Sutra otvaranje: Izložba portreta Marija Mikulića

Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine najavljuje otvaranje izložbe jednog od najpoznatijih portretista u historiji umjetnosti BiH - Marija Mikulića.

Izložba se otvara u utorak 10. juna, a publika će je moći pogledati od srijede 11. juna u radno vrijeme galerije (od 12.00 do 20.00, osim nedjelje i ponedjeljka)  

Tokom pedeset godina bavljenja umjetnošću Mario Mikulić naslikao je čitavu galeriju likova koji ne govore samo o sebi, već i o svom vremenu. Ostavio nam je galeriju sjećanja i podsjećanja na ljude koje više nećemo imati priliku sresti, kao i na vrijeme koje mnogi od nas ne pamte. 

Rodio se 1924. godine u Korčuli, djetinjstvo je proveo u Omišu u koji se vraćao sve do kraja svog života, a boje i slike Mediterana ostale su trajna umjetnikova inspiracija. Školovao se u Splitu, gdje je proživio teške godine materijalne neimaštine i gladi koje su utjecale na njegova prva saznanja o svijetu oko sebe i opredjeljenja za budući život. Bio je pripadnik napredne splitske omladine i učesnik velikih demonstracija protiv talijanske okupacije Splita, 27. marta 1941. godine. 

Da bi izbjegao hapšenje pobjegao je u Sarajevo, gdje je nastavio školovanje u teškim uvjetima. 1944. godine uspio se priključiti partizanima i tamo započinje raditi kao ilustrator u partizanskoj štampi. Nakon oslobođenja vratio se u Sarajevo i upisao, odmah po njenom osnutku, Državnu školu za likovne umjetnosti. Profesori su mu bili Mica Todorović, Roman Petrović, Ismet Mujezinović i Sigo Sumereker. Školu je završio 1949. godine kao odličan đak njene prve generacije u kojoj su bili još i Ljubo Lah, Vlado Vojnović, Mustafa Pezo, Franjo Likar i drugi. 

Slikarsku karijeru započeo je kao angažirani umjetnik, što je bilo uobičajeno u tim poslijeratnim godinama, da bi već u narednim godinama utjecaj ideologije počeo da slabi i on se okrenuo otkrivanju tema pejzaža i mrtve prirode. 

Prvu samostalnu izložbu je imao 1953. godine u Bihaću, gdje je na poziv grada proveo nekoliko sedmica slikajući motive grada i okoline. 

Iako je pejzaž ostao prisutan u Mikulićevom opusu sve do njegove smrti, u historiji bosanskohercegovačke umjetnosti ostat će zapamćen kao vrstan portretista. 

Portret kao žanr pojavio se u Bosni i Hercegovini krajem XIX vijeka, dolaskom braće Bocarić u Sarajevo. Moda je tada bila da se portretišu članovi ekonomski snažnijih porodica i ugledne ličnosti. Nakon II svjetskog rata portretna umjetnost javlja se u svrsi ideologije, kao bitan žanr socrealizma, da bi već 60-ih godina, pod utjecajem burnih gibanja i promjena u umjetnosti, portret nestao iz života i iz umjetnosti. 

Mario Mikulić je ostao po strani tih promjena, manifestirajući tako osobenost ličnosti i slobodu izbora vlastitog umjetničkog izraza.”Kada bi jedna bura prošla i nastupila druga, sklanjao sam svoje pravo na rad i vjerovanje u smisao jednog zanimanja. Znam da je kretanje nužan zakon društva i čovjeka, te da u umjetnosti nema tačke i kraja. I pored toga i takvih saznanja, formirao sam svoje vjerovanje na onim vrijednostima koje traju uprkos što ih prati i prolazi. Postajem u izvjesnom smislu religiozan, osmišljavam sebi život onim što je vječito… Znam da mi moje vjerovanje ne može izmijeniti nijedan manifest, nijedan proglas…” 

Radikalna smionost jednog umjetnika bila je opredijeliti se za čovjeka kao slikarsku motivaciju. I to ne za nekog apstraktnog, uopćenog čovjeka, već za živog čovjeka, društveno biće. Pri izboru ličnosti koje je slikao, Mikulić se rukovodio isključivo zanimljivošću izraza i fizičkog sklopa lica. Opredjeljivao se za one ličnosti koje su ga okupirale dramom koja se očituje na njihovom licu, sudbinom koje to lice otkriva, kompleksnošću karaktera. Slikao je čobane, radnike, starce, djecu, lijepe žene, svoje poznanike, književnike, umjetnike, sugrađane, Tita… Mikulić je bio slikar duše, slikar karaktera. Nije volio slikati po narudžbi i prije portretisanja prakticirao je upoznati svoj model, želeći da pronikne u one vrijednosti koje je smatrao da treba da izrazi. 

Slikao je u jednom dahu, ne dajući ni sebi, a ni svom modelu, vremena za pozu. To slikanje u dahu primijetno je čak i u formalnom posmatranju portreta koji su oslobođeni svake deskriptivnosti i naracije. Pastuozni namazi boje, dinamična gesta oplođena emocijom i rafinirani kolorizam stvorili su ekspresiju velike umjetničke vrijednosti – ta “pikturalna euforija”, kako je naziva Planinka Mikulić, stavlja ovog umjetnika u red onih koji su prihvatili moderan odnos umjetnosti prema svijetu, gdje funkcija umjetnosti nije da podražava realni poredak stvari, već da otkriva najdublje tajne čovjeka i svijeta. Da govori istinu. 

(Maja Abdomerović: “Galerija sjećanja”, KUN - Oslobođenje, 13. 12. 2001.)