Stefan Simić uoči dolaska u BiH: Svaka moja riječ o Sarajevu nastala je iz zahvalnosti
Postoje ljudi, pisci čije riječi ne čitaš samo da bi nešto pročitao. Čitaš ih da osjećaš. Ljudi koji ne pišu da bi bili slavni, već da bi zaliječili, i sebe i druge. Među njima, svakako, posebno mjesto zauzima Stefan Simić, srbijanski pisac, govornik i istinski tragač za smislom, koji svojim djelima i tekstovima već godinama dotiče srca širom ovog našeg jedinstvenog prostora kojeg sada nazivamo regija.
Njegove rečenice putuju od Beograda do Sarajeva, od Mostara do Subotice, tihe, ali moćne. Nema senzacije, nema buke. Samo ogoljena istina, tuga, ljubav i nada. U vremenu kada sve brže zaboravljamo jedni druge, Simić nas podsjeća da je čovjek čovjeku lijek, a ne vuk.
U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba Simić je govorio o svojoj vezi sa Bosnom i Sarajevom, ali i usamljenosti savremenog čovjeka, snazi riječi, empatije, duhovnosti i svega onoga što nas još može spasiti.
Novinarka Mirza Vranj traži pomoć: Nakon reakcije na antibiotike vraćaju je kući, a stanje sve gore
Gostovao je Simić 17. oktobra u Tuzli, družio se s tamošnjom publikom. Svi oduševljeni. Na pitanja potpisnice ovih redova odgovarao je u putu, dok je išao iz Srbije ka Tuzli, a onda iz Tuzle prema Sarajevu gdje će se publika 19. oktobra moći družiti s njim i to u sarajevskom naselju Dobrinja u lokalu "Lounge ribice" od 20 sati. I Goraždani će moći uživati u društvu ovog jedinstvenog pisca 21. oktobra u Centru za kulturu. Čovjek je to koji piše kako bi drugi preživjeli.
"Sarajevo za mene nije samo grad, nego i osjećaj. Svaka moja riječ o Sarajevu nastajala je iz zahvalnosti, jer kad sam dolazio kao stranac, odlazio sam kao neko ko je pronašao dio sebe koji je negdje putem izgubio. Sarajevo te ne gleda, ono te osjeti. I ako osjeti da dolaziš s dobrom namjerom, primi te kao rođenog", kazao je Simić.
Srbijanski pisac o našoj domovini: Nigdje toliko duše kao u Bosni, kako da ne voliš takve ljude...
Dodao je da ga Sarajevo uvijek dočeka kao neko ko ga odavno zna.
"Ima gradova koji te pritisnu svojom važnošću, a Sarajevo te omekša svojom toplinom. Kad pišem o njemu, pišem o ljudima koji su preživjeli i rat i mržnju, a ostali ljudi. Pišem o toj nevidljivoj snazi - da voliš i kad te svijet razočara. Zato je Sarajevo, možda više nego bilo koji drugi grad, ogledalo onoga što tražim i u sebi: sposobnosti da se prašta i voli, i kad boli.
Sarajevo je grad koji te nauči da svijet ne mora biti savršen da bi bio lijep. Sarajevo nije kulisa, nego biće. I kad ga dotakneš, ono ti uzvrati - ne aplauzom, nego nekom blagom tugom, onom koja te podsjeti da si još živ", poetski je poručio.
Šutnja, razgovor i pogled sa Trebevića
Kazao je kako u svakom gradu u koji dođe prvo potraži ljude, ne hotele.
"Ljudsko lice mi je adresa. U Tuzli uvijek moram da sretnem Šulca, u Goraždu da osjetim rijeku i tišinu, a u Sarajevu - da zastanem kod Vijećnice, da se prisjetim Kike Sarajlića i mnogih drugih, i da šutim.
To su moji rituali: šutnja, razgovor, pogled s Trebevića.
Kad dođem u grad, volim da hodam bez plana. Da osluškujem ljude u prolazu, da sjedim u nekoj kafani satima i samo posmatram. Svaki grad ima svoje srce, samo ga treba pronaći. Kad ga nađeš, više nisi turista, nego svjedok. A svaki kutak Sarajeva je historija", rekao je Simić.
Njegov stil pisanja je vrlo emotivan i iskren. A na pitanje koliko je teško biti ranjiv u javnosti kroz svoja djela, Simić je odgovorio:
"Teško je, ali drugačije ne znam. Kad pišem, skidam sve slojeve - i svoje i tuđe. Ne pišem da bih bio pametan, nego da bih bio istinit. Biti ranjiv znači dopustiti sebi da te dotakne i ono što bi drugi radije prešutjeli. Znači pokazati da te može povrijediti i ono što nije tvoje, a boli kao da jeste. Teško je, jer svaka iskrenost košta.
Ali dugoročno, to je jedini način da preživiš kao čovjek, a ne kao uloga. I kad me pogodi podsmijeh, hladnoća, cinizam - znam da nisam promašio, jer ranjivost je dokaz da sam još živ. Ljudi misle da ranjivost znači slabost, a zapravo je to hrabrost da ne lažeš ni sebe ni druge. Ja pišem iz onoga što boli, ali i iz onoga što liječi. Kad se čovjek ogoli pred riječima, nema više potrebe za maskama. I da, košta, ali i oslobađa."
Usamljenost, otuđenost, ljubav i empatiji često su teme na koje se kroz svoja djela osvrće. Ne smatra da je savremeni čovjek zaboravio kako se voli, već da se samo preplašio.
Srbijanski pjesnik Stefan Simić: 'Ako je Sarajevo zaboravilo Izeta Sarajlića, ja nisam'
"Ljubav je danas najveći rizik. Lakše je lajkati nego voljeti, lakše je pobjeći nego ostati. Ljudi danas više kalkulišu nego što osjećaju. Sve se mjeri: vrijeme, pažnja, emocija. A ljubav se ne mjeri, ona ili postoji ili ne. Zaboravili smo da ljubav nije samo sreća, nego i bol, i briga, i odgovornost. Ljubav nije ono što se vidi na mrežama, nego ono što preživi kad sve to nestane.
Dakle, nije zaboravio, samo je zatrpan bukom, nesigurnošću, stalnim dokazivanjem", kazao je Simić.
Dodao je da ljubav više nije čin nego predstava za javnost te da više ne tražimo dušu, nego profil.
"A ljubav traži prisutnost, ne perfekciju. Savremeni čovjek bi volio da voli, ali se boji gubitka kontrole. Boji se da ga neko vidi u svoj njegovoj slabosti, nesavršenosti, strahu. A tu se ljubav rađa - u trenucima kada ne znaš šta ćeš sa sobom, pa se neko pojavi i kaže: 'Tu sam.' Zato ja i dalje vjerujem u ljubav. Ne onu sa reklama, nego onu iz svakodnevnog milovanja ruke, iz brige, iz tišine. Ljubav bez spektakla.
Savremeni čovjek je zbunjen, svijet nas uči brzini, a ljubav traži usporavanje. Svi bi htjeli da vole, ali bez rizika, bez bola, bez gubitka. A ljubav bez rizika - to je samo dogovor. Prava ljubav boli, mijenja, razara i gradi. Ona te natjera da pogledaš u sebe i vidiš ono što si skrivao. Danas ljudi žele sigurnost, ne bliskost. A ljubav ne poznaje stalnu sigurnost. Zato je i rijetka, ali kad se dogodi, vrijedi svakog straha", naglasio je.
A ima li njegova empatija cijenu, Simić je odgovorio:
"Empatija je dar koji zna da peče. Jer kad osjećaš tuđu bol kao svoju, umoriš se i od sebe i od svijeta. Ali opet, ne bih je dao ni za šta. To je ono što me čini čovjekom. Možda me i uništava, ali me i spašava. Cijena je nemir, previše tuge u grudima - ali dobitak je neprocjenjiv: kad pomogneš nekome da se ne osjeća sam, makar na tren, znaš da si živio s razlogom. Posebno tuđa tuga zna da raznese.
Empatija ima cijenu - to je umor, preopterećenost, stalna potreba da pomogneš svima, pa i onima koji to ne traže. Ali ima i blagoslov: to je onaj trenutak kad vidiš da se neko nasmijao poslije dugo vremena. Kad osjetiš da nisi uzalud disao. Tako da ima nešto sveto u toj osjetljivosti."
Mnogi isto osjećaju, a ne umiju da izgovore
Svjestan je da njegove riječi imaju terapeutski učinak na ljude koji čitanju njegove tekstove. Često mu, kako nam je rekao, pišu: "Hvala, tvoje riječi su me smirile, spasile, podsjetile."
Tada, kaže Simić, shvati da ono što piše nije samo njegovo.
"Možda sam samo kanal kroz koji prolazi sve ono što mnogi osjećaju, a ne umiju da izgovore. Ako moje riječi mogu da budu tuđa terapija, onda je i moja bol imala smisla. Nisam to shvatio odmah - pisao sam da preživim sebe. Kasnije sam shvatio da riječ ima snagu dodira. Da se može zagrliti i pjesmom.
Nisam terapeut, ali ako ono što pišem pomaže nekome da oprosti sebi, da se pomiri s prošlošću, da ponovo zavoli, onda to više nije samo pisanje, nego most između duša. To je možda i jedina terapija koju i sam primam dok pišem. Pisanje je razgovor sa svima koji šute. To je najljepši odgovor umjetnosti - kad ti ljudi kažu da su se prepoznali u tvom bolu, a u tom prepoznavanju pronašli mir", istakao je Simić.
Volio bi, rekao je, da živi u Sarajevu, makar na neko vrijeme, i piše odavdje, jer "ima gradova koji ti daju materijal za pisanje, a ima i onih koji ti daju razlog, Sarajevo je to drugo".
"To je grad koji ne traži da mu se dodvoravaš - samo da mu vjeruješ. I ako mu vjeruješ, otvori ti sve: ljude, teme, sebe. Sarajevo nije grad gdje bih živio da bih 'napravio karijeru', nego da bih našao mir. I da bih, između dvije rečenice, shvatio koliko je život krhak, a lijep. Volio bih da živim onako kako se u Sarajevu živi - sporo, s ljudima, sa smijehom, s pričama. To je grad koji te ne tjera da budeš nešto, nego da budeš neko.
I možda bih tamo napisao najtiše stvari, jer Sarajevo ima tu čudesnu moć - da te podsjeti na mjeru, na skromnost, na to da nije sve u riječima. Ponekad je i šutnja pjesma", naglasio je.
Vjeruje da umjetnici danas mogu više da učine za povezivanje naroda nego političari, jer, prema njegovim riječima, umjetnik ne dijeli, već spaja. Ne traži granice, nego mostove.
"Umjetnost je jedina diplomatija koja ne laže. Dok političari dijele teritorije, umjetnici dijele emocije. A emocija ne zna za granice. Jedna pjesma, jedan film, jedna predstava - mogu više da povežu ljude nego stotine govora. Jer kada se ljudi prepoznaju u istom stihu, postaju jedno biće. Umjetnik mog tipa okrenut je opštem interesu. On spaja ono što politika dijeli. Jedna dobra knjiga ili film može otvoriti više granica nego stotine sastanaka", kazao je Simić.
Emotivna objava srbijanskog pjesnika posvećena Bošku i Admiri: 'Dok su jedni pucali, oni su voljeli'
Istakao je da je umjetnost jezik koji razumiju i oni koji se nikad nisu sreli.
"Kad u Sarajevu recituješ tekst o ljubavi, neko u Beogradu ga čuje kao svoju ispovijest. I možda ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti čovjeka. A to je početak. Umjetnik ne mora da govori o jedinstvu, on ga stvara samim postojanjem. Kada publika u istom trenutku zaplače ili se nasmije, tada više nema nacije ni granice, postoji samo ljudskost. Političari dijele radi moći, umjetnici spajaju iz potrebe. Zato vjerujem da je umjetnost jedini most koji se ne ruši. Jer ona ne traži saglasnost - ona samo dira u ono što nas povezuje", iskren je Simić.
Osvrnuo se i na stanje u svojoj domovini Srbiji te podijelio s nama kako doživljava društvenu klimu u Srbiji danas.
"Srbija je danas kao umoran čovjek koji se pravi da mu nije ništa. Mnogo bola, mnogo neizgovorenih rana, mnogo potisnutog. A sve se liječi bukom, rijalitijima, politikom, trivijalnostima. Umjetnost je zato postala disanje. Jedini način da sačuvaš dostojanstvo. Ima prostora za umjetnost, ali ga moraš napraviti sam - u sobi, u stihu, na ulici, u biblioteci. Jer svijet te neće pozvati da budeš duhovan. Moraš sam doći. Moraš sam zapaliti svijeću u mraku. I dok ima makar jednog čovjeka koji osjeća, piše, vjeruje - ima i smisla", poručio je.
Smatra da sistem ne voli slobodne ljude, već poslušne.
"Ali umjetnost je po prirodi neposlušna. Danas u Srbiji, kao i svuda, ima mnogo buke, mnogo agresije, ali i mnogo tišine u kojoj nastaju najiskreniji glasovi. Umjetnost je danas otpor - disanje protiv zagušljivog. I svaki stih, svaka slika, svaka iskrena misao je mali čin pobune protiv banalnosti. Umjetnost i duhovnost su danas gerila - mali otpori u velikoj buci. Ali i to je dovoljno. Jer svaka iskrena riječ, svaka slika, svaka nota su plamičci koji svijetle tamo gdje mrak postaje navika. I dok ima makar jednog svjetla, ima i nade", kazao je Simić.
Jedan je od onih koji je javno podržao studentske proteste u Srbiji koji mjesecima traju. A podržati ili biti učesnik protesta ne dolazi bez posljedica. Na ovaj ili onaj način.
"Promjene su moguće, ali ne brzo i ne lako. Sistem koji se decenijama hranio strahom i apatijom ne pada na jedan protest. Ali svaka iskra vrijedi, jer pali svijest. Studenti su pokazali ono što smo mi stariji zaboravili - da se mora ustati, makar iz dostojanstva. Prava promjena ne dolazi odozgo, nego iznutra. Kad ljudi prestanu da se boje, tada se mijenja i društvo. I možda nećemo odmah srušiti zidove, ali ćemo bar početi da ih napuštamo. A to je početak slobode", poručio je.
Smatra da promjene jesu moguće, ali ne samo političke, nego i emotivne, ljudske.
Srbija je umorna, ali nije mrtva
"Sve dok ljudi traže spas u vođi, a ne u sebi, ništa se neće promijeniti. Ali svaki mladi čovjek koji danas izađe na ulicu iz osjećaja pravde, to je promjena. To je znak da svijest još nije umrla. Srbija je umorna, ali nije mrtva. I dok postoji iskra dostojanstva - postoji šansa.
Promjene iz korijena počinju od korijena, a suština je čovjek. Kad ljudi prestanu da misle da ništa ne zavisi od njih, sve će početi da se mijenja. Studenti su me podsjetili na ono što su mnogi zaboravili - da se dostojanstvo ne dobija, nego čuva. Da se sloboda ne traži, nego živi. Promjene su moguće, ali ne brze. Jer ono što je godinama trunulo, ne ozdravi preko noći. Ali svaka iskra je početak plamena.
I kad mladi zapale svjetlo - stariji više nemaju izgovor da sjede u mraku", zaključio je Simić u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
