S ove strane Drine | Dragan Banjac: Abort na sremskoj meraji

Sretenje, riječ sa tri slova "e" za Srbe je značajno jer je na taj dan u Marićevića jaruzi kod Orašca pao dogovor o dizanju Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Svetislav Basara (Početak bune na dahije") bilježi da je većina učesnika tog zbora za starešinu ustanka htjela nadaleko čuvenog i u pjesmama opjevanog hajduka Stanoja Glavaša. Za drugu, isto tako dostojnu ličnost, smatrali su kneza Teodosija Marićevića. Nije bilo ni pomena o Karađorđu Petroviću. Zgusnutu tišinu u Marićevića jaruzi prvi je prekinuo Karađorđe. "Koekuda", jedva je procedio kroz zube. "Kako hoćete, Stanoje i Teodosije su junaci i dobri ljudi. Ali nemoj poslije da vam đavo bude kriv".

Piše: Dragan Banjac za Radiosarajevo.ba

Vi, braćo, rekao je vožd, izaberite sebi drugoga za starješinu. Eto Stanoja, eto Vula, eto Teodosija, ja ću ih najbolje slušati. Na te riječi Karađorđeve rekne prota Atanasije: A zašto ti ne bi bio starješina, brate Đorđe. Mi svi tebe hoćemo. Kaži nam zašto ti nećeš? Na to će Karađorđe: Ja ću vam kazati zašto neću. Ja sam čovjek ljut i zao, pak ko ne posluša ili pođe na stranu, ili kakve stare pizme da tjera ja ću onoga da ubijem. U kasnijim historijama ostalo je zabilježeno da su Karađorđeve riječi knezovi i glavari propratili gromoglasnim povicima "takav nam treba i to dobro tako jeste". Ali je iz istih tih historija izbrisano da je, prihvatajući se starješinstva i čuvši povike odobravanja, vožd kliknuo: "Dobro, onda, braćo", potegao pušku i pištolje i preciznim hicima u čelo pobio osmoricu glavara, prije svega za primjer i naposljetku zbog toga što su sva osmorica bila protivna njegovom izboru i dizanju ustanka uopšte...

Trending

Savez samostalnog sindikata podržao proteste studenata u Sarajevu: Donijeli i važne zaključke

Narod se Đorđa plašio više nego dahija. Četrnaestog decembra, dan poslije zauzimanja tvrđave, od 273 beogradske džamije ostala je samo Bajrakli-džamija koja je preživjela sve docnije bure i održala se do današnjeg dana kao jedina islamska bogomolja u Beogradu. Primjer je davao lično vožd još tokom borbe, lično nišaneći i potpaljujući top smješten u šumarku iznad Topčiderskog brda, srušio je četrdeset i sedam vitkih džamija.

Dobar Ustav kratkog vijeka

Na Sretenje je 1835. godine donesen Sretenjski ustav, prvi ustav u istoriji Srbije i na prostorima bivše Jugoslavije. Pominje se kao jedan od modernijih, demokratskijih i liberalnijih ustava svog doba. Ukinut je pod pritiscima Turske, Rusije(!) i Austrije 17. marta 1835. godine, mjesec dana od donošenja, a njegov tvorac (Dimitrije Davidović, "učeni Srbin iz Austrije") najuren je iz službe. U zapisima tog doba sačuvan je zanimljiva bilješka razgovora Davidovića sa knezom Milošem. Jedan član tog akta predviđao je kaznu "ako se uhvati muški sa muškim i ženska sa ženskom...". Nakon Davidovićevog pojašnjenja Miloš mu je rekao da to briše jer "ako Srbi vide da se to brani svi će odmah početi..."  

Nakon rušenja Jugoslavije Srbija je 15. februar uzela za Dan državnosti. Stošezdesetsedam godina je bilo važnijih datuma!

Sretenju se zbog predanja da se tog dana susreću zima i ljeto više pažnje posvećivano u narodu. Ako tada osvane sunčan dan i medvjed se uplašen od sopstvene senke vrati u jazbinu – zima će da potraje još šest nedjelja. Slična praznovjerje je postojalo i u Evropi. U Njemačkoj je u pitanju jazavac, a od njemačkih doseljenika u Pensilvaniji 2. februara (po novom kalendaru) ustanovljen je Dan mrmota...

Dvije Srbije, dva pomena

Dan državnosti obilježen je u dvije srpske varoši. Studenti, đaci i svjesni građanski sloj odlučili su se za Kragujevac, gdje su, da nije kako jeste, trebalo da budu i glavari sa sve Poglavnikom. Ali, te dvije grupacije ne mogu i ne treba da budu zajedno. Prepodobni Josif se na kraju odlučio za Sremsku Mitrovicu, gdje je od "brata Milorada", kojeg je posjetio dva dana ranije, pošto je svoju pogubio, dovukao i publiku.

Definitivno, to su dva svijeta, gotovo nepomirljiva. Kragujevačka grupa se okupila svojevoljno. Da bi im se pridružil, studenti, đaci i profesori iz Niša prepješačili su tričavih 130 kilometara. Niko im nije platio put i spremio popudbinu a dočekali su ih građani Kragujevca i okoline puna srca, nahranili ih i napojili.

Na drugoj strani autobusi sa brojevima, dnevnice... Sve je u Sremskoj Mitrovici odavalo tugaljiv osjećaj. Za one koji su ih tamo dovukli oni su beznačajne spodobe, niža rasa. Osokoljeni u grupi, kada ljudska hrđa postaje sebi važna, pokazivali su agresiju. Nekolicina tih bijednika verbalno je izvrijeđala novinarku. I tu su birali slabijeg. A zapravo su oni bili uplašeni. Trideset i više godina učeni su da mrze "drugog i drukčijeg" zaklonjeni u rulji. Iza njihove agresije je strah i pogrešno se nazivaju nacionalistima. Oni su prljavi i zli šovinisti koji ime dobiše po Napoleonovom sljedbeniku Šovenu.

Kao nesposobni da prežive, nevažni i nezaštićeni neprestano ističu svoju ugroženost. A sebi unutar rulje postavljaju probleme "epohalnog značaja": opstanak i prestiž nacije(a), očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja , folklornih, filozofskih, književnih... kako je govorio Danilo Kiš.

Oni ne misle o svom nego o dostojanstvu vlasti, u ovom slučaju Zadribatine iz Laktaša i Prepodobnog Josifa, potomka Anđelka iz Čipurića.

Dovučeš ih iz neke bosanske vrleti, daš im crkavicu koju neće da potroše nego je nose kući kao "zaradu", satima čupkaju sendvič i pripijaju vodu iz flašice. Scene kako ovi izbezumljeni "poštovaoci" Milorada i Aleksandra vrše nuždu na sremskomitrovačkoj meraji obišle su svijet. Isti onaj svijet čiji predvodnici i dalje podržavaju jednog šefa male i nevažne države, drugog šefa imitacije. Neki su jedva našli broj svoga autobusa i gladni i umorni krenuli svojim kućama. Do novog puta zbog nečije podrške. Za razliku od njih "guzonje" su se nažderale i otišle crnim limuzinama... Pustoš koju su gosti s druge strane Drine zajedno sa domicilima ostavili sutradan su počistili sremskomitrovački studenti.

Izmišljena revolucija i briga za Vojvodinu

Analitičari su saglasni da je Aleksandar Vučić u Sremskoj Mitrovici iodavao lik očajnika. Pozivao je studente (do kojih nije dopro nijedan njegov apel) da proglase "pobjedu" i prekinu višemjesečne blokade fakulteta.

08.02.25. 13:58

S ove strane Drine | Dragan Banjac: Stolica "Gazde Aleka" se trese, a "vražja mladež" ne miruje

Osim što je otkrio da je Srbija napadnuta i spolja i iznutra, Vučić je studentske proteste podveo pod "obojenu revoluciju". Oba napada inicirana su, obratite pažnju, da se uspori ekonomski napredak "giganta" na Balkanu. "U Srbiji je na djelu obojena revolucija, a ja ću uništiti obojene revolucije u cijelom svijetu", uzviknuo je Vučić u Sremu.

"Pozivam još jednom studente, moje povjerenje u njih je mnogo veće nego u one koji su ih na ovo natjerali, proglasite pobejdu, dobili ste sve zahtjeve ispunjene, vratite se u klupe..." Ne čuju ga!

Računajući još uvijek na dobar dio onih kojima je može da proda rog za svijeću Vučić je u nekadašnjoj prestonici Rimskog carstva, Sirmijumu, promovisao famoznu Deklaraciju o Vojvodini sa ciljem, valjda, da se dokaže da je Vojvodina – u Srbiji. Nije bio u Orašcu, gdje je, očito prema saglasju bio Natpop SPC Porfirije.

U Kragujevcu je tokom skoro dva dana na Sretenje prodefilovalo 270.000 duša. Sve je odisalo razdraganošću, srdačnošću i pristojnošću, a poslije petnaest sati blokade grada i 15-minutne tišine sedam minuta poslije ponoći otpočeli su - raspremanje. Sve su brzo doveli u red. Neki Šumadinac je duhovito primijetio da je Kragujevac Sremskoj Mitrovici nanio težak poraz – 5:0!

Zaboravljene historijske činjenice

Tridesetprvog jula 1914. godine Austrougarska je proglasila opštu mobilizaciju a iz Bosne i Hercegovine mobiliše oko 150.000 ljudi, od čega oko 65.000 Srba. Najmanje polovina njih (cir. 30.000 + ) je učestvovalo u invaziji na slobodnu Srbiju tokom Prvog svetskog rata.

Petnaesti korpus šeste Austrougarske armije, koji su činili u velikom broju Srbi iz Bosne i Hercegovine napadao je preko Drine prema Gučevu i Šapcu, a 16. korpus iste armade, također sačinjen od bosanskih Srba, napadao je prema Valjevu.

U kolubarsku bitku poslato je čuvenih 1.300 kaplara, mladost tadašnje Srbije, kako je rečeno: "tek procvali, pupoljici ruže do tada sklonjeni od ratnog vihora", da podignu borbeni moral. U kontraofanzivi napunjenoj moralom očaja zbog žrtvovanja ovih mladića, srpska vojska je protjerala nazad austrougarsku vojsku i sa njom 30.000 bosanskih Srba.

Univerzitetski profesor (N.P.) pita je li Vučić na svoj kontra-miting u Sremskoj Mitrovici dovodio hiljade Srba iz BiH, praveći političku invaziju. Oni se, kaže, odazivaju tom pozivu "da opet ustanu protiv mladosti Srbije". Hiljadutrista kaplara bili su nesvršeni studenti, vojni, jednako kao što su nesvršeni studenti civilni mladići i devojke koji u maršu mladosti od 140 kilometara polažu žrtvu za slobodu Srbije.

01.02.25. 08:56

S ove strane Drine | Dragan Banjac: Marširanjem do slobode i pravde

Bosanski Srbi su ovo 15. februara uradili uprkos tome što im je Srbija svaki put otvarala vrata kada god su bili u nevolji. Neka bude upisano u knjigama istorije da su stajali nasuprot studenata u Sr. Mitrovici jednako kao što su njihovi preci stali nasuprot slavnih 1.300 kaplara. Dodik je sa svojim režimom, ali i "opozcijom" podržavajući Vučića uspio da napravi takav jaz između građana Srbije i bosanskih pravoslavaca da se to neće izbrisati decenijama.

Oni što su klali komšije, poslije im krali bijelu tehniku, satelitske risivere, automobile i njemačke marke, a onda palili kuće, ništa drugo nisu u stanju da osmisle a bogami i urade. Dragi bosanski Srbi, 1914. godine ste se morali odazvati mobilizaciji, 15. februara ove godine ste došli svojevoljno.

Nećemo mi kod vas, to je druga država, međunarodno priznata i zove se Bosna i Hercegovina, a nećete ni vi više kod nas. Nikad u životu!" – završava profesor, uz "Čast izuzecima i poštenim Srbima u BiH".

Svako sebi, kaže narodna.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba