Filmski scenariji 'Trake' Zlatka Topčića: 'Nose mogućnost da ostanu trajna slika prostora i vremena'

U pripremi je filmski scenariji pod nazivom 'Trake', rađen po knjizi bosanskohercegovačkog spisatelja Zlatka Topčića.

Na svom Facebook profilu, podijelio je književni osvrt na isti od strane Tee Matanović, dramaturginje, scenaristkinje i producentice.

"Kažu da film nastaje tri puta... Prvi put na papiru, drugi put na setu, treći put u montaži. Ali, možda postoji i taj međukat izmedju prve i druge verzije, tiha, nevidljiva etaža, koja se događa između teksta i čitatelja.

Trending

Sarajevo "prodisalo", vjetar rastjerao smog: Pogledajte očaravajuće prizore decembarske noći

U trenutku kad mu vjerujemo, kad ga izgovaramo u sebi, kad ga premještamo u vlastite slike. To je prostor u kojem sam čitala TRAKE.

Ne pišem često ovakve osvrte (barem ne u toj formi), ali TRAKE su do mene došle iznutra. I ne na način pukog dojma, već pažnje. One su me, kako to obično biva s važnim projektima, najprije zatekle, a tek zatim premjestile...

13.04.25. 11:37

Krug 99 o opasnoj paraleli: Da li BiH čeka sudbina Kipra?

U drugi registar, drugi ritam, drugu temperaturu... Upravo iz tog čitateljskog premještanja došlo je i moje pisanje, gotovo refleksno, bez ambicije, ali s punim poštovanjem prema jeziku koji zna zadržati i bol i ironiju, i nježnost i distancu bez ijedne suvišne rečenice. Pisala sam bez intencije objavljivanja, u ritmu vlastite potrebe da nešto što me je dotaklo imenujem, makar djelomično.

Znam koliko je neizvjesnosti između prvog slova i posljednje klape. I možda upravo zato osjećam potrebu, ili odgovornost, ne toliko da kažem, koliko da ne prešutim ono što se često podrazumijeva. A ne podrazumijeva se. Jer život, nažalost, nema naratora. Nema onoga glasa koji bi, u pravom trenutku između dvije radnje, rekao što je kome pri mislima. Da skratim, ono što je stvoreno ovim tekstom već sada ostavlja trag.

TRAKE su mi omogućile da uđem u prostor koji je i topografija i psihogeografija, i arhiv i ogledalo, i fikcija i dokument. Nosi mogućnost da postane trajna slika jednog prostora, jednog vremena i ljudi koje duboko poznajemo, a koje, uslijed buke povijesti, uvijek iznova pokušavamo razumjeti.

Već u ovoj ranoj formi djeluje kao proto-serija, no ne u tehničkom, već u ontološkom smislu. Kao forma koja možda traži ekran, ali već sada vibrira u jeziku, u ritmu, u unutarnjoj glazbi teksta. Pomno je promišljena unutarnja logika. Ne samo narativna, vec emocionalna, vremenska, i gotovo biološka. Rijetko se susreće struktura koja diše zajedno sa sadržajem. Izmjena godišnjih doba ovdje nije dramaturska šminka, nego puls priče, nevidljiva ruka iznutra.

13.04.25. 09:54

Subota u Sarajevu: Policija uručila više od 1.400 kazni, mnogi ostali bez vozila

Ljeto kao naivna iluzija, jesen kao raspad, zima kao paraliza, proljeće kao rezidualna mogućnost.
Otvranje priče o kopačkama i zatvaranje slikom sina u dresu nije samo zaokruženje, vidim to kao kretanje trauma kroz generacije, obitelj, i prostor koji nikada nije postao jednoznačan. Hodanje na rukama, satovi koji kasne, rakija i meze, humor u logoru, tonsile kao prijetnja karijeri, sve su to detalji koji nikad ne "pripovijedaju", oni vibriraju ispod sloja značenja. Slike koje ne čekaju svoju simboliku - same su sebi dovoljne. Jer su jake.

Ton kojim je priča ispisana kreće se iznimno tankom linijom između tragičnog i grotesknog, između drame i ironije. Humor je ovdje nož s dvije oštrice; nikada ne ublažava, nego samo još jasnije izrezuje granicu između stvarnog i nepodnošljivog. Taj osjećaj, to treperenje između smijeha i suze, u duhu je filmova koji su me oblikovali - CIRKUS COLUMBIA, GRBAVICA, ali i ranih dokumentarnih fragmenata Lordana Zafranovića, gdje tišina jednako boli kao i krik.

No, TRAKE idu dalje!

Možda jer se ne boji suzdržanosti. Ne postoji potreba da se objasni, niti da se dramatizira. Postoji samo postojanost u slici. I tu je njegova snaga. Likovi nisu funkcije. Čak ni kad nose ideološke ili povijesne terete, uvijek ostaju ljudska bića u nečemu krhkom i nesigurnom. U tom smislu, narativ me je podsjetio na Kieslowskog, naročito u načinu na koji likovi ne djeluju jer su sigurni, već zato što ne znaju sto drugo mogu. Njihove odluke uvijek su i pokušaj orijentacije... i znak osobne dezorijentiranosti. Čedo, s druge strane, svojim distanciranim, gotovo bogovski hladnim prisustvom, upisuje se u registar figura koje Bergman naziva 'tihima koji vladaju': ne zato što su najglasniji, nego zato što znaju šutjeti točno kada treba.

Mislim da je riječ o iznimnom projektu s važnom temom i snažnim umjetničkim potencijalom.
Jer ovakve priče se ne događaju često, a kada se dogode, vrijedi ih nositi sa sobom", zaključilo se.