Savez kolumnista | Vesna Rajnović: Priča o Veležu - antifašizam na nogometnom terenu

Živim u Rijeci, gradu koji se od većine hrvatskih gradova razlikuje time što nije odbacio niti prezreo svoju antifašističku prošlost, već ju tolerancijom i uključivošću i dalje nastoji održati bitnim obilježjem svog identiteta.

Piše: Vesna Rajnović, za Radiosarajevo.ba

I upravo je to jedna od poveznica ovog grada i nogometnog kluba Velež, jednog od simbola prijeratnog, ali i suvremenog bosanskohercegovačkog antifašizma. Tokom  odrastanja nisam pratila nogomet, štaviše uvijek me čudila sklonost, koju tek rijetki muškarci ne razviju, da sportskom nadmetanju poklanjaju toliko puno vremena i snažnih emocija. Mnoga su prijateljstva rođena kroz zajedničko navijanje i razvrgnuta u svađi nastaloj uslijed nemogućnosti da o nogometu razgovaraju mirno i argumentirano.

Trending

Dubravko Barbarić za Radiosarajevo.ba: Želja nam je da se vratimo u Skenderiju, ali...

Klub radnika, studenata, antifašista

No, nekoliko zadnjih godina pratim zbivanja oko Veleža, ponekad s radošću, ponekad i s tugom. Priča o ovom mostarskom klubu, čiju člansku iskaznicu redovno kupujem, za mene nije samo jedna u nizu sportskih priča, kao što ni nogomet nije tek bezglavo trčanje za loptom po terenu.

Igra ima svoja pravila, ali ima i majstorstvo, pokazuje koliko se ljudi vesele pobjedama i kako teško prihvaćaju poraz, u njoj se odražava karakter sudionika i dinamika međuljudskih odnosa unutar tima te pokazuje u kojoj mjeri sav trud postaje besmislen kad izostane pravedno suđenje.

U svemu tome važnu ulogu imaju i ljudi koji vode klub jer o njihovim idejama i načinu na koji ih pokušavaju ostvariti ovisi sve prethodno nabrojano. Koliko god, naime, naše najbolje ideje bile uzvišene u spekulativnom mišljenju, svoj pravi smisao ostvaruju tek kad se praktično realiziraju. Na tom je putu od presudne važnosti znati ih adekvatno strukturirati kako ne bi propale ili se pretvorile tek u tužan podsjetnik na vlastite propuštene prilike.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Velež je tokom svog stoljetnog razvoja postao prepoznatljiv kao klub radnika, studenata, profesora, pisaca i intelektualaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije, oličenje nekad nadaleko poznatog multietničkog duha Mostara te čitave Bosne i Hercegovine. Riječ je o klubu čijim navijačima nije bilo stalo samo do igre, nego i do vrijednosti koje je klub simbolički predstavljao, poput slobode, otpora i  jednakosti. Ali, simbole treba njegovati, zaštititi i postaviti im adekvatnu funkcionalnu formu, u protivnom umru, osuše se i presahnu na isti način kao što bi se osušio i najljepši cvijet kad ga ne bismo zalijevali. 

No pasarán

Slična je priča postojala u Italiji. Klub Livorno bio je jedan od najpoznatijih antifašističkih simbola europskog nogometa, za one koji su ga voljeli bio je mnogo više od sporta. Njegovi navijači nosili su crvene zastave i transparente "No pasarán" ističući svoju nedvosmislenu pripadnost ljevici te idejama radničke solidarnosti i ponosa.

Pa ipak, Livorno je nestao s nogometne scene, danas igra tek u trećoj ligi, a igrao je i u četvrtoj, ne zato što je izgubio smisao, nego zato što je bio žrtva organizacijskih teškoća nastalih lošim vođenjem kluba. Antifašizam nije opstao jer nije imao strukturu, slomio se pod teretom nebrige pa je simbol ostao bez oslonca.

To je sudbina koja je prijetila i Veležu. Klub je godinama bio bez stadiona, bez političke podrške, bez medijskog prostora, često i predmet ismijavanja. U dobronamjernijoj varijanti pretvoren je u uspomenu i mit lišen realne snage da bude konkurentan. Izbjegao je sudbinu Livorna zahvaljujući novom vodstvu, prije svega predsjedniku Admiru Rahimiću, koji dolazi na čelo kluba u vrijeme kad je klub u ozbiljnim financijskim problemima.

Mnogi ljudi voljni su pomoći savjetom i pružiti moralnu podršku, no kad treba zagrabiti u džep, njihova spremnost pomaganja često usahne. Zato valja reći da je Rahimić vlastitim novčanim sredstvima podmirio dugove kluba i konsolidirao ga učinivši ga finansijski samoodrživim. No, možda je njegov najvažniji doprinos u uspostavljanju standarda funkcioniranja kluba utemeljenog na meritornosti. Na upravljačke pozicije postavio je vrhunske stručnjake, poput Mehe Kodre, legende Barcelone, te napravio precizan plan razvoja kluba.

Velež nosi nadu

Albert Camus, filozof i književnik egzistencijalizma i bivši golman, jednom je napisao da je sve što zna o moralu naučio iz nogometa. U toj rečenici krije se objašnjenje ljubavi koju tako mnogi gaje prema nogometu, ljubavi koja nadilazi banalnost ugode u pukoj zabavi te crpi snagu iz teorije igre, koja je u mnogim segmentima usporediva sa samim životom. Kad je vođena dobro osmišljenim planom i jasnim pravilima, igra omogućuje talentu da se razvije u maksimumu svog potencijala, a da pritom ne postane svrha sam sebi. Ona je ujedno i model društvenih odnosa u kojima se oživotvoruju egzistencijalne kategorije poput brige, solidarnosti, krivice ili ponosa rezultatima zajedničkog timskog truda. Na kraju, od same igre važniji je način na koji igramo, a želja za pobjedom ne smije nadvladati dostojanstvo igre.

Velež je danas klub koji ima strategiju, plaća poreze, stvara igrače i prema svim segmentima i sudionicima igre odnosi se s poštovanjem bez lažnog senzacionalizma,  spektakularnih transfera i potplaćivanja sudaca. Ali, ima reda, a red je revolucionaran čin u društvima razorenim dezintegracijom i partikularnim interesima, subverzija u vremenu globalno prevladavajućeg haosa.

Velež više ne živi na mitovima, nego čuva živima vrijednosti na kojima je izgrađen znajući da antifašizam ne može opstati kao komemorativna praksa, lijepo i tužno sjećanje ili muzejski eksponat.

Velež je primjer kako je moguće funkcionirati i pošteno i uspješno. I to daje nadu.

***

Autorica je profesorica filozofije i etike i kolumnistica