Sevdah Takht u BKC-u: Bilješke s koncerta

Preko granice

Bilješke s koncerta: mali prilog razmišljanju o razvoju sevdaha 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Koncert grupe Sevdah Takht, održan u Bosanskom Kulturnom Centru u subotu, a u okviru ovogodišnjih Baščaršijskih noći, bio je jedan od onih događaja od kojih upućen slušalac i nije morao očekivati previše: ovaj progresivni bend sastavljen od trojice glazbenika (Nenad Kovačić, udaraljke, Ivan Mihajlović, bass, Damir Imamović, gitara, glas) snimio je jedan album i treći put nastupa pred sarajevskom publikom. Istini za volju, grupa pobrojanih umjetnika ima iza sebe sasvim solidan opus, i svirali su desetine projekata, ali zajednički, to je “ono što jeste”: album Damir Imamović: Sevdah Takht, objavljen u okviru labela ITM, s devet pjesama i jednim introm. 

Ko (je) "najbolje" pjeva(o)?

Dobro, što bi se nekada reklo  “tehnika narodu”, a šta s muzikom? Pa, opet narodu, od kojeg je par stotina onih koji su bili u BKC-u zaista imalo šta čuti, a i razmisliti ako im je baš do toga. Kad smo kod publike, miješanjem generacija i mijenama kroz koje je sevdah prolazio, vrlo bi teško danas definirati ko, zapravo, sluša sevdah i ide na koncerte. Ima tu svega: od starijih poklonika koji na koncerte novih izvođača, ipak, dođu po svoju pjesmu “koju je najbolje pjevao/la Zaim, Zehra, Himzo, Nada, Safet  itd.”, preko onih srednje generacije koji slušaju svu muziku svijeta, pa hoće prisluhnuti i korijenima svoje kulture, do onih koji u sevdahu vide jedan od obrazaca stvaranja nove (trans)nacionalne kulture, pa i onih koji se žele zabaviti. Svega, dakle, u božijoj (sevdalijskog) bašči, pa i Takht, za koji možemo “izvući” najmanje dva značenja pojma: mala grupa koja putuje Mediteranom i svira “svoju” muziku, i ploha, daska, koja se koristi kao osnovni element neke "više" konstrukcije.   

Gdje je granica? 

Koncert je pokazao da je moguće upisati neograničen broj utjecaja i intervencija ukoliko je moguće svođenje općeg (a sva je muzika svijeta jedna, i u nekom smislu metafizička) na jedinstveno. Pa redom: u pjesmi Što te nema, odnosno onoj verziji koju izvodi Damir Imamović ono jedinstveno je hommage sazlijskom solo – izvođenju sevdaha gdje je glazbena pratnja, zapravo, podrška glasu i tekstu, “donošenju” (ljubavne) pjesme. 

Numera (eki, numera!?) Djeca s granice je neka vrsta transfera sevdaha koji se u različitim obrascima pojavljuje u zemljama u region, ali i nekim drugim žanrovima koji nastaju daleko od trokuta Bosna i Hercegovina – Crna Gora – Srbija, odakle se najčešće locira porijeklo sevdaha. Rado, kćeri Rado je u nekoj mjeri različit u odnosu na izvedbu Damir Imamović Tria, jer još više “ide” u otvaranje sevdaha i njegovom dijalogu sa žanrovima iz drugih zemalja: tu se u pjevanju dodiruju i “granice” u izvedbenom, ali  i u formalnom smislu, pa se pomalo čuju i utjecaji mughama, azerbejdžanske tradicije, kao i qawalli, čiji je glavni pronositelj do ovdašnjih ušiju (bio) besmrtni Nusrat Fateh Ali Khan. 

Deder jadna, get the blues

Jedan od osobnih favorita repertoara ovog benda i izvođača Teško meni jadnoj u Saraj’vu sama, ženski dert i muka čekanja, u ovoj je izvedbi ritmički “preveden” na još oštriji blues, koji blues solom Ivana Mihajlovića “oteče” prema Deep Purpleu, i nekim od njihovih izvedbi When a blind man cries. Hja, valjda svaki pravi, a pogotovo lažni hard rocker zna da je Roger Glover “veći lik”, ali da je ton kod “drugog” basiste Purplea Glenna Hughesa nešto “masniji”, i mali se broj basista uopće može približiti tome. Mihajloviću je uspjelo sastaviti te dvije (nezavađene) vode i doći do jednog od najupečatljivijih momenata koncerta. Meha majka ludog oženila već polako postaje standard, kao i “renesansa” Srdo moja, pjesma koja se, nekako, sama izdvojila kao “glavni” singl s albuma. Ta “uloga” je sudeći prema videospotu koji je maestralno realizirao Amer Kapetanović, bila namijenjena pjesmi Razbolje se lijepa Hajrija, a prvi dio koncerta je završio solo izvedbom Dva se draga za koju je Imamović komponirao melodiju. 

Nafaka je u kretanju

U drugom dijelu koncerta pojavio se i gost. Raskošni duvač iz Tel Aviva Amir Gwirtzman  je solist koji svira čak 26 instrumenata i sur(ovi) je “dribler” koji djeluje kao da u malom prstu ima muziku Orijenta: otvaranje prema muzici Bliskog Istoka otvorilo je prostor i Imamovićevom pjevanju, iz kojeg se opet, pored “narodnjaka”, čuju i utjecaji Davida Byrnea (u čiju etnološku “potkovanost” ne treba sumnjati, čak i ako ne volite). Put putuje Latif Aga je bio pravi muzički događaj u kojem slušatelju pred očima protječu asocijativne slike. Je li to primarni zadatak glazbe, ako ona uopće ima zadatak!? 

Nakon Potjere kroz Skoplje, u dobroj mjeri obojene temeljnom klezmer farbom (što je, dakako, Gwirtzmanova deredža), “podvukao” je gitarski šmek koji je u ovoj prilici zazvučao rosenbergovski, kako se zovu “sljedbenici” naslijeđa Djanga Reinhardta. 

Onda opet povratak “kući”: Kada moja mladost prođe, pjesma Jovice Petkovića koju je proslavio Zaim Imamović, u jednoj vrlo snažnoj i emotivnoj izvedbi i Snijeg pade na behar, na voće, kao trešnja na vrhu kolača. 

Više od dva sata muzike ostavlja slušatelja oduševljenim, ali nudi zaista mnogo stvari za razmišljanje: pobroje li se samo ovdje pobrojane “reference” Takhta, slušatelj može pitati: “Pa, je li to uopće sevdah?” Odgovor može biti “i jeste, i nije”, jer sevdah već odavno nije konvencionalna tradicijska forma zatvorena u avliji ili mehani, nego pronalazi načine dolaska do nove publike. 

Precizan odgovor na to pitanje je i nemoguće dati, jer pod onim “sevdah” “pravovjerni” čuvari tradicije podrazumijevaju jedno, a progresivan duh nešto sasvim drugo. Što se osobnog odgovora na to pitanje tiče, bit ću iskren pa reći da “jeste sevdah, ali to u krajnjem nije ni važno.” Jer ako se poruka sevdaha kao forme prenese - a Takhtu to sve bolje uspijeva - onda pitanje žanra (p)ostaje manje bitno.      

Na kraju ove priče u kojoj pomalo "zakinut" ostaje sjajni perkusionist Nenad Kovačić - koji je “pokupio” najbolje od nasljeđa Borisa Leinera i ritmova grupe Haustor s remek-djela Treći svijet i tome dodao svoj izraz “brušen” i u Zapadnoj Africi – imamo ono što opravdava ime. Grupu koja putuje, ne samo Mediteranom, i svira “svoju” muziku otvorenu za sve utjecaje, i poslužavnik, dasku na kojoj se iznose razne ponude, nepogrešivo uvijene u štih onoga iz čega su nastale. 

“Pravi” i “krivi” put zapravo i ne postoje. Pa i kad je sevdah u pitanju: postoji njegovo razumijevanje, nadgradnja, stalno ispitivanje njegovih intencija i konsekvenci, i postoji naravno ljubav. All you need is love, tako kažu svi od New Orleansa do The Beatles. A tu je i volja  da se u nečemu, tako ograničenom, a tako beskrajnom kakav sevdah, općenito, jeste – traje. Ta volja i ta ljubav, nadamo se i to trajanje, sve to je Sevdah Takht. 

Dovoljno da možemo govoriti o nečemu što je našlo svoj put. I neće ga prestati tražiti, na zadovoljstvo onih koji muziku i svijet  doživljavaju punim srcem. U svijetu punom krvi i iscrtanih granica, više je nego dobro da postoji neko ko te granice prelazi, u suštinskom, i u formalnom smislu. Gdje se, kao i ovaj put, potvrdilo pravilo staro koliko i svijet: granice (žanra) zapravo i postoje ako se znate kretati (stvarati) u njima.  I ići preko njih.