Samir Šestan: Socijaldemokratska islamska evolucija

Piše: Samir Šestan za E-novine

Tragično je da se niko na političkoj sceni, osim par autsajdera, ne usudi stvar postaviti onako kako je morala biti postavljena u samom startu - i kako je, zapravo, u svojoj glavi postavlja većina onih koji, ovih dana, brane Suljagića, povlačeći, poput Reisa, znak jednakosti između benigne Suljagićeve odluke o ocjenjivanju predmeta Vjeronaka i njegovog izbacivanja iz škole - kao zahtjev za dosljednu deteologizaciju države, odnosno prekidanja bolesne simbiotske veze između države i religije, tačnije virtuelnih(?) nacionalnih paradržava i „pripadajućih“ im vjerskih zajednica u BiH.

Svojom odlukom da Ministra obrazovanja Kantona Sarajevo, Emira Suljagića, danima ostavi samog da trpi udarce pomahnitalih čelnika Islamske zajednice i prijetnje vjerskih fanatika i da reaguje tek nakon što su se na njemu izredali svi, uključujući i njihove koalicione partnere, i nakon što je bijes razočarane prosekularne javnosti jasno ocrtao sudbinu te stranke na narednim izborima (i to saopštenjem koje je svojevrsni In memoriam Suljagiću i „podrškom“ nakon vlastoručnog poništenja njegove odluke i uvredljivom ponudom da „nastavi raditi svoj posao“, nakon što su ga javno ponizili), SDP BiH je podsjetio zašto je, zapravo, svojevremeno, nakon svega dvije godine vlasti Alijanse za promjene, pometen na izborima i zašto mu je trebalo osam godina da se ponovo „vrati u igru“.

Deja Vu
Došavši na vlast, 2000. godine, na talasu narodnog nezadovoljstva kleronacionalističkim kleptomanima i zločincima, umjesto temeljitog čišćenja društva od kriminogenih i zločinačkih elemenata u političkim, vjerskim i medijskim krugovima, SDP se čitavo vrijeme bavio razuvjeravanjem tih krugova da je on ono što misle njegovi birači.

Od ozdravljenja društva, za koje je bilo neophodno preduzeti radikalne mjere i ući u sukob sa moćnim protivnicima (a za šta je trenutak bio idealan, kao i za izgradnju „zapadnje njemačke“, čega će se Lagumdžija sjetiti s tragičnim zakašnjenjem), SDP-u je bilo više stalo do imidža „moderne demokratske evropske stranke“, koja „nema ništa sa tradicijom političkih čistki“. A za šta je potvrdu našao u zadovoljstvu političko-vjersko-medijske mafije svojim nedjelovanjem. Ili dealovima (poput onog s King Kongom) koji će mu se, u nastavku, obiti o glavu.

Sve kasnije afere, u kojima je na vidjelo izašla prljavština na rukama političkog vrha ove stranke i naprosto fascinantna glupost, svjedoče da je u odsutnom trenutku u stranci pobijedila struja ideoloških nasljednika partizanskih kradljivaca šalova i voćki (u međuvremenu transformisanih u stanove i milione) a ne onih koji su kažnjavanje svojih saboraca zbog takvih djela vidjeli kao nužni čin u povlačenju crte između sebe i zločinaca na protivničkoj strani.

Čitava stvar sa odnosom SDP-a prema Suljagiću, uključujući i dovođenja ga do čina ostavke, podsjeća i na svojevremeno sramno ponašanje Alijanse i njenog šefa (istog onog koji predvodi aktuelnu vladajuću koaliciju) prema kratkotrajnom predsjedavajućem Vijeća ministara Božidaru Matiću, koga je principijelnost i želja za suštinskim promjenama i stvarnim bavljenjem svojim poslom, odvela do ostavke i nestanka sa političke scene (Što je Lagumdžijina guzica, tada, spremno dočekala, proširivši se na upražnjeni prostor – a što joj se tako svidjelo, da je osam godina kasnije cijelo društvo odvela u postizbornu dramu, insistirajući da joj se ponovo obezbijedi isti tretman, umjesto da principijelno rasturi nacionalističku matricu organizovanja vlasti i države).

Pičke postkomunističke
Neozbiljnost, politička nedoraslost ulozi koju su joj građani i istorija dodijelili, odsustvo ozbiljne strategije nužne transformacije društva, konformistički kukavičluk, površnost, nedosljednost, kratkovidost, žrtvovanje vlastitih ljudi (po pravilu onih koji naivno povjeruju u proklamovane stranačke parole, ne shvatajući da se radi o samo još jednoj u nizu prevara birača), vrište iz djelovanja navodne građanske alternative nacionalističkom bezumlju (čiji je prvi „antinacionalistički“ korak i „dokaz“ multietničke, građanske joj prirode i tvrdnje da njima „nije važno da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak“, podsjetimo, bilo postavljanje ili kandidovanje sve samih Bošnjaka na ključne funkcije u državi, na svim nivoima).

Odbacivanje Suljagića (koje je, nakon spoznaje o šteti koju će, takvim činom, pretrpjeti Stranka, pretvoreno u distanciranje od njega, uz tek formalnu javnu podršku, i projektovano discipliniranje ga u nastavku – što je, za takvu vrstu ljudi, kojoj, vjerujem, pripada Suljagić, gore nego da su ga ostavili na inkvizitorskoj lomači i čisto sumnjam da će funkcionisati) nije kapitalucija SDP-a, pred, svjetskim islamističkim radikalizmom nadrogiranim Reisom, čiji govor zastrašujuće asocira na one u Njemačkoj, tridesetih godina (na sreću, publika mu je, većinski, sačinjena od onih „tradicionalnih“ muslimana, koje on uporno vrijeđa, a ne od vehabijskih ekstremista, kojima permanentno komplimentira i u koje bi da pretvori ovdašnje muslimane, frankenštajn-gebelsovski im prčkajući po mozgu i mijenjajući im višestoljetni kod nenasilja i tolerancije prema drugom i drugačijem). Nije, jer nije bilo nikakvog sukoba između njih (jer, za razliku od Zapaterovih socijalista, koji su hrabro ušli u sukob sa crkvom, i samim papom, ukidajući im povlastice koje su dobili zahvaljujući saradnji s Frankovim fašističkim režimom i instalirajući najviše standarde poštovanja ljudskih prava u zemlji koja je kolijevka najokrutnije inkvizicije i koja je slovila kao tvrđava kršćanskog konzervatizma, pritom se neobazirući na masovne proteste u organizaciji crkve i desnice, Lagumdžijin SDP kukavički izbjegava svaki sukob, na isti način na koji je to radio za vrijeme Alijanse). Ovo, dakle, nije poraz SDP-a, nego poraz neformalnog građansko-sekularističkog bloka (koji ima svoje pripadnike i unutar, ali je mahom van te stranke), koji je SDP pokušao napraviti onim što on ustvari nije i što njegovo rukovodstvo odbija biti – političkim oružjem za radikalnu društvenu preobrazbu i uspostavu „normalnog“, zaista sekularnog i zaista multinacionalnog, društva, odnosno pravne države sa najvišim stepenom poštovanja individualnih ljudskih prava (iz kojih jedino mogu proizaći kolektivna).

Na izvjestan način, greška nije do SDP-a, nego do onih koji su tu, samo još jednu u nizu interesnih, klijentilističkih organizacija, ogrezlih u konformizmu, vidjeli ne kroz činjenično stanje, nego kroz zamagljenu vizuru vlastitih želja i grčevitih nada (u čemu i autor ovog teksta snosi određenu krivicu – mea culpa!).

Bog voli petice
Klerikalni vrh zemlje, s druge strane, još jednom je pokazao da funkcioniše identično nacionalističkim oligarhijama - a i jedni drugi identično zločinačkim kolaboracionističkim snagama u 2. svjetskom ratu, na ovim prostorima – ujedinjuje ih tek zajednički neprijatelj, koji udara na temelje njihovog udruženog zločinačkog poduhvata ili im prijeti ukidanjem povlastica koje su za sebe obezbijedili u prethodnom periodu. U „normalnom hodu“, inače, svako se bavi „svojim poslom“, odnosno zapišavanjem teritorija i slanjem kristalno jasnih poruka „onim drugima“ (krst nad Mostarom, crkva u dvorištu Fate Orlović, džamijizacija Sarajeva,...).

Tragikomično je da se čitav slučaj dešava zbog „reforme“ čiji je domet da se ocjene iz vjeronauka neće više davati brojčano, nego opisno, te da neće ulaziti u prosjek ocjena na kraju godine.

Silina reakcije, koja uključuje i prijetnju uličnim terorom, rušenje vlasti i uspostavljanjem nove, recimo u vidu trijumvirata lidera islamske zajednice i pravoslavne i katoličke crkve u BiH (jer koga bi to Reis, bolesnih ambicija, razočaran i u stranke i u narod i u vjernike svoje religije – toliko da iz druge države poziva njihove vjerske čelnike da „bošnjakiziraju“ bosanske Bošnjake - mogao podnijeti na čelu vlasti, osim sebe ili trijumvirata, formiranog po već viđenom konceptu mafijaške podjele vlasti, teritorija i naroda), govori i o nervozi i predatorskim apetitima i ambicijama vjerskih moćnika i o stepenu zarobljenosti društva, okovanog njihovim ucjenama i reketom.

S druge strane, tragično je da se niko na političkoj sceni, osim par autsajdera, ne usudi stvar postaviti onako kako je morala biti postavljena u samom startu - i kako je, zapravo, u svojoj glavi postavlja većina onih koji, ovih dana, brane Suljagića, povlačeći, poput Reisa, znak jednakosti između benigne Suljagićeve odluke o ocjenjivanju predmeta Vjeronaka i njegovog izbacivanja iz škole - kao zahtjev za dosljednu deteologizaciju države, odnosno prekidanja bolesne simbiotske veze između države i religije, tačnije virtuelnih(?) nacionalnih paradržava i „pripadajućih“ im vjerskih zajednica u BiH.

Nesumnjivi prosekularni (a, zbog dva desetljeća negiranja i ilegale, zanimljiv je i ateistički) potencijal, kod građana BiH, koji ovih dana postaje evidentan, u virtuelnom ratu između ideološki nepomirljivih svjetova, ispostavlja se, nema svog političkog zastupnika (mada se neki naziru).

SDP-ovo višegodišnje ideološko lutanje, izgubljena veza sa radništvom i obespravljenim, podilaženje bošnjačkom nacionalizmu, poigravanjem s patriotizmom (kao posljednjim utočištem hulja), vlastoljubno kompromiserstvo i ignorisanje kršenja ljudskih prava, u „osjetljivim“ slučajevima, kad je principijelnost zahtjevala suočavanje s primitivnom gomilom i mogući gubitak njenih glasova na izborima („pa, nećemo se zbog pedera, kačit sa vehabijama, Radončićem, Reisom i homofobnom svjetinom“), doveli su do trenutka, u kom SDP savija kičmu i priznaje vrhovni autoritet jednog vjerskog vođe, u svjetovnim stvarima, odnosno, uređenju države.

Iran, u kome se političari igraju politike, u okviru u kome im to dozvoljava ajatolah i teokratska kasta, odjednom izgleda bliži nego što se to ikad činilo (čak i polit-komesaru Džemaludinu Latiću, u najsmjelijim snovima. ili neformalnom vladiki SPC RS Miloradu Dodiku, koji, zavaljen u svom osveštenom hramu, slaveći krsne slave Republike Srpske, njene policije, vojske, institucija i javnih preduzeća, škola i bolnica, trafocentrala i traktora i svakog kvadratnog milimetra „svete srpske pravoslavne zemlje“ natopljene nesrpskom krvlju i armirane kostima žrtava genocida, sa zadovoljstvom posmatra tragikomediju u „Teheranu“). A SDP-u je, nakon ovog razočarenja, preostalo još da nam, za svog mandata, u okviru najavljene reforme pravosuđa, instalira šerijat.

Onako, principijelno ljevičarski. I sekularistički, taman u omjeru u kome mu je multinacionalna kadrovska politika.

Kad već policija, tužilaštvo i sudovi, ne reaguju zbog prijetnji - remećenjem javnog reda i mira, državnim udarom i ugrožavanjem ljudskih prava. Ili kad odgovarajuće socijalne ustanove, u saradnji sa porodicom i džematom jadnom čovjeku ne obezbijeđuju adekvatan medicinski tretman. Nego ga se u stanju nervnog rastrojstva i duševne boli drži na odgovornoj funkciji.

Sve u svemu, mali je ovo korak (ako se uopšte o koraku radi) i za Reisa i za SDP, ali veliki pad za građansko, sekularno, multikulturno društvo, koje će trebati tražiti nove puteve i stvarati iz temelja nove pretpostavke za transformaciju države. Ako mu nova inkvizicija koja se nazire i regrutovanje omladinskih batinaša, s jedne, i laktaški vožd, s druge strane, tu priliku uopšte pruže.

P.S. ili Nešto lično
Piscima fetvi o neklanjanju dženaza (i njihovoj inovjernoj sabraći), upućujem jednu ličnu: Nemoj da mi se ko od vas grobu približio, u narednih 100 godina! Bagro, koja trguje vjerom i zarađuje na smrti i tuđem bolu.

Klanjajte (i držite mise i slavite krsne slave) ratnim zločincima, pedofilima, silovateljima, širiteljima govora mržnje,... Nas „izdajnike“ i „otpadnike“ ostavite na miru. Ili, da bi ste me razumjeli, moram kao epitaf uklesati: WHAT PART OF „FUCK OFF“ DON'T YOU UNDERSTAND?

Tekst prenosimo sa prijateljskog portala E-novine.