Nafisa Latić: Više od pobjede - kako je dijaspora sinoć nosila Bosnu i Hercegovinu

Nisam sinoć mnogo spavala. Kao i većina Bosanaca i Hercegovaca, gdje god da su, u Bosni i Hercegovini ili daleko od nje. Slavili smo. Pjevali.

Piše: Nafisa Latić, za Radiosarajevo.ba

I tako nenaspavana, jutros se vozim kroz jedan od prelijepih dijelova Istanbula. Gledam more. Nakon mjesec dana kiše, baš jutros u zraku proljeće, u mislima dom. U pjesmi ljiljani. Halid Bešlić i njegovi Ljiljani, naravno. Nedostajao nam je sinoć Halid, pomislih. Hvala mu na toj pjesmi. U ključnim životnim trenucima, kada je bilo teško, kada sam bila usamljena, pomogla mi je da pobijedim nostalgiju i idem dalje u tuđini. I negdje između stihova emocije koje ne možeš kontrolisati. Suze su same krenule.

Trending

Američka novinarka Shelly Kittleson oteta u Bagdadu

Živim u dijaspori više od 11 godina. I nikada nisam osjetila da mi jedan sportski događaj znači koliko ovaj sinoć. Jer ovo nije bila samo pobjeda. Ovo nije bio samo plasman. Ovo je bio trenutak u kojem smo se ujedinili.

I ona naša sudbina koja se godinama vrtjela oko baraža, čekanja, još malo. Koliko smo puta bili tu. Koliko puta nam je falilo ono malo. Uvijek protiv najjačih. Uvijek na ivici. A onda konačno. Ova generacija je uspjela da nas odvede na Svjetsko prvenstvo u trenutku kada imam osjećaj da nam je najviše trebalo pozitive.

A tek šta ovaj uspjeh znači za nas u dijaspori.

Jer koliko god godina proveli vani, ta veza ne slabi. Ona raste. Postaje jača, dublja, emotivnija. Postaje potreba. Potreba da objašnjavaš ko si, odakle si, zašto je tvoja zemlja važna. Zato dijaspora puni stadione. Zato dijaspora najglasnije pjeva himnu. Kupuje avionske karte za Kanadu već danas.

A ovaj tim nije samo reprezentacija Bosne i Hercegovine. Ovo je reprezentacija naše dijaspore.

Kerim Alajbegović je rođen i odrastao van Bosne, u Kelnu. Dijete dijaspore koje nosi identitet koji nije živio svakodnevno, ali ga osjeća duboko. Sinoć bez straha i bez kalkulacije preuzima odgovornost i pogađa kada je najpotrebnije.

Tu je i Esmir Bajraktarević, rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, odrastao daleko od Bosne, ali danas nosi njen dres kao da nikada nije bio nigdje drugo.

To su ta djeca.

Djeca koja možda nisu odrasla u Bosni, ali nose Bosnu u sebi. I imam osjećaj da im znači više nego nekima koji su tamo cijeli život.

Sergej Barbarez je možda jedan od najboljih primjera kako dijaspora i identitet funkcionišu kod Bosne i Hercegovine. Rođen u Mostaru, ali izgrađen kroz karijeru u Njemačkoj, Barbarez nikada nije izgubio vezu s Bosnom. Naprotiv, upravo iz te distance njegova pripadnost je postajala još jača. Kao kapiten reprezentacije, nosio je tim u vremenu kada rezultati nisu uvijek dolazili, ali je postavio standarde ponosa, borbe i odgovornosti. Njegova priča pokazuje ono što dijaspora znači za Bosnu i Hercegovinu: ne udaljavanje, nego često još snažnije vezivanje za zemlju koju nosiš sa sobom, gdje god da ideš.

Jer kada si vani, identitet nije nešto što se podrazumijeva. To je nešto što čuvaš, braniš i dokazuješ.

A onda tu je naš zauvijek kapiten, Edin Džeko.

Čovjek koji je prošao sve. I rat. I odlazak. I godine života vani. I koji najbolje zna šta znači živjeti daleko, a nikada ne prestati osjećati Bosnu kao jedinu kuću.

Otac moje prijateljice, čovjek u šezdesetim godinama koji već decenijama živi u Njemačkoj, sinoć je bio redar u Zenici. Ne zato što mora, nego zato što je htio da doprinese. Da bude dio toga. Da na svoj način učestvuje u trenutku koji za njega, kao i za mnoge u dijaspori, znači mnogo više od fudbala.

Naša zemlja je, nažalost, jedna od onih iz kojih se odlazilo i jos uvijek odlazi. Ali sinoć to više nije bilo važno.Nije bilo važno ko je otišao, ko je ostao, ko se vratio. Sinoć smo svi bili isto.

Jedan narod. Jedna emocija.

Jedna Bosna i Hercegovina.

I to je ono što ovaj uspjeh čini većim od sporta.

Jer govorimo o zemlji čiji se suverenitet i danas dovodi u pitanje. O zemlji koju mnogi pokušavaju umanjiti.

A opet, svaki put kada treba, ona ustane.

Regija je to sinoć osjetila. Novak Đoković na tribinama. Hrvatski navijači u Orlandu koji slave pobjedu Bosne i Hercegovine.

I onda slušam Gianni Infantina, predsjednika FIFA-e, prvog čovjeka svjetskog fudbala, kako nam čestita. Hvala, gospodine Infantino.

Zmajevi, a i Bosna, vraćaju se na svjetsku scenu.

To nije mala stvar.

To je poruka.

Poruka da Bosna i Hercegovina pripada svijetu.

Nekad mi se čini da samo Milorad Dodik i njegove pristalice to ne žele vidjeti. Ali to je neka druga tema, danas slavimo.

Prije oko 17h

Uživo iz Zenice sa finala baraža za Svjetsko prvenstvo: BiH - Italija 4:1, Zmajevi na Mundijalu

Vratimo se našim momcima.

Ovdje u Turskoj, kada kažete Bosna, svi kažu jedno ime, Edin Džeko.

I uskoro će znati i nova.

Kerim Alajbegović.

Esmir Bajraktarević.

I njihove priče.

Jer ono što je sinoć Bosna i Hercegovina pokazala nije samo sportski uspjeh. To je dokaz šta za jednu malu državu znači dijaspora. I možda je konačno vrijeme da se to počne ozbiljno razumijevati, ne samo na tribinama nego i u institucijama.

Jer dijaspora nije samo nostalgija i godišnji odmori.

To je politički kapital. Ekonomski potencijal. Međunarodna mreža.

To je snaga koju ozbiljne države sistemski grade, kroz strategije, kroz uključivanje u procese odlučivanja, kroz povezivanje ekonomije, obrazovanja i identiteta.

Bosna i Hercegovina to još uvijek radi sporadično.

A mogla bi mnogo više.

Jer sinoć je još jednom pokazano da kada se ta snaga probudi, poveže i osjeti, granice prestaju biti važne.

I ostaje samo ono što nas spaja.

Za kraj, ostaje samo da kažem.

Čestitam Bosni i Hercegovini. Na snazi. Na jedinstvu. Na povratku.

I čestitam Turskoj na njenom plasmanu nakon 24 godine.

Sinoć nismo slavili samo fudbal.

Sinoć smo slavili ono što jesmo.

I ono što nikada nećemo prestati biti.