Veličković: Tramvaj zvani Merkur (Zakon ponude i potražnje)

Piše: Nenad Veličković

Sve je više na sarajevskim šinama tramvaja s mrenom na vindousima, a sve je manje ljudskih lica u našem vidokrugu. Zavičaji se pretvaraju u jedan ogromni sveobuhvatajući bilbord, dom u javnu kuću. I jedino slijep i gluh čovjek može ostati netaknut tom primitivnom agresijom lažova i prevaranata.

Ako fercera sa tramvajem, zašto ne bi i sa čovjekom?

Na prvi pogled, stvar je odlična! Iskorišten je ionako prazan prostor, namaknut je novac koji neostaje, radnici imaju bolje i redovnije plate, svi su sretni i zadovoljni. Svaka čast onome ko se toga dosjetio, i ko je je stvar proveo u djelo.

Međutim, ako dopustimo toj euforičnoj logici da se razmahne, zašto ne bismo stvar potjerali i dalje. Ako fercera s tramvajem, zašto ne bi ferceralo i s čovjekom? Ako tramvaju nije dovoljno da prevozi ljude nego mora prenositi i poruke, zašto mislimo da smo mi pošteđeni iste nužnosti? Zar nećemo i mi živjeti bolje i zarađivati više (otprilike kao teniseri, fudbaleri, vozači formule 1) ako tržištu osim sposobnosti ponudimo i podobnost.

Njegovo božanstvo profit

Nisu li naše mogućnosti veće; za razliku od tramvaja, mi govorimo!? Ne moramo se odjenuti u reklame, nije nužno da hodamo okolo s tetoviranim brendovima na čelu; dovoljno je da uvijek i svugdje, riječju i djelom, promovišemo njegovo božanstvo profit.

Šta je tu čudno, čudićemo se podobno nečijem čuđenju što su drvosječe u danima gasne krize povećali cijenu ogrevnog drveta za trećinu? Zakon ponude i potražnje, zaključićemo mudro i slavodobitno.

Čudno je, međutim, to da mi umjesto Marksa čitamo svete knjige, a evo, ne citiramo svete knjige nego Marksa. U svetim knjigama lihvarstvo se prezire, a zaradom na tuđoj nevolji kupuje se mjesto u jednom od najdubljih krugova pakla. Pa je stoga, recimo, čudno da čovjek može u petak, subotu ili nedjelju otići u hram i preporučiti dušu božijoj pažnji, a onda se u ponedjeljak obradovati bratovoj nesreći i protifitirati na njegovoj muci.

Čudno je da sveta stolica posjeduje banku (umiješanu u nekoliko međunarodnih afera). I čudno je ne vidjeti kamatarenje u poslovanju kojim se komitentima ne daje kredit nego im se željena roba prodaje po većoj cijeni, s mogućnošću otplate na više rata bez kamata.

Ali, ko vjeruje da čovjek može hodati po vodi kao što može jednom sardinom nahraniti pun stadion ljudi, taj će povjerovati da je normalno danas drva prodavati za šezdeset a sutra za devedeset maraka, i da je uredu bližnjeg svog u isto vrijeme i ljubiti i pljačkati.

Ako se od vode može napraviti vino, zašto se od ljudi ne bi mogli napraviti magarci? Ako se svijet ovakav kakav je mogao stvoriti u jednom danu, zašto se ne bi mogao opljačkati u jednom mandatu?

Čuđenje se može isplati...

Ništa nije čudno, i niko se više ničemu ne čudi. Uprkos Brehtu:

Na neki način se može pitati: a šta je tako čudno u zbivanjima, koja čine naš život, naše zajedničko življenje sa drugim ljudima? Nisu li ona sasvim prirodna? Ona se neprestano zbivaju, ona su dio prirodnih pojava. Ne može li se reći: „Na krševitom tlu ne raste visoka raž” – tome se ne treba čuditi? I: „Ako netko ne plati stanarinu, otkazaće mu sobu” – to nije zapanjujuće?

Ali, eto, po mišljenju filozofa to se ne može reći.

Naravno, to se izriče, ali tu ima barem nešto neobično. Što se tiče gornjih rečenica, ipak postoje ljudi koji prvu ne kažu, ako i kažu kažu drugu. Ti su se ljudi čudili što je krševito tlo davalo nisku raž, oni nisu nalazili da je to samo po sebi razumljivo, iako je tako bilo već stotinama godina. Oni su tražili raž koja i na krševitom tlu visoko raste, i našli su je. Njihovo čuđenje se isplatilo. Pa ipak su oni, upravo oni, još uvijek govorili drugu rečenicu. Oni ne samo da su posjedovali tlo, nego i kuće, i nemilosrdno su protjerivali stanare koji nisu plaćali. Ovakav odnos nije nikako zapanjujući, rekli su oni prognanima. Ali zašto se ti stanari, sa svoje strane, ne bi takođe zapanjili? Možda će se i njihovo čuđenje isplatiti?

... ali se na nečuđenju profitira

Jedino, međutim, čemu bi se putnici tramvaja zvanog merkur (merkur – nije li se tako zvao i glasnik bogova!?) iskreno mogli začuditi jest ovo Brehtovo palamuđenje. (Pjesnici su vječno palamuđenje u svijetu...)

Možda se čuđenje može isplatiti, ali se samo na nečuđenju može profitirati.

Možda čuđenje može donijeti bolje sutra, ali kruh naš daj nam danas:

DE profitus sanktus

Bože koji jesi
U tvojoj smo volji
Kredit daj nam danas
sutra nas zakolji.

Daj nam sitnu dušu
I velike oči.
Zbog profitus sanktus
Krvi nam istoči.

Ti koji s visine
gledaš nas u dolji
Ne laćaj se mača
Kamatom nas kolji.

Ti si dao zakonom
ponudu, potražnju.
Skini nas sa krsta
raspni nas na ražnju.

Bože koji daješ
Sve za profit bolji
Na šalter ti padamo.
Kolji, kolji, kolji.

deuteschewelle/radiosarajevo.ba