Zdravko Lipovac: Jedan je Hase

Donosimo vam tekst iz knjige "Teferič na ničijoj zemlji" (zbirka sportskih priča - Buybook), o Hasetu, velikom igraču, ali još većem čovjeku.

Piše: Zdravko Lipovac

Kad god na radiju ili televiziji čujem njemačkog kancelara Gerhard Schrödera kako govori o "dogradnji socijalne države i mjerama socijalne pravde", sjetim se Haseta. Asim Ferhatović bio je veliki igrač, ali ja ću ovdje pripovijedati o Hasetu kao o čovjeku koji je imao dušu mekanu kao pamuk.

Sarajevske zime duge su i hladne, još duže za one koji su u kući imali više čeljadi. Obično bi otac radio, a majka brinula o kući i djeci. Naručiti u "Ogrevu" dovoljno uglja da se iz kuće odagna studen bila je jedna od prvih briga još prije nego bi stegao mraz, prije nego bi zabjelasao vrh Bjelašnice, a na gradske pijace stigli "kupusari" iz Semberije i Posavine.

Hase je rijetko odlazio izvan Baščaršije i svoga Vratnika, što se poput balkona nadvija nad starim dijelom Sarajeva. Ali bi, čim sarajevska hladnoća i magla počnu štipati za nos, otićao do Novog Sarajeva, gdje je bila centrala "Ogreva" i poručio po nekoliko tona kreke.

S prvim snjegovima bi kamion natovaren ugljem istresao teret ispred vrata neke od porodica u kojima je bilo više djece nego para. Majka bi se ibretila i čudom čudila: "Oklen dođe čumur!" Djeca bi, ništa ne pitajući, već unosila crno grumenje u podrum, trljajući promrzle, garave ruke. Predvečer bi, po povratku s posla, jedino babo pokušavao prikriti iznenađenje, ipak sluteći da je to mjera "socijalne države" koju je izrekao Hase.

Često bi ljudi Haseta sačekivali pred njegovom ćevabdžinica  na Čariji, ne bi li mu nekako zahvalili. Gore na Mejdanu u Vatrogasnom domu, Hase je igrao šah ili table. Nije volio publicitet, ali je volio ljude. Govorio je malo i polako. Ponekad bi zaškiljio na jedno oko, zategao kraj usana i skoro nečujno škripnuo zubima. To kad bi, recimo, odmjeravao protivnički potez koji ga je, kao, zabrinuo. Kibiceri bi komentarisali, a Hase jedva da bi procijedio poneku.

A dolje, u Hasetovoj radnji na čaršiji, dobro su znali kome će od gradske sirotinje udijeliti "deset s lukom" ili "deset u kajmaku". Kad god bi, već sjedokosi Hase, silazio s Vratnika niz Kovače do svoje ćevabdžinice, vazda sa kravatom i naherene glave, zaigralo bi srce svima koje je život natjerao da ispruže ruku. Hase ih nikada nije previdio. Zastajao bi kraj njih i diskretno tutnuo novac u ispruženu ruku. Hase nije bio samo plemenite nego i jake ruke. To mu je, kažu, ostalo od mesarskog zanata što ga je kao šegrt izučavao u Staroj klaonici u Novom Sarajevu.

Tako bi se u svojim nezaboravnim driblinzima u bordo dresu znao rukama ograditi od protivničkog igrača, pa mu se jedva moglo prići, kao Kuli vratničkoj. Priča o njegovoj snazi postala je nezaobilazna u prisjećanjima o legendama fudbala.

Bilo je to jednog kišnog, nedjeljnog popodneva ranih šezdesetih. Igrali su ljuti gradski rivali Željo i Sarajevo. Pred punim stadionom na Grbavici Asim Ferhatović zabio je gol Čiki, Radoviću. Hase se potom, od radosti, zapetljao u mređu, a trošna stativa pukla i obrušila se na njega!

No, nije puštao loptu koju je u slavlju zgrabio. Učvrstili su stativu daskama, pa je izdržala do kraja derbija koji je završen neriješeno 2:2. Navijači Sarajeva su s ponosom pričali po gradu: "Hase Želji slomio stativu"!

Kada je Hase umro, za baščaršijsku sirotinju umrla je "socijalna država" – ona država koja počiva na solidarnosti sa slabijim od sebe i o kojoj će kasnije govoriti zapadni državnici, uglavnom kada je treba "kresati".

Ta je sirotinja na Baščaršiji danima oplakivala Haseta, sluteći valjda da se u Bosni, kao i na drugim meridijanima, rijetko rađaju ljudi koji, mada imućni, radost pronalaze u davanju.

A i socijalna država odavno viće ne stanuje u Hasetovom gradu. Kažu da izvrsno funkcioniše još samo negdje tamo, u Štokholmu.