Intervju | Selma Spahić: Kako teatar iscjeljuje i zašto je ljubav najradikalniji čin otpora

U svijetu koji se neprestano raspada i ponovo gradi, Selma Spahić svojim teatrom podsjeća da je ljubav, uprkos svemu, i dalje najradikalniji čin otpora.

Njena predstava Svijet i sve u njemu, nastala po romanu Aleksandra Hemona, već mjesecima puni dvorane, osvaja nagrade i, što je najvažnije, dira publiku onako kako samo istinska umjetnost može. Tiho, duboko i trajno. Od trenutka kada je pročitala roman do danas, Spahić je kroz ovu priču provela cijeli univerzum emocija, ideja i sjećanja.

To je teatar koji istovremeno govori o ratu i ljubavi, o gubicima i pronalascima, o Sarajevu i svim njegovim svjetovima. U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, rediteljica govori o životu predstave, njenom značenju, teatru kao utočištu i oružju, o ljubavi kao protusili nasilju i o tome zašto vjeruje da umjetnost može iscijeliti ono što stvarnost razori.

Trending

Novinarka Mirza Vranj traži pomoć: Nakon reakcije na antibiotike vraćaju je kući, a stanje sve gore

Radiosarajevo.ba: "Svijet i sve u njemu" od premijere do danas oduševljava publiku, ali i žirije festivala. Tome svjedoče nagrade na MESS-u. Kako gledate na život predstave, od početne ideje da se napravi, do danas?

Spahić: Od trenutka čitanja romana i prvog razgovora sa Aleksandrom Hemonom, kroz cijeli proces, pa sve do igranja, ona je za mene posebno iskustvo. Baš smo razgovarali prije nekoliko večeri, ekipa predstave, nije bilo jednostavno napraviti je, ali imamo dojam da je svi čuvamo; produkcija, tehnika, autorski tim i naravno ansambl, u kojem je za mene magija te predstave. S obzirom da ima specifičnu postavku, jako sam zahvalna na činjenici da je imala i gostovanja i da redovno igra na matičnoj sceni u SARTR-u. Nagrade pomažu životu predstave i znači nam prepoznavanje kolega i kolegica i publike. To je, pored ostalog, divna, epska, ljubavna priča između dvojice Sarajlija. Grad koji je prigrlio tu priču kao dio sebe je grad u kojem volim da živim.

12.10.25. 00:33

Grand Prix 65. Festivala MESS za predstavu "Svijet i sve u njemu" u režiji Selme Spahić

Radiosarajevo.ba: Da li je "Svijet i sve u njemu" za Vas metafora o svijetu koji gradimo unutar sebe ili o onom koji pokušavamo razumjeti spolja?

Spahić: I jedno i drugo. Izrazito su važni historijski, politički i društveni svjetovi u kontekstu životnog puta likova tj. stanja bezdomnosti, iskustvo izbjeglištva i ratova. Ali, naravno da se radi i o unutrašnjim svjetovima ljudi koje kroz predstavu upoznajemo, kao i o intimnim, ljubavlju oblikovanim svjetovima koje razvijaju sa drugima. Svjetovi su i privremene porodice koje se stvaraju na izbjegličkom putu, i sve različite kulture i jezici koje upoznajemo, svjetovi su i gradovi. Radi se i o svjetovima u religijskom kontekstu, kao i o svijetu živih i svijetu mrtvih. Čest motiv u romanu je "stvaranje i uništavanje svjetova", i u njihovoj prolaznosti se krije i dio ljepote da ih se uopće doživjelo i dio tuge da ih više nema.

Radiosarajevo.ba: Hemon piše o ratu, izbjeglištvu i identitetu - temama koje su i danas bolno prisutne. Kako se one reflektuju u Vašoj režiji?

Spahić: Predstava zadržava sve te teme. Bila sam izrazito zahvalna što kroz roman o njima možemo govoriti, jer su tretirane na vrlo slojevit način iz meni do sada neotkrivenih uglova, a opet sa vrlo jasnim stavom. Predstavu gledate u tačno određenom trenutku i naravno da se otvaraju asocijacije na ratove koji se nažalost trenutno dešavaju. Od slika stradanja civila, do ubijanja političkih neistomišljenika i progona ljudi, svemu tome svakodnevno svjedočimo. Kad Osman kaže, npr. da su brodovi božiji znak, drugačije čujemo tu rečenicu u trenutku kada flotila ide prema Gazi u pokušaju da dostavi humanitarnu pomoć. Ili, naravno da iz današnjeg vremena čujemo Lenkinu rečenicu da za izbjeglicu uvijek ima mjesta, samo što je na to mjesto ne puštaju. Nadam se da predstava nosi i onu utješnu misao koja se možda doima utopističkom, ali ja u nju stvarno vjerujem, a to je da ako joj se da šansa, ljubav može biti protusila nasilju. Ili, što bi rekla Bell Hooks, ljubav je glagol. Čin i akcija spram drugih ljudi.

Radiosarajevo.ba: Može li teatar, prema Vašem mišljenju, doprinijeti kolektivnom iscjeljenju i razumijevanju prošlosti?

Spahić: Mislim da može. Naročito ako otkriva perspektive o kojima se ne govori, koje se u zvaničnim narativima izbjegavaju. I ne samo teatar, umjetnost generalno.

Radiosarajevo.ba: Kako vidite mjesto teatra u savremenom bosanskohercegovačkom društvu, kao ogledalo stvarnosti, utočište ili prostor otpora?

Spahić: Sada se na nastavi na Akademiji bavimo političkim teatrom, pa mi se možda zbog toga vraća rečenica da umjetnost nije ogledalo stvarnosti, nego čekić sa kojim se ona oblikuje. Zapravo mislim da može biti sve troje i čini mi se da jedno drugo ne isključuje. Meni lično je utočište upravo zato što je prostor otpora. A taj otpor može biti i radikalan, eksplicitan i glasan, ali i nježan, ranjiv i jednako jasan.

Radiosarajevo.ba: U vremenu brzine, površnosti i buke, kako Vi čuvate prostor za tišinu, misao i emociju u svojim predstavama?

Spahić: To pozorište samo od sebe osigura. Naravno, publika predstavu može najrazličitije doživjeti. Ali u svakom slučaju smo svi tu, makar na početku, na određenom mjestu u određenom trenutku i došli smo da budemo dijelom pozorišnog čina. To je supermoć teatra. Hoću reći, da nije konsenzus to da u teatar dolazimo sa pažnjom za ono što se događa, teško da bih se znala izboriti za tišinu. Gotovo sigurno ne. Ovako sam jako svjesna privilegije da mi je dat prostor da radim u takvom mediju i trudim se da ga ne uzimam zdravo za gotovo.

09.10.25. 17:00

MESS | Teatarska kritika: Oko svoje ose - Svijet i sve u njemu

Radiosarajevo.ba: Koliko dopuštate improvizaciji i koliko vjerujete slučajnosti na sceni?

Spahić: Za vrijeme rada na predstavi smo svi budni za slučajnosti i stvari koje se dogode nepredviđeno, jer kada se otvore, znaju biti puno zanimljivije od svega što zamislite. Mnogo toga je zasnovano na improvizacijama, tj. na probama ih koristimo i iz njih se razviju scene, ali su u rezultatu najčešće predstave fiksirane.

Svijet je specifičan zbog scenografije, skoro cijela predstava je morala u konačnici biti do u pokret precizna, da bi se mogli kretati po uskim putanjama, ali jako puno je nastalo iz improvizacija sa glumcima i glumicama i naravno da svaki put u nijansama drugačije odigraju. Jako volim kada na izvedbi otkriju neki novi sloj ili kada kroz predstavu odreaguju na određeni događaj koji nas je sve zaokupio tih dana.

Radiosarajevo.ba: Kakav teatar biste željeli da nasljeđuju mladi reditelji?

Spahić: Željela bih da istraže sve što imamo i što smo do sada radili, da se što više upoznaju sa svjetskom scenom, i da rade svoj teatar. Onakav kakav oni žele. Za to im je neophodno omogućiti više platformi i prilika da bez straha od neuspjeha probavaju. Što različitija teatarska scena, što više različitih pristupa radu, to smo svi bogatiji.

Radiosarajevo.ba: Kada zatvorite oči i pomislite na "Svijet i sve u njemu", šta u tom trenutku vidite?

Spahić: Mrak je, miriše drvo. Znam da smo okruženi cijelim timom SARTR-a oko scene, a unutar s Erminom, Albanom, Snežanom, Tatjanom, Igorom, Kemalom, Hanom, Farukom i Jelenom. Čujem Hanu kako počinje da pjeva verziju pjesme Teško je ljubit' tajno Damira Imamovića i za nekoliko trenutaka joj se Kemal pridruži. I zrak nekako treperi. Tako počinje predstava.