S ove strane Drine | Dragan Banjac: Novi Pazar savjest Srbije

Dva dana u Novom Pazaru. Dvojica beogradskih dobrih mi znanaca, predsjednik Građanskog demokratskog foruma Zoran Vuletić i Mijat Lakićević, urednik Novog Magazina bili su (25. oktobra) pozvani na Sedmi regionalni susret "Kuda ide Srbija – Dometi studentske pobune". Moja neznatnost se, kako bi rekao Svetislav Basara,  donekle samopozvala u varoš gdje me je na put (kao i u Sarajevo) lako nagovoriti. I da nešto zabilježim.

Piše: Dragan Banjac, za portal Radiosarajevo.ba

Organizatori ovog eglena – Forum 10, Rekonstrukcija ženski fond i Žene u crnom (Staša Zajović i Fahrudin Kladničanin) potrudili su se da u Novi Pazar dovedu i nekoliko učesnika koji su, slikovito rečeno, malo razvezivali klupko, dobacili dalje, prije svih Slobodan Sadžakov, Lino Veljak, Rade Veljanovski, Nermin Vučelj i već pomenuti Vuletić i Lakićević.

Trending

Sarajevo "prodisalo", vjetar rastjerao smog: Pogledajte očaravajuće prizore decembarske noći

Skup, ruku na srce (prema očekivanjima), nije donio bogzna šta. Po mnogim pitanjima nije bilo saglasja, recimo o šajkačama i krstovima na studentskim okupljanjima, ni o tome da li studenti treba da imaju (ispravan) stav o genocidu u Srebrenici jer, pobogu, već se odomaćio stav da oni tada nisu bili ni rođeni.

Neko je, ipak, primijetio da su junoše rođene poslije srebreničkog masakra kao dvadesetpetodnevne bebe već bile svjesne i trezvene, i stoga imaju stav o operaciji Oluja koja je uslijedila nakon toga, gdje su, bože moj, stradalnici bili Srbi?! Bošnjačke žrtve nisu mnogo vrijedne.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

NEKI NOVI – NOVI PAZAR: Najveći sandžački grad davno je premašio 120.000 žitelja ali u njega ne možete doći vozom ili avionom. Osrednjim drumom i sa boljim automobilom potrebna su vam tri sahata. O tome nešto kasnije.

Učesnici pomenutog skupa koji su prvi put vidjeli ovaj grad iznenađeni su otvorenošću i srdačnošću koja se osjeća na svakom koraku. Nenaviknuti na njihovu dozu gostoprimstva mnogi su, očito, je, zbog toga bili koliko oduševljeni toliko i zbunjeni. Država i dalje njeguje maćehinski odnos prema ovom kraju, kao da im pogled sa Beograda želi okrenuti manje ka Sarajevu a još više ka Bosforu.

Mladost je pronašla ključ, ujedinila se sa ostatkom zemlje u borbi za zajedničku bolju budućnost, probudila starije. Novi Sad im je svakako bliži od Istanbula a zajedništvo im nikad niti smetalo niti bilo strano. Dvadesetdevetog maja ove godine, tokom pokušaja policije Prepodobnog Josifa da disciplinuje novopazarske studente i srednjoškolce nastavnik iz Raške pokazao je hrabrost i ljudskost. Vidite janičare, vidite majke šta ste rodile, kaže idući pored policajaca. Jednog je prepoznao, bio mu je učenik, propisno ga izgrdio preko poluotvorenog stakla policijskog kombija. "Ja sam Srbin, ovdje sam sa svojim narodom", rekao je nastavnik iz Raške misleći na Bošnjake.

OSUĐENI NA ZAPEĆAK: Prema jednom zapisu početkom 20. vijeka po dogovoru Srbije, Turske i Austorugarske trasirana je pruga od Kosovske Mitrovice preko Novog Pazara prema Bosni. Ekipa inžinjera je, navodi se, napadnuta kod Duge Poljane, inženjer iz Austrije je ubijen i projekat je stao...

U januaru 1958. prvi put je u Novom Pazaru prikazan film u sinemaskop tehnici koja je zahtjevala posebne, rijetke i skupe inostrane uređaje. Od okolnih gradova niko nije imao sinemaskop. Ni Kraljevo, ni Čačak, ni Užice, ni Prijepolje, a u Crnoj Gori sinemaskop je imao samo Titograd, današnja Podgorica. U Beograd se putovalo vozom iz Raške do koje se moralo autobusom, a za taj put Novopazarcima je trebalo deset do dvanest sati. Do Kragujevca je drum bio makadamski, pun rupčaga i izbočina tako da se nije moglo voziti brže od 20 kilometara na sat. Kada bi stigli do Kragujevca odatle je bio asfaltni i kocka, onda bi Džaro koji je vozio džip Elektrorasa jurio i do 80 kilometara na sat… Ovako u svojoj knjizi Tijesna čaršija piše o Novom Pazaru rahmetli Ramiz Crnišanin (1925-2017), advokat, nekad predsjednik novopazarske opštine i dugogodišnji narodni poslanik.

"DRUGOVI" IGNORISALI PRAŠNJAVE PUTEVE: Sa Crnišaninom sam se redovno nalazio kad bih radi novinarskih zadataka u bivšoj Borbi i Našoj Borbi, odlazio u Novi Pazar, a bilo ih je. Posebno tokom višenedjeljnog praćenja suđenja tamošnjim Bošnjacima s rubova grada, kojima je vlast dala oružje da sebe i stoku brane od divljači, a onda su "u pogodnom trenutku", na startu raspada Jugoslavije, optuženi za rušenje ustavnog poretka.

Kad ne bismo šetali čaršijom odlazili bismo Ramizovoj kući gdje bi se divan nastavljao do u sitne sate na udobnoj sećiji. Kad nije bilo Ramiza nalazio sam Esada Eka Duljevića, također advokata, i s njim ćaskao u restoranu "kod Rileta", ili bih se šlepao piscu Šabanu Šarenkapiću.

Crnišanin u Tijesnoj čaršiji bilježi da su u augustu 1958. godine Novi Pazar posjetili Slobodan Penezić Krcun, predsjednik Vlade Srbije i Jovan Veselinov-Žarko, predsjednik Skupštine Srbije. Željeli smo da ih zadržimo da vide sve i zaista smo ih vodili po preduzećima i ukazivali na teškoće sa kojima se hrvemo. Savo Čekanović, predsjednik Sreskog saveza zemljoradničkih zadruga, predlagao je da se ode do Dubinja kod Sjenice da bi se vidjele vještačke livade. To nije prihvaćeno, jer "nisu imali vremena", a stvarni razlog je bio prašnjav i neravan put. Sljedeće godine Krcun je opet došao u postu Novom Pazaru, u društvu Jovana Veselinova i supruge Stanke, predsjednica Savjeta za prosvjetu Srbije, kao i Rato Dugonjić". Putevi isti, najbliži voz 23 kilometra. Kako da se truckaju lošim putevima recimo do Sjenice ili Tutina. Došli, vidjeli, obećali i vratili se.

DRUGOVI IH ZAOBILAZILI, GOSPODA SVAĐALA: I za komunističkog vakta rukovodstvo iz prijestolnice dolazilo je u Novi Pazar ali, ispostavilo se, nisu se pretrzali da pomognu ovom kraju i njegovim građanima. Posjete su, obično, završavale gošćenjem i slikanjem.

Sandžak (balkanski turcizam (Petar Skok, Etimološki rječnik SH književnog jezika) – sancak, okrug, pokrajina, kotar, prefektura, u posljednje vrijeme turske uprave upravna jedinica između kaze (srez, kadiluk – p. D. B.) ali je teritorija (8.686 km²) u dvije države, nekad jugoslovenske republike. U Srbiji su Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj, a u Crnoj Gori Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Rožaje i Andrijevica. Zanimljivo da mediji u Srbiji i političari nikad ne pominju ovaj naziv regije, već redovno koriste izraz Raška oblast.

Prema popisu iz 1991. godine u Sandžaku je živelo 436.000 stanovnika, sa većinskim Bošnjacima (62 posto), slijede Srbi sa 36 posto, Crnogorci… Ukupan broj Bošnjaka u Srbiji je, prema popisu stanovništva iz 2002, je 136.087 (1,8 posto), i skoro svi žive u centralnoj Srbiji (99,7 posto) a 93,7 posto na području četiri opštine: Novom Pazaru (48,2 posto), Tutinu (20,8 posto), Sjenici (15,1 posto) i 9,6 posto u Prijepolju.

ZELENA TRANSVERZALA: O Sandžak su se ogriješili svi jugoslovenski i srpski režimi! Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka beogradska politička kuhinja (u kojoj se i dan-danas krčkaju "kvarna jela") kačila im je separatizam, "zelenu transverzalu", regrutovanje vehabija…

Dobroćudne,  marljive i preduzimljive Sandžaklije mirno su to podnosile, šijući farmerke i praveći najbolje mantije i ćevapčiće u Srbiji. Uspostavom višestranačja Beograd kao da je jedva dočekao nacionalnu homogenizaciju tamošnjih Bošnjaka. Centar zbivanja bio je Novi Pazar, a Stranka demokratske akcije (SDA) stožerna bošnjačka politička organizacija. Vlast u Srbiji imala je na koga da upire prstom, optuživajući svoje Bošnjake da nisu lojalni matičnoj državi iako ih je decenijama gurala u drugi plan.

Detronizacijom balkanskog drznika (Slobodana Miloševića) za Sandžak je tek nakratko krenulo nabolje. Kada je riječ o politici koju je Zoran Đinđić usmjeravao prema Sandžaku ona je bila takva da streljanog premijera pamte po dobru, dok je svaka naredna politika (Vojislav Koštunica i Boris Tadić) vođena "pendrekom i kordonom".

Politički, Bošnjaci su se grupisali gotovo ravnomjerno 33 odsto za SDA Sulejmana Ugljanina, SPP (Muamera, sada Usame Zukorlića i SDP Rasima Ljajića. Beogradska vladalačka porta povremeno bi neke od njih kooptirala, davala im mrvice vlasti koje bi koristile njima ali ne i građanima koji su ih izabrali. Uobičajemo to se zove koalicijom ali, suštinski, to se svodi na puko sluganstvo, naročito pod Vučićem.

STUDENTSKA PREKRETNICA: "Šesnaest dana za šesnaest žrtava", kako je novopazarska mladost nazvala svoj marš ka Novom Sadu bliži se cilju. Kasno u srijedu su "kako valja" dočekani u Beogradu.

Još od 16. oktobra tabanaju put dug 400 kilometara. Nekima su u toj koloni na beogradskom dočeku zasmetali bajkeri i naročito veterani, ali... Valjda su rođeni nakon bajkerskog dočeka Vladimiru Putinu, o veteranskoj fukari ne bih ni riječi.

Izgleda da su mladi shvatili ono što godinama, decenijama nisu "matorci". Novi Pazar se otvorio, priključio svojoj državi i oni su, nema sumnje, savjest ove zemlje. Iskrena i prava. Sada je red na državi. Jer, pruge nema dalje od Raške, odakle produžava za Mitrovicu. Od Raške je Novi Pazar udaljen samo 23 kilometra, Sjenica od Novog Pazara 55 ili "sat i po". Novi Pazar nema privredni sud koji postoji u Kraljevu, Krahujevcu, Kruševcu i Valjevu, gradovima manjim od njega.

Ono što Aleksandru Vučiću naročito smeta je zajedništvo. Bošnjaci i Srbi u istoj koloni, djevojke sa povezom i one bez...

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.