Prof. dr. Ivo Komšić: BiH, Ukrajina i licemjerna Europa

Demokratski svijet se ujedinio u svom stavu, političkom i praktičnom, oko ruske agresije na Ukrajinu. Ujedinio se i NATO, sve njegove članice, i pružio snažnu vojnu pomoć Ukrajini kako bi obranila svoj suverenitet i teritorijalni integritet.

Piše: Prof. dr. Ivo Komšić, za Radiosarajevo.ba

Naravno, s velikim zakašnjenjem od osam godina i više kada je Rusija svoju agresivnu politika provodila prema susjednim državama, ne samo Ukrajini na Krimu i u oblastima Dombasa i Luganska, nego i prema Gruziji, Moldaviji, Azerbejdžanu.

Trending

Premijer KS Nihad Uk objavom fotografije na Instagramu proslavio 36. titulu Real Madrida

Konačno, otrežnjenje je došlo kada je agresija izvršena na zemlju koja je čvrsto vezana za Europu, koja graniči s Europskom unijom (EU) i Rusijom, kada je faktički napadnuta Europa. Konačno su se objedinili EU, Velika Britanija i SAD i zauzeli jedinstven stav prema Rusiji i njenoj agresivnoj vanjskoj politici.

Pomoć Kijevu

Sve te države su jedinstvene u sankcijama prema Rusiji, slijede jedne druge i provode te sankcije. Europska unija je ostala bez jedinstvenog stava samo oko sankcija na uvoz nafte jer su neke države potpuno vezane za taj uvoz i sankcije u toj oblasti mogle bi ih uvesti u privredni kolaps.

Tu postoji mala doza razumijevanja dok Unija ne riješi taj problem jedinstveno za sve zemlje i dok se ne otvore pouzdani i trajni kanali alternativnog snabdijevanja cijelog kontinenta.

Funkcioneri Europske Komisije (EK) i država članica EU obilaze Ukrajinu, obilaze njene gradove potpuno sravnjene sa zemljom, obilaze uz opasnost da i sami stradaju pod granatama. Ukrajini se s razlogom daje ogromna pomoć – financijska, vojna, humanitarna, politička i moralna samo da izdrži agresiju i obrani Europu i svijet.

Nezamislivo je da netko iz tog svijeta ode u Moskvu i dadne podršku Putinu ili da primi Putina u prijateljsku posjetu kao ravnopravnog partnera. Neki državnici i svjetski funkcioneri odlaze kod njega na razgovore samo da bi isposlovali prekid agresije ili omogućili izvlačenje civila iz napadnutih područja.

Bez obzira na poniženja koja doživljavaju u tim susretima, oni žrtvuju svoj dignitet samo da bi se ublažile patnje civila i zaustavilo žrtvovanje vojnika.

Te posjete i s Putinove strane nisu prijateljske i partnerske jer on sugovornike drži odmaknute od sebe po 20 metara daleko. Sve je, dakle jasno o čemu se radi, s obje strane.

Embargo za Bosnu

To je ista ona Europa i svijet koja je Bosni i Hercegovine devedesetih godina uvela embargo na uvoz oružja kada je Milošević s ratnim zločincima iz BiH izvršio agresiju na BiH, međunarodno priznatu državu. Ne samo da nisu Bosni i Hercegovini i njenim braniteljima pružili vojnu pomoć nego su joj zabranili da se sama snabdije naoružanjem, da ga nabavlja po bijelom svijetu od prijateljskih zemalja. Dato je do znanja da se BiH i njeni građani ne mogu i ne smiju braniti.

Agresorima na BiH ostavljeno je na raspolaganje kompletno naoružanje tadašnje JNA čiji su se arsenali procjenjivali kao četvrti u Europi po količini i razornoj snazi. Embargo na upotrebu tih arsenala nije stavljen, sve je to upotrebljeno protiv BiH i njenih građana samo zbog toga što su se na Referendumu 1992. godine opredijelili za nezavisnu i suverenu državu.

Temeljem te referendumske odluke BiH je međunarodno priznata država i primljena u UN 22. maja iste godine. Agresijom im se htjelo oduzeti pravo na samostalnu i suverenu državu sa istim ovim političkim obrascima koje danas zastupa Putin prema Ukrajini – Ukrajinci nisu narod, Ukrajina nije samostalna i suverena država niti je kada bila, Ukrajina je postojala samo kao dio Rusije, pravoslavni svijet mora živjeti u jednoj državi, pod jednom vlašću, ma kakva ona bila.

Identičan narativ imao je Milošević devedesetih godina – BiH nije nikada bila samostalna država, bila je dio Kraljevine Jugoslavije, dio komunističke Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi i čuvali je, ona mora ostati dio Jugoslavije makar ona bila u "krnja", odnosno velika Srbija. Svi Srbi s prostora bivše Jugoslavije moraju živjeti u jednoj državi – to je "„srpski svet", odnosno "pravoslavni svet".

Sramni Mitterrand

Kada je već izvršena blokada Sarajeva i kada se grad počeo granatirati a njegovi građani ubijati granatama i snajperima, grad je također, kao danas Kijev ili Odesu, posjetio francuski predsjednik Mitterrand. Prošetao je gradom i cijelom svijetu dao do znanja da je stanje normalno, da se ne radi ni o kakvoj agresiji i da je Sarajevo samo humanitarni problem.

Može li se zamisliti danas da neki državnik posjeti bilo koji napadnuti ukrajinski grad i njegovu katastrofu proglasi humanitarnim problemom kao da je nesreća pala s neba, kao da je elementarna nepogoda.

Mitterrand je u Sarajevo poslije njegove posjete poslao avion vode. Neke druge zemlje slale su deke za pokrivanje i zamotavanje jer u gradu već nije bilo vode, ogrjeva, plina – ventil je bio kod Srba koji su bili dio agresije. Nitko se nije pitao zašto je to gradu, koji je lociran na velikim izvorištima vode, koji je povezan s hidrocentralama i termoelektranama, koji je okruže velikim šumskim bogatstvom, potrebno.

Može li se desit danas da netko iz demokratskog svijeta prihvati Putina i marionete iz Dombasa, Luhanska ili Krima kao ravnopravne partnere u mirovnim pregovorima. Ili pak da im daju prednost pri tome, da se pregovori vode samo o tome koji dio teritorije Ukrajine treba pripasti Rusiji.

Agresori su dobili pola države

Takvi "mirovni pregovori" su vođeni o BiH. Za svo vrijeme pregovaranja agresija nije prestajala, građani BiH su ubijani samo zato što su branili svoju zemlju, gradovi su razarani, izvršeni su stravični zločini i konačno genocid nad jednim narodom. Cijelo vrijeme agresori su partneri Europi i svijetu u pregovorima i samo se tražio način kako im udovoljiti u njihovim teritorijalnim pretenzijama. Sve se završilo tako da su dobili pola države BiH.

Ali, desilo se još nešto. Međunarodni sud u Hagu ih je osudio, makar u dugotrajnom procesu, za zločine i genocid. Sam Milošević je umro u istražnom zatvoru pod optužbom da je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata na BiH. Međutim, zločinačka politika prema BiH, s obje strane, tj. i s Miloševićeve i s Tuđmanove, nije prestala.

Provode je njihove političke ekspoziture u BiH preko 25. godina. Opet ta ista Europa i veliki dio svijeta stoji uz tu politiku, gledaju to mirno ili daju joj otvorenu podršku. Isti ovi ljudi i funkcioneri EU i drugih zemalja, koji obilaze Ukrajinu, podržavali su agresore na BiH i danas podržavaju nastavljače te politike.

Dok osuđuju Putinovu politiku prema Ukrajini istovremeno čvrsto stoje uz istu takvu agresorsku politiku prema BiH. Srbija otvoreno podržava Putina, Dodik po uzoru na Dombas i Luhansk želi osamostaliti Republiku Srpsku i dalje destabilizirati BiH.

Plenkovićev HDZ u BiH otvoreno stoji uz Dodika i njegovu politiku prema Rusiji, lider HDZ-a iza koga stoji Plenković čvrsto je povezan s ruskim uticajem u BiH i zastupa njihove interese.

Srceparajući govori Andreja Plenkovića

Nije problem što Plenković glumi solidarnost s Ukrajinom i njezinim narodom, obilazi Kijev i drži srceparajuće govore, problem je što istovremeno podržava ljude u BiH koji su otvoreno na strani Rusije i Putina i što lidera proruske politike u BiH želi uvesti u Predsjedništvo države.
Problem je što to Europa, odnosno najviši funkcioneri Unije sve hladnokrvno gledaju i podržavaju. Direktni Putinovi zagovornici s Balkana su poželjni partneri Europskoj komisiji (EK), primaju ih kao ravnopravne sugovornike, odaju im počasti i daju obećanja koja su u suprotnostima s europskim vrijednostima.

Čak krše sankcije koje su uvele Sjedinjene američke Države i Velika Britanija iako imaju savez s njima oko toga. Plenkovićevo lobiranje u EU ne prestaje, dobija otvorenu ili prikrivenu podršku za izmjene Izbornog zakona BiH za koji se zna da ga forsira ne samo ruski ambasador u BiH nego i Plenkovićev favorizirani partner u BiH. Funkcionerima EU ne smeta da prihvaćaju Plenkovićeva nastojanja oko toga kao legitimna dok liju suze nad Ukrajinom i njenom sudbinom.

Ne žele znati da je BiH pod istim tim ruskim pritiskom samo što Putin nema vremena vojno se uključiti a ovi domaći nemaju snagu za to. Ursula von der Leyen ushićeno obavještava da je Europska komisija pustila Hrvatskoj novu tranšu iz milijarditske pomoći i tako otvoreno podržava Plenkovića i osgurava mu pobjedu na narednim izborima. Nju apsolutno ne interesira Plenkovićevo zaobilazno podržavanje ruske politike u BiH i na Balkanu.

Dokle će ići evropsko licemjerje? Da li možda do novog rata na Balkanu?

Uz sve iritirajuće, ponekad nesuvisle i kontroverzne Milanovićeve izjave, mora se priznati da je Plenkovića istjerao na čistac i da je ovaj morao javno priznati kako 25 godina tiho radi na rehabilitaciji i reafirmaciji Tuđmanove politike prema BiH zbog koje je ovaj osuđen kao čelnik udruženog zločinačkog poduhvata u Haškom sudu. Time je Plenković priznao da ne priznaje presude međunarodnih sudova i istovremeno ima čvrstu podršku EU. Time je priznao da zajedno s HDZ-om i srpskom politikom 25 godina destabilizira BiH i onemogućuje joj napredak.

Ako je išta postalo jasno iz sukoba predsjednika i premijera susjedne države Hrvatske jeste to. To jedino nije jasno nekim funkcionerima EK.

Trebaju i oni čitati Milanovića preko Plenkovića. Uostalom sami su izjavili da se oko BiH potpuno slažu, samo je jedan otvoreniji od drugog. Treći u igri, Aleksandar Vučić, također je izjavio u susretu s Plenkovićem, i u tome su se složili, da se njihove politike u BiH podudaraju preko 90%.

Treba li još nešto objašnjavati Europi i svijetu?