Emotivna objava srbijanskog pjesnika posvećena Bošku i Admiri: 'Dok su jedni pucali, oni su voljeli'

Srbijanski pjesnik Stefan Simić posvetio je objavu Bošku i Admiri, sarajevskom Romeu i Juliji, a povodom godišnjice njihove pogibije.

Podsjetimo, Admira Ismić i Boško Brkić ubijeni su prije tačno 32 godine, 18. maja 1993, dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva.

Ostavljeni su osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva, a njihova priča potresla je cijeli svijet.

Trending

Tragedija kod Stoca: Preminuo radnik iz Kine nakon nesreće na gradilištu

Objavu Simića prenosimo u nastavku u cijelosti:

"18. maj 1993. Boško i Admira. Vrbanja most. Sarajevo.
Nisu mogli da izbjegnu snajper.
Nisu mogli da izbjegnu sudbinu.
Pokušali su da potrče u slobodu.
Prvo je pogođen Boško. Zatim ona.
Mogla je da pobjegne. Nije.
Ostala je – uz njega, do kraja.
I ta slika je otišla u svijet, a onda u vječnost.
Sedam dana su ležali na betonu.
Kao poruka, kao opomena.
Za sve koji bi pokušali isto.
Najpotresnija slika jedne ljubavi.
Koja je zauvijek spojila dvije zaraćene strane.
I dokazala da se može zajedno.
Ali ne i protiv idiota.
Koji su streljali ljubav, najljepšu moguću,
Koju ništa drugo nije moglo da rastavi.
Gledam slike jedne Admire iz Sarajeva,
rođene pred kraj rata.
I mislim na onu po kojoj je dobila ime.
Admira Ismić i Boško Brkić.
Stara priča koju treba ponovo ispričati.
Ne zbog onih koji je znaju,
nego zbog onih koji ne znaju –
i traže nove razloge za mržnju.
Boško i Admira su poginuli usred rata.
Nisu željeli da ostave jedno drugo.
Svijet je vidio njihova tijela – zagrljena.
Sedam dana, dugih kao sedam života.
Prkoseći ratu, mržnji, podjelama.
Samo bolestan um je mogao da nišani i puca u njih,
Dok su bježali daleko od svega.
Dvije vjere. Dvije nacije.
Koje su mogle zajedno.
I koje su u njima bile zajedno.
Njihovi roditelji su ostali u kontaktu.
Zajedno su izgubili ono najljepše –
svoju djecu.
Ali nisu izgubili sjećanje.
Sjećam se prijateljice zaljubljene u muslimana.
I roditelja koji su se bunili.
Kao da je to strašno.
Nije ni znala za Admira i Boška.
Sjećam se prijatelja zaljubljenog u muslimanku.
I roditelja koji su se bunili.
Kao da je to strašno.
Nije znao za Boška i Admiru.
Uvijek sam bio za ljubav i spajanje razlika.
Kada ih upoznaš – shvatiš da ne postoje.
Nedostaju nam novi Boško i Admira.
Ne da stradaju – nego da slave ljubav.
Sve prođe: podjele, svađe, gluposti.
Ali ljubav ostaje.
Kao njihova slika.
Mladih. Lijepih. Zajedno.
Prkoseći besmislu.
Bivša država je posijala mnoge ljubavi.
Mnoge mješovite brakove.
Kamo sreće da je ostalo tako.
Da se slobodno volimo,
bez obzira na vjeru i naciju.
Često mi prolaze mislima.
Ko zna gdje bi danas bili.
Koliko bi imali djece.
Možda u Srbiji. Možda u Bosni.
Možda negdje daleko – gdje su krenuli.
Da ih neki prokletnik nije zaustavio.
Na putu u slobodu.
Šta reći nekoj novoj djeci
koja prolaze tim sarajevskim mostom?
Osim: živite. Volite. Postojite.
I budite zahvalni.
Da se nikad ne ponovi njihova sudbina –
ali da se ponovi njihova ljubav.
Ljubav ima samo jednu stranu.
Njihovu.
Zajedničku.
Dok su jedni ciljali,
oni su se gledali u oči.
Dok su jedni pucali,
oni su voljeli.
I zato su pobijedili.
Neka se novi parovi ljube na mostu.
Neka ne znaju čije su vjere.
Neka se pamti po onome što spaja –
ne po onome što ubija."