Belma Čečo Bakrač uoči izvođenja operete "Mala Floramye": Ples može reći ono što riječi samo pokvare
Na sceni gdje se muzika pamti generacijama, a pokret govori jednako snažno kao riječ, Belma Čečo Bakrač potpisuje koreografiju jedne od najvoljenijih opereta regionalne kulturne baštine. Mala Floramye, djelo koje u sebi nosi miris Mediterana, mladalačku razigranost, ratne lomove i iscjeljujuću snagu ljubavi, vraća se publici u godini obilježavanja stotinu godina od svoje praizvedbe.
Mala Floramye bit će izvedena dvije noći za redom, i to 27. i 28. februara, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo.
Kao koreografkinja, ali i kao umjetnica čiji je život neraskidivo vezan za scenu Narodnog pozorišta Sarajevo, Belma Čečo Bakrač gradi most između Splita, odakle je kompozitor Ivo Tijardović, i današnje publike, između nostalgije i sadašnjosti, između discipline baleta i spontanosti emocije. U njenom čitanju Male Floramye ne pleše samo baletni ansambl, već svi.
Uživo | Osmi protest nakon nesreće u Sarajevu: Kolona krenula prema Tužilaštvu KS
U intervjuu za portal Radiosararajevo.ba, Belma Čečo Bakrač govori o odgovornosti prema tradiciji i slobodi stvaranja, o tome kako se ratna trauma i poratno iscjeljenje prevode u baletni jezik, zašto je iskrenost pokreta važnija od forme i može li ples biti društveni komentar koji nadilazi riječi. Govori i o stanju baletne scene u Bosni i Hercegovini, o kontinuitetu koji je nužan, ali i o onom najintimnijem trenutku, a to je kada se zavjesa podigne, orkestar zasvira, a umjetnik ostane sam sa emocijom zbog koje je, na kraju, sve i počelo.
Radiosarajevo.ba: Mala Floramye je djelo snažne nostalgije i Mediteranskog duha. Kako ste kroz pokret uspjeli prenijeti taj osjećaj vremena, a da predstava ostane bliska današnjoj publici?
Čečo Bakrač: Mala Floramye donosi toplinu Mediteranskog duha i emociju vremena koje pamtimo kroz nostalgiju. Muzika Ive Tijardovića je temelj te atmosfere - ona već u sebi nosi ritam mora, toplinu kamena grada i onu finu sjetnu radost Mediterana. Koreografija je dijalog s tom muzikom.
U ovoj predstavi ne pleše samo balet - plešu svi, i upravo ta kolektivna energija daje predstavi puls. Bez baleta bi opereta bila drugačija, ali bez muzike Tijardovića ne bi postojala potreba za pokretom. U saradnji sa rediteljem Ivanom Leom Lemom gradili smo viziju u kojoj muzika, režija i koreografija jačaju scenski izraz. Moj zadatak nije bio da "rekonstruišem" jedno vrijeme, nego da ga osjetim i pustim da kroz pokret ponovo oživi. Tako smo naprimjer kroz valcer prvog čina i raskoš Splitskog karnevala nastojali probuditi onu iskrenu mladalačku razigranost koja ne pripada samo prošlosti, već pripada svakom vremenu. Nostalgija nije bila cilj sama po sebi, ona je bila most prema današnjoj publici. I danas, kao i tada, ljudi traže bliskost, radost, ljubav i pripadnost. Za mene je najvažnije bilo sačuvati toplinu i vedrinu muzike i pretočiti u pokret koji današnji gledalac osjeća kao iskren i blizak. Jer emocija je bezvremena, a pokret, kada dolazi iznutra, uvijek pronađe put do publike.
Denys Cherevychko, baletan svjetskog glasa u Sarajevu: "NPS me dočekao s toplinom"
Radiosarajevo.ba: Kako se ta emotivna transformacija prevodi u baletni jezik?
Čečo Bakrač: Dramaturgiju predstave prati koreografska dramaturgija, pa tako uz niz solo, duo, trio koreo-pjevačkih segmenta i scena, na kraju prvog čina dolazimo do velikog karnevala, koji nije samo scena, to je živa energija zajedništva koju svi izvođači stvaraju zajedno. To je moment kada su na sceni gotovi svi protagonisti, svi sa zadatkom, svi u igri, plesu i veselju. Tipično slavlje, prepoznatljivo svakom čovjeku, i tada i sada. Drugi čin predstave donosi nešto drugačije raspoloženje, ali su u njemu i koreografske postavke umnogome drugačije. Ko pamti šta je Teatar pod opsadom bio i značio nama Sarajlijama, moći će prepoznati i sjetiti se naše "gladi" za kulturom u tim mračnim godinama, ali i istinskog stanja i potrebe da se mrak predstavi svijetlom, da tamu nadjačamo duhom i nerijetko šalom na svoj račun.
Nakon bolnog zvuka vojničke čizme i nesavršenog, parodiranog marša, dolazi parada umjetnika, zabava pripremljena za podizanje morala i u čast jednog od protagonista. Okupljaju se predstavnici svih naroda i narodnosti što je i danas način na koji proslavljamo velike događaje. Ova baletska etida u opereti već je sama po sebi veoma upečatljiva i nimalo slučajna. U koreografskom smislu ja sam nastojala zadržati autentičnost nacionalnih elemenata, ali ih stilizovati kroz baletski izraz. Komični događaji u bolnici prepunoj ranjenika svojevrsna su kritika i osvrt besmislu koje rat donosi. Scena bolnice nosi tugu i nadu, gdje pokret postaje način borbe protiv ratnih strahota. Ovom činu pripada i intimna ljubavna igra protagonista, fokusirana na odnos i emociju, pojačana prisustvom baletskog ansambla.
Treći čin predstave lepršav je, on je blizak onom osjećaju kakvog smo i mi ovdje imali iza posljednjeg rata, donosi zreliju i emotivno sabraniju energiju. Sve se vraća u normalu, neki se novi ljudi pokušavaju izboriti za svoje mjesto pod suncem. Koliko god to vrijeme karakterišu pomodarstvo i odsustvo autentičnosti, istovremeno se rađa neka nova nada, entuzijazam je na vrhuncu. Ples je transformisan, pokret svjež, što prati razvoj i naposljetku rasplet priče.
Autentičan pokret
Radiosarajevo.ba: Koliko je izazovno koreografski oblikovati djelo u kojem balet mora disati zajedno s opernim solistima, horom i orkestrom? Gdje se pravi balans između discipline i spontanosti?
Čečo Bakrač: Ova predstava je, kao uostalom i ostale operete, poput mjuzikla - pjesma, igra i dijalog stalno se prepliću. Balet je integrisan u samu strukturu djela, ali svi izvođači - od solista do hora - kroz pokret postaju organski dio scenske slike. Rad s pjevačima je zahtjevan, ali istodobno i motivirajući. Moj zadatak je da pronađem ono u čemu se osjećaju sigurno i prirodno, ali da to ostane u skladu s mojom vizijom. Balans discipline i spontanosti dolazi tek kada svi osjećaju zajednički ritam i međusobno povjerenje. Slično kao kad radim koreografiju za balete i drame, pokušavam motivisati izvođače da pronađemo pokret u kojem se osjećaju autentično, koji im "leži", nastojeći uvijek pomjeriti granice zagarantovanog komoditeta i otići korak dalje, iskoračiti snažnije.
Radiosarajevo.ba: Nakon tri godine pauze i u godini obilježavanja stotinu godina od praizvedbe, jeste li osjetili dodatnu odgovornost prema tradiciji ili slobodu da donesete nešto novo?
Čečo Bakrač: Predstava Mala Floramye je bila na pauzi zaista dugo vremena. Svi učesnici u procesu njenog vraćanja na scenu vesele joj se kao da je riječ o premijeri. Vjerujem da će ona sada biti redovno izvođena, jer koliko je potrebna nama, toliko je voli i publika. Stogodišnjica nosi odgovornost, ali tradicija ne smije biti ograničenje, ona je temelj na kojem gradimo nešto što mora komunicirati sa savremenim gledaocem. Energija i snaga ansambla, gdje svi plešu, sve se kreće, brzo dešava, daje predstavi novi dah.
Radiosarajevo.ba: Kao umjetnica koja je prošla put od balerine do koreografkinje i rukovoditeljice baleta u Narodnom pozorištu Sarajevo, kako danas gledate na razvoj baletne scene u BiH?
Čečo Bakrač: Narodno pozorište Sarajevo ima bogatu tradiciju, dugu historiju, ali baletska scena u BiH još traži kontinuitet i sistemsku podršku. Upravo ova opereta pokazuje koliko je balet važan za cjelinu predstave, jer kada pleše baletni ansambl scena dobija novu dimenziju i život. Baletni ansambl se mora podmlađivati, bogatiti, ali se istovremeno mora voditi briga o njegovom unaprjeđenju i tehničkoj spremnosti. Ovo podrazumijeva postojanje prije svega jasne vizije kako repertoarske tako i ona koja prethodi repertoaru - unapređivačke. Balet je takva profesija koja mora imati kontinuitet, a kada to kažem mislim i na svakodnevno vježbanje, praćenje napretka i brigu, ali i kontinuitet izlaska na scenu. Svaki kampanjski rad u baletu, može biti poguban i za pojedinca i za cijeli kolektiv. Baletska scena bi u tom smislu, smislu repertoara itekako trebala biti obogaćena.
Radiosarajevo.ba: Šta je Vaš lični koreografski potpis? Postoji li emocija ili estetski princip kojem se uvijek vraćate?
Čečo Bakrač: Uvijek se vraćam iskrenosti pokreta. Forma me zanima samo ako ima unutrašnji razlog, a taj razlog često pronalazim u muzici i u temi predstave. U predstavi kakva je Mala Floramye koreograf je spona između kompozitora, redatelja i izvođača. Muzika Ive Tijardovića nosi dramu, nostalgiju i humor, a moj zadatak je da je pretočim u tijelo ansambla.
Moj potpis je u spoju discipline i emocije, u tome što pokret postaje zajednički jezik svih izvođača. U ovoj predstavi ne pleše samo balet, već plešu svi, pa zbog toga uloga koreografa dobija posebnu težinu. Ova uloga se mijenja i pozicija nije ista kada radim balete. Težina je tada još i veća, jer sve potiče od koreografa od ideje, preko muzike, koncepta, likovnosti pa do koreografije.
Antiratna poruka
Radiosarajevo.ba: Koliko je ljubav kao centralni motiv ove operete, univerzalna tema koja nadilazi epohu i društvene lomove i može li ples tu poruku prenijeti snažnije od riječi?
Čečo Bakrač: Ljubav prolazi kroz rat, razdvajanja i vrijeme i upravo zato je univerzalna. Kada cijeli ansambl pleše zajedno, kao jedno i kreće se istim žarom, onda zaista ples može prenijeti snažnije emocije i kompleksne poruke, koje riječi samo mogu pokvariti.
Ne propustite: Opereta "Mala Floramye" vraća se na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo
Radiosarajevo.ba: Da li vjerujete da ples može biti oblik društvenog komentara?
Čečo Bakrač: Pokret može govoriti o identitetu, zajedništvu i vremenu u kojem živimo. Historija baleta govori o tome da ples nikad nije bio samo estetska forma. U baletu The Rite of spring (Posvećenje proljeća) Igora Stravinskog i Vaclava Nižinskog, publika je bila suočena s brutalnom energijom i slikom kolektivne žrtve. To je bio snažan komentar na civilizaciju i primitivne impulse čovjeka. The green table (Zeleni stol) Kurta Jossa bio je otvorena antiratna poruka u vremenu rastućih totalitarizama. A u Romeu i Juliji Sergeja Prokofijeva, kroz priču o ljubavi, progovara se o podjelama, mržnji i besmislu sukoba.
Neke od mojih predstava nastavljaju tu liniju promišljanja. Baleti Panta Rhei, Omer i Merima, Okovani Prometej su primjeri za to. Tako, na primjer, u predstavi Panta Rhei putujući kroz vrijeme, pokušavam dati svoj komentar na čovjekovu humanost i njegov odnos prema svijetu. Pogubljen u mnoštvu sumnjivih informacija i pogrešnih putokaza, on luta bespućima vlastite zablude.
I u ostalim mojim baletima mogu se naći potvrde za ovo - kroz različite forme, stilove i priče, uvijek težim da ples postane moćan oblik društvenog komentara koji odražava univerzalne vrijednosti i potiče publiku na promišljanje.
Radiosarajevo.ba: Kada se zavjesa podigne i orkestar zasvira prve taktove, šta tada osjeti Belma Čečo Bakrač - koreografkinja, ali i umjetnica koja je život posvetila sceni?
Čečo Bakrač: Tada prestaje sve tehničko i organizaciono. Ostaje samo trenutak kada cijeli ansambl diše zajedno. Ali, bez obzira na to što se čini da je cijeli proces završen, ja uvijek bdijem nad svojim predstavama - pazim da se esencija ne izgubi, da kvalitet ne bude ugrožen i da poruka i umjetnička ideja ostanu netaknute. Motiviram igrače, strepim pri svakom koraku kojeg izvode, cijeneći težinu posla kojeg na sceni imaju. Teško se u tim trenucima odvojiti od svega što ste dugo živjeli, o čemu ste razmišljali i što ste gradili u procesu stvaranja. Predstava više ne pripada samo meni - pripada ansamblu i publici, a upravo ta kombinacija odgovornosti i povjerenja u plesače i izvođače uopšte, čini najljepši dio našeg posla.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
