarskoj, da li se ona pronalazi u toj rečenici?  

„Pa naravno. Ali to nije samo sudbina, to je i ljepota. Nekada je lijepo kad imaš nekoliko identiteta. Kod mene je prirodno da imam tri identiteta, ali nisam nigdje skroz. Svi ti identiteti, to me ponekad može i zbuniti. Ponekad osjećam da mi fali ankora, to sidro... I obično ga pronalazim u filmu ili u familiji. U Sarajevu imam mnogo familije, jer moja je mama Sarajka i to je jedan dio mene. Sarajevo je za mene djetinjstvo, ali u zadnje vrijeme i neki novi prijatelji, režiseri, jer je kinematografska scena ovdje veoma jaka. Svaki put kad sletim na aerodrom imam poseban osjećaj“, zaključuje redateljica Andrea Štaka u razgovoru za Radiosarajevo.ba.