30. godišnjica Opsade/ Prof. dr. Ivo Komšić: Cilj je bio ubiti Sarajevo

05. 04. 2022. u 07:11:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Prije trideset godina, 5. marta 1992. godine, počela je opsada Sarajeva.

Ustvari, taj dan opsada je obznanjena, taj dan pale su prve žrtve opsade. Sama opsada je izvršena mnogo ranije, na njoj se radilo mjesecima prije, taj dan je dano do znanja da je proces završen i da je grad pod vojnim obručem.

Piše: Prof. dr. Ivo Komšić, za Radiosarajevo.ba

Obruč je projektirala i praktično izvela tadašnja JNA, držala ga pod svojom kontrolom jedno vrijeme a potom predala paravojnim formacijama Radovana Karadžića i RS-a. To nije bilo obično okruženje, oko grada izgrađene su vojne utvrde, iskopane transverzale i povezane rovovima, raspoređena je teška artiljerija i višecijevni raketni bacači, utvrđena minobacačka postolja i postavljena mitraljerska gnijezda. Sva ta vojna oruđa i oružja snabdjevena su iz magacina JNA enormnim brojem granata raznih kalibara i municijom (na grad je ispaljeno oko 500.000 projektila). Pucanje po gradu ličilo je na derneke smrti - uživalo se u razaranju i ubijanju.

Opsada Staljingrada

Od kada postoje ratovi, opsade su korištene kao stratgije osvajanja utvrda i gradova. Cilj je bio iscrpiti stanovništvo i branitelje. Računalo se da su unutarnje rezerve hrane i vode ograničene i da će se presijecanjem snabdijevanja stanovnici iznuriti do smrti ili se predati. To je u Starom i Srednjem vijeku bio uobičajen način ratovanja i osvajanja. Opsade u pravilu nisu dugo trajale jer su gradovi-utvrde bili ograničenog prostora, s ograničenim brojem branitelja i stanovnika.

U moderno vrijeme najpoznatija opsada jednog grada je opsada Staljingrada (Petrograda) u Drugom svjetskom ratu. Nijemci su grad držali pod opsadom preko 800 dana, ubijeno je preko 16.000 civila i oko milion umrlo od gladi, gotovo trećina stanovništva.

Vjerovalo se da se sličan slučaj u modernoj povijesti ne može ponoviti. Nije se moglo pomisliti da bi se takvo što moglo desiti u srcu Evrope, u BiH, u glavnom njenom gradu, u Sarajevu, koje je 1984. godine, samo osam godina ranije, bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara. Desilo se. Sarajevo je bilo u opsadi nezamislivih 1425 dana, ubijeno je 11.541 građana i građanki, od toga 1.601 dijete. Ovo je najdulja opsada jednog grada u povijesti. Imala je karakteristike svih poznatih opsada. Gradu je prekinuto snabdijevanje strujom, vodom, plinom, hranom, lijekovima, oružjem za obranu. Ipak, po nečemu se ova opsada razlikovala od svih poznatih do tada.

Ova opsada je imala za glavni cilj gušenje grada, njegovo totalno uništenje kao glavnog grada države. Stanovnici grada su stradavali u onoj mjeri u kojoj su se identificirali s gradom i s državom, u mjeri u kojoj su ga branili, u mjeri u kojoj su nastojali održati grad na životu. Mete bombardiranja i razaranja bile su, prije svega, gradske i državne institucije, zatim naselja - gradska jezgra, gradska periferija, velika naselja izgrađena u prošlom sistemu koja su bila simbol tog sistema, njegovog napretka (Ciglane, Breka, Koševsko Brdo, Mojmilo, Alipašino Polje, Dobrinja, aerodromsko naselje ...).

Htjeli su izbrisati grad

Gađane su zgrade institucija grada i države koje su simbolizirale državnost BiH: zgrada Predsjedništva, Vlade i Parlamenta BiH, sve bolnice, uključujući i porodilište, zgrada radija i TV, TV toranj, Nacionalna i univerzitetska biblioteka (Vijećnica), zgrada Univerziteta i svi fakulteti, Orijentalni institut, Olimpijski muzej, olimpijski objekti, hoteli, džamije, crkve, zgrada Velepekare, zgrada „Oslobođenja“, Pošta, groblja, Zemaljski i Historijski muzej, Narodna banka, Elektroprivreda, tramvajska i autobusna stanica, tržnica, zgrada Socijalnog i penzionog osiguranja itd.

Cilj je dakle bio jasan: uništiti cijelu infrastrukturu koja je predstavljala i simbolizirala državu i njen glavni grad. Koliki broj žrtava će biti, to nije bilo važno. Trebalo je glavni grad države izbrisati s lica zemlje.

Na žrtve granatiranja i snajperskih napada gledalo se u gradu kao na ljudske žrtve, pojedinačne žrtve, jer je svaka žrtva imala svoje ime i prezime, svoje najbliže, svoje prijatelje, svoj posebni život u zgradi, u ulici, u naselju. Nitko na njih nije gledao kao na broj ili kao na pripadnike nacionalnih ili vjerskih grupacija. Bilo je monstruozno da su žrtve bile birane: bile su to bolničke ekipe koje su spašavale ljude iz ruševina ili pružale pomoć ranjenima na licu mjesta. Snajperisti su upravo njih birali kao mete. Također, ciljane mete su bili vatrogasci koji su gasili požare ili raščišćavali ruševine. Ubijali su obične ljude, prolaznike koji su drugima pružali pomoć. Ubijali su se ljudi u redovima za kruh ili vodu. Ubijana su djeca na njihovim igralištima i u školskim dvorištima.

Nemilosrdnost i monstruoznost ubojica bile su nepojmljive. Takve žrtve nikako nisu mogle biti ratni ciljevi, one se ničim nisu mogle pravdati. Nemoguće je da postoji ljudski um takve zločinačke strukture. Kada su nacisti ubijali Jevreje i druge narode, imali su zločinačku ideologiju kojom su to „pravdali“ pred sobom i drugima. Kojom se ideologijom mogao „pravdati“ zločin nad građanima Sarajeva? Zar je uopće moguća takva ideologija, takva zločinačka svijest, poslije iskustva nacizma?

Građani Sarajeva su se neprestano pitali zašto su krivi, od njih nikome nije prijetila opasnost, u svom životu nikome nisu činili zlo, živjeli su normalno jedni s drugima. Zar je moguće da su bili žrtve samo zločinačke želje za ubijanjem?

Odgovor na ova pitanja dao je Radovan Karadžić, jednom prilikom, u toku „mirovnih pregovora“ o BiH. Predočili smo mu da u svakom njegovom granatiranju broj žrtava Srba bude proporcionalan njihovom broju u strukturi gradskog stanovništva. Upozorili smo ga da granate ne biraju, da ubijaju Srbe kao i ostale. Računali smo da bi se nad tim zamislio jer je cijeli svoj zločinački poduhvat započeo u „interesu“ srpskog naroda, kao „zaštitnik“ bosanskih Srba, tako je govorio. Nije ni trepnuo, odgovorio je u sekundi: pobijte ih sve, to nisu Srbi jer da su Srbi ne bi bili u Sarajevu.

Trebalo je ubiti zajedništvo

Karadžić i njegove zločinačke vojne formacije ubijali su građane Sarajeva kao građane, ne kao pripadnike naroda ili vjera. Cilj je bio ubiti građanski život grada, ubiti grad kao glavni grad države i ubiti državu. Sarajlije su bile žrtve svoje identifikacije s gradom i državom, žrtve svog građanskog života. Svi koji su ostali u njemu morali su umrijeti zajedno s gradom i državom. On je javno govorio da je grad opkoljen s 20.000 njegovih vojnika i da će u njemu biti ubijeni svi koji su ostali, koji ga nisu napustili. Biti u gradu u to vrijeme bio je najveći oblik identifikacije, to nije bio samo običan obrambeni stav, to je bio moralni stav, to je bio prkos i stvar dostojanstva. To se ubijalo. Ubijao se svaki oblik organizacije gradskog života, granate su bacane među ljude radi toga što su se organizirali i sastajali, što su se družili, što su se pomagali, što su išli na koncerte, na izložbe, na pozorišne predstave. Najžešće granatiranje je bilo za Novu godinu, za praznike, vjerske i građanske, u vrijeme raznih kulturnih manifestacija. Trebalo je ubiti zajedništvo. Trebalo je svijetu pokazati da takav oblik društvenog života nije moguć.

Uz sve nevolje koje su se podnosile, najveće razočarenje je bila tzv. međunarodna zajednica koja je svoje predstavnike i promatrače imala u gradu od prvog dana blokade. Znali su sve što se zbiva i ništa nisu učinili da zaustave zločince. Presudnu ulogu je odigrao tadašnji francuski predsjednik Mitterrand koji je došao u grad, prošetao gradom dokazujući svijetu da je stanje potpuno normalno. Taj francuski socijalista je opsadu Sarajeva pretvorio u humanitarno pitanje.

Poslije svoje posjete poslao je u grad pun avion vode. Ni riječi nije izrečeno o stradanjima, o granatiranjima, o snajperskim djelovanjima, o totalnoj blokadi grada. Da stvar bude gora, francuski vojnici u snagama UNPROFOR-a zauzeli su aerodrom i tako onemogućili svaki izlazak iz grada, čak i za ranjene, za humanitarne konvoje. Također, ruske snage u okviru tih međunarodnih snaga stale su na most Skenderija i faktički podijelile grad duž rijeke Miljacke. To je bila njihova „mirovna misija“.

U današnjim okolnostima, trideset godina poslije, neizvjesnost nad gradom i državom i dalje postoji. Država se i dalje želi uništiti. S istom ideologijom od prije 30 godina država se negira, negira se Sarajevo kao glavni grad, sa sintagmom „političko Sarajevo“ označava se kao cilj. Razlika je u tome što oko grada ne postoje postavljena artiljerijska oruđa, grad i država se nastoje uništiti na miran način.

Ruski interesi

Rušitelji zemlje i dalje imaju zaštitu dijela međunarodne zajednice. Ruski ambasador otvoreno prijeti našoj zemlji, njenom suverenitetu i teritorijalnom integritetu. On uporno ponavlja da je BiH interes njegove države i da će oni svoje interese zaštititi. Preko koga? BiH ne graniči s Rusijom, okruženi smo zemljama NATO-a i zemljama članicama EU. U koga se pouzdava ruski ambasador? On ne izbacuje parole, suviše je ozbiljan diplomata, on iskazuje stvarne interese. Tko mu je na raspolaganju, tko su ljudi u okruženju i u BiH preko kojih mogu te interese ostvariti?

Je li moguće da se još uzda u Dodika i Čovića? Oni su se, doduše, sami izjasnili, oni su otvoreno zagovarali ruske interese u BiH, oni su jedini evropski političari koji ne podržavaju sankcije Rusiji. Naravno, znaju i oni da sami ne mogu ništa učiniti, da moraju imati podršku u okruženju. Dodik se potpuno oslanja na Vučića i donekle na Orbana, Čović na Plenkovića. Vučić ima neki manevarski prostor jer mu država nije članica ni NATO-a ni EU, Orban neće lako žrtvovati svoj položaj na Zapadu radi Dodika.

Problem je Plenković. On uspijeva obmanuti i NATO i EU, on je uz njih verbalno ali praktično podržava Čovića u svemu. I ponovno se javlja tzv. međunarodna zajednica kao i 1992. godine. Njeno licemjerje nema kraja. Ona pušta da je Plenković manipulira iako ima dovoljno dokaza o Čovićevim ruskim vezama. Plenković faktički ismijava i NATO i EU, pristao je uz sve njihove sankcije Rusiji ali ih ruši podržavajući Čovića, i posredno Dodika. Osnovni cilj ruskog ambasadora u BiH je progurati Čovićev prijedlog Izbornog zakona kako bi on kontrolirao Predsjedništvo BiH i Dom naroda Federacije BiH. To je jedini način da se legalano ostvare ruski interesi u BiH.

Samo je Plenković od njega zauzetiji na tom pitanju, samo je još njemu stalo da se to desi. I to mu pušta EU. Pitanje je dakle, koji je njen interes u BiH. Možemo li se i dalje slijepo uzdati u njene funkcionere koji uporno podržavaju ovaj ruski dvojac u BiH. Uzdali smo se i prije trideset godina, i u njene evropske institucije i u međunarodne mirovne snage. Ako se nešto promijenilo, morali bi nam dokazati.

(Autor je ugledni univerzitetski profesor, ratni član Predsjedništva RBiH i bivši gradonačelnik Sarajeva)

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (11)