Dragan Bursać: Vukanoviću, za početak počni navijati za reprezentaciju BiH i ne diraj joj dresove!

"Ne smeta Vukanoviću boja dresova. Smeta mu sjećanje. Jer bijela podloga na dresovima naših Zmajeva zaista podsjeća na ljiljane. I treba da podsjeća! Treba da podsjeća na 22. maj 1992. godine, kada se ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku zavijorila zastava Republike Bosne i Hercegovine sa šest ljiljana. Tog dana ova zemlja je postala članica Ujedinjenih naroda, međunarodno priznata država, subjekt, a ne objekat historije. Tada je ova zemlja obnovila svoju hiljadugodišnju državnost! Da, s ljiljanima!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

U Kardifu skoro nije bilo nijedne zastave Bosne i Hercegovine, kaže Nebojša Vukanović. Dominirale su zastave s ljiljanima, dok je plavo-žuta bila rijetkost. A onda ide logički salto mortale: problem su navodno navijači, problem su simboli, problem su dresovi. Jer, eto, bijela podloga smeta. Podsjeća Vukanovića suviše na ljiljane. 

Trending

Dragan Bursać: Vukanoviću, za početak počni navijati za reprezentaciju BiH i ne diraj joj dresove!

I tu dolazimo do suštine. 

I treba da podsjeća na ljiljane! 

Ne smeta Vukanoviću boja. Smeta mu sjećanje. Jer bijela podloga na dresovima naših Zmajeva zaista podsjeća na ljiljane. I treba da podsjeća. Treba da bode oči svakome ko bi historiju najradije preselio u fioku, zaključao i bacio ključ. Treba da podsjeća na 22. maj 1992. godine, kada se ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku zaviorila zastava Republike Bosne i Hercegovine sa šest ljiljana. Tog dana ova zemlja je postala članica Ujedinjenih naroda, međunarodno priznata država, subjekt, a ne objekat historije. Tada je ova zemlja obnovila svoju hiljadugodišnju državnost! Da, sa ljiljanima!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

I sad, tri decenije kasnije, problem je što se neko toga sjeća.

A reprezentacija pobjeđuje. A ljudi se raduju. Tamo u Kardifu, daleko od kuće, pjeva iz sveg glasa. I od svega, umjesto da se raduje, Vukanoviću je problem odjednom što se među tim ljudima nalazi i simbol koji ne može izbrisati političkom izjavom. 

Ne kroji se identitet prema vlastitim željama Vukane! 

Vukanović bi da uređuje dresove. Da propisuje boje. Da kroji identitet prema vlastitoj mjeri političke podobnosti. Ali prije nego što posegne za krojačkim metrom, red bi bio da pogleda prema tribinama i zapita se jedno jednostavno pitanje: zašto ljudi nose baš te zastave? 

Ne zato što im je neko naredio. Ne zato što su dio nekakve zavjere. Ne zato što nekoga mrze, gluho bilo. Nego zato što osjećaju pripadnost i ljubav prema svojoj zemlji. 

Jer simbol nije komad tkanine. Simbol je emocija. Simbol je pamćenje. Simbol je priča koja se ne može poništiti nekom uredbom.  A ta priča kaže da su ljiljani bili znak jedne međunarodno priznate države, napadnute, razarane, ali nikad slomljene i porobljene. Da su pod tim simbolom ljudi ginuli, branili gradove, spašavali i čuvali komšije. Da je to znak koji nije nastao jučer u marketinškoj agenciji, nego je duboko ukorijenjen u historiji. 

I sad dolazimo do apsurda: smeta Vukanu što se ljudi sjećaju države koja je priznata u Ujedinjene nacije? 

Smeta mu što taj simbol živi?
Smeta mu  što ga niko nije uspio zatrti? 

Ljudi nisu duhovi! 

Jer, da se ne lažemo, ovdje se ne vodi rasprava o dresovima. Ovo je rasprava o tome ko ima pravo na simbol, na sjećanje, na državu.

Vukanović kaže da "većina građana očito ne prihvata tu zastavu kao svoju". A onda u istoj rečenici priznaje da svi sa tribina nose ljiljane. Pa ko su onda ti silni  ljudi na tribinama? Turisti? Statisti? Duhovi? Ili građani ove zemlje koji su odlučili da navijaju srcem, a ne političkim dekretom? 

Možda problem nije u zastavi. 

Možda problem leži u činjenici da jedan dio političke scene u BiH računajući i Vukanovića nikad nije prihvatio Bosnu i Hercegovinu kao svoju/zajedničku državu, pa sad pokušava delegitimizirati sve što ima autentičan korijen. 

Jer lakše je napasti dres nego priznati da ne razumiješ ili nećeš da razumiješ emociju.

Lakše je proglasiti simbol "problematičnim" nego priznati da ti taj simbol ništa ne znači. 

Ali onda dolazimo do ključne tačke ove priče.

Vukane, za početak počni navijati za svoju zemlju.
Ne za entitet. Ne za političku opciju. Ne za imaginarne granice u glavi. Za SVOJU državu. 

Za reprezentaciju koja igra pod imenom Bosne i Hercegovine.
Za tim koji u Cardiffu ne pita ko je koje vjere, nego ko zna igrati fudbal.
Za gol koji SE NE PIŚE kao srpski, hrvatski ili bošnjački, nego kao gol postignut za Bosnu i Hercegovinu. 

Kad to savladaš, kad ti srce zaigra na pomen reprezentacije, kad ti pobjeda znači nešto više od jeftinog političkog poena, tek tada ima smisla razgovarati o bojama dresova. 

Nije problem estetika 

Do tada, svaka rasprava o bijeloj podlozi na dresu zvuči kao rasprava o zavjesama u kući u kojoj ne želiš živjeti.

Jer problem nije estetika.
Problem je identitet. 

A identitet se ne može propisati. Ne može se urediti pravilnikom. Ne može se izmijeniti konferencijom za medije. On se nosi. Na grudima. Na tribinama. U glasu kad se pjeva himna. U srcu! 

I zato su ljiljani tamo gdje jesu.
Ne zato što ih je neko vratio, nego zato što nikad nisu ni otišli.

I još nešto.

Ti isti ljiljani nisu prijetnja nikome. Oni ne negiraju plavo-žutu državnu zastavu. Naprotiv! Oni ne brišu današnji državni simbol. Oni stoje kao podsjetnik da ova zemlja ima kontinuitet, da nije nastala jučer, da nije rezultat kompromisa bez duše.

Problem nastaje tek kad neko odluči da taj kontinuitet proglasi greškom. 

A to nije politički stav.
To je historijski promašaj. 

Jer država koja zaboravi vlastite simbole postaje prazna forma. A praznu formu svako može napuniti čime hoće.

Zato ljudi u Kardifu nisu nosili samo zastave. Nosili su poruku.
Da ova zemlja ima pamćenje.
Da ova zemlja ima srce.
Da ova zemlja ima reprezentaciju koja može ujediniti ono što politika razdvaja. 

I sad dolazimo do finalnog pitanja. 

Šta je veći problem: to što ljudi nose ljiljane ili to što dio političara ne može podnijeti da Bosna i Hercegovina postoji i kao emotivna činjenica? 

Jer, ako vam smeta bijela boja na dresu zato što vas podsjeća na ljiljane, onda problem nije u dresu. Problem je u onome što ljiljani znače. A to se ne liječi kritikama.

To se rješava jednostavno.

Navijanjem.

Zato, Vukane, za početak počni navijati za Bosnu i Hercegovinu.
Pa ćemo lako za dresove.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.