Ivo Komšić: Tko su predstavnici i partneri BiH

BiH se nalazi pod dvostrukim snažnim pritiskom. S jedne strane je mogućost ukrajinskog scenarija za BiH, s druge uporno nastojanje da se nastave pregovori o promjeni Izbornog zakona i Ustava BiH.

Posljedice ukrajinske krize gotovo je nemoguće izbjeći jer je BiH ruski interes, po objavi samog Putina.

Ovom ruskom pritisku pridružuju se bh. entitet RS i Srbija. Dodik je krenuo u izdvajanje RS-a iz državnog sistema BiH. Srbijanski zvaničnici uporno ponavljaju, s prijetnjom, da je RS državni interes Srbije i da će taj interes silom braniti.

Trending

Detalji današnjeg ročišta: Šta je Fikret Prevljak radio u Turskoj?

Piše: Prof. dr. Ivo Komšić

S druge strane, Čović i Plenković vrše pritisak na domaću i evropsku javnost, posebno na Brisel, da se nastave pregovori o izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH. Čović i njegove pristaše iz HNS-a, također, prijete radikalnim akcijama koje će dodatno destabilizirati BiH, uključujući i bojkot narednih izbora.

Faktički radi se o direktnoj ucjeni kojom se žele isposlovati željene promjene koje bi omogućile HDZ-u sigurne pobjede na izborima, i to dugoročno. Pri tome Čović svoje zahtjeve usaglašava s Dodikom tako da se može desiti, ukoliko se ti zahtjevi usvoje, da u Predsjedništvu BiH nakon izbora u oktobru sjede dvojica ruskih ljudi.

Što činiti?

Kako izbjeći ovim pritiscima?

Ukrajinsku krizu ne možemo riješiti mi u BiH, možemo se samo određivati prema njoj. Rješenje će biti međunarodno i mi na njega ne možemo utjecati. Mi možemo samo učiniti sve da izbjegnemo ukrajinski scenarij, i to je prioritet naše politike koja želi cjelovitu i suverenu državu.

Partneri za to su NATO i EUFOR koje treba uvjeriti da je BiH njihov vitalni interes. Od njih će u najvećoj mjeri zavisiti da li će se od BiH ukrajinski scenarij otkloniti. Što se tiče domaćih aktera koji bi se trebali time baviti, oni još ništa nisu učinkovito i vidljivo poduzeli da se formiraju snage koje su sposobne za otklanjanje od agresije. Vrijeme za to ističe i posljednji je trenutak da se protokol obrane BiH usaglasi s NATO-om i EUFOR-om i da se taj protokol objavi građanima.

Neizvjesnost oko toga uznemirava javnost mnogo više nego upozorenja o mogućosti ukrajinskog scenarija za BiH.

Ono što isključivo zavisi od naših političkih aktera jeste najavljeni nastavak pregovora o izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH. Prvo pitanje koje se nameće u vezi s tim jeste koji je interes usmjeravati političku pažnju, domaću i inostranu, na to u situaciji kada je rat u Evropi i koji se može proširiti i na BiH? Kome je stalo da u mutnom lovi, i to pod ucjenom da će destabilizirati državu iznutra, uz sve prijetnje koje postoje izvana? Zašto se na to pristaje i kako izaći iz toga?

U BiH se mora legitimirati novi politički subjekt koji će uključiti veliki dio političkih organizacija i civilnog sektora, akademske i znanstvene zajednice i inteletualaca od ugleda i znanja. Dio toga ne mogu biti oni koji su ušli u pregovore na pogrešnim premisama i koji državu vode u etničke podjele. Dakle, dio toga ne mogu biti Dodik, Čović i Izetbegović. Oni ne mogu biti predstavnici države, čak ni ovakve kakva jest, sa postojećom dejtonskom strukturom, a kamo li one kakva bi trebala biti u budućnosti.

Dragan i Bakir – šta su dogovorili?

Ovaj trojac godinama blokira funkcije države, svaki na svoj način, ne u istoj mjeri ali u koordinaciji. Dodik je otvoreno krenuo u disoluciju države i osamostaljenje RS-a da bi je priključio „srpskom svetu“, u širem kontekstu „pravoslavnom svetu“, kao aktuelnoj ideologiji Kremlja. To je jasno.

Čović preko izmjena Izbornog zakona želi konačno dobiti zakonite pretpostavke za formiranje trećeg entiteta, odnosno za obnovu Herceg-Bosne. To je samo prva faza do priključenja tog teritorija Republici Hrvatskoj. U rezervnoj varijanti, želi osigurati izbornu pobjedu na svim budućim izborima sebi i HDZ-u.

On je razradio model, koji mu je prihvatio Bakir Izetbegović i međunarodni posrednici u pregovorima, po kome će u vlasti biti samo Hrvati iz većinskih hrvatskih kantona nad kojima Čović ima apsolutnu kontrolu. Hrvati srednje Bosne i ostalih kantona u Federaciji BiH svode se na nacionalnu manjinu. Tim modelom građanske stranke postaju suvišne jer se glasovi njihovih pristalica neće brojati. Opozicija, i nacionalna i građanska, bit će uništena, kategorija građanin nestaje.

Izetbegović želi, indirektno, formiranjem trećeg entiteta dobiti svoj drugi entitet, državicu koja će nacionalno biti bošnjačka, vjerski muslimanska. On ne uviđa da ta „država“ nema perspektivu, da će biti ukliještena između dva neprijatelja. Kada bi to razumio ne bi ni za živu glavu sudjelovao u pregovorima koje mu je poturio Čović. Međutim, sada nema povratka, on je Čovićeve principe legitimirao tako da su oni legalna osnovica na kojoj se pregovara.

Tajna „mostarskog dogovora“

Tu legalizaciju i legitimaciju prihvatili su i međunarodni predstavnici u pregovorima koji imaju funkciju medijatora. Izetbegović je prihvatio etničke principe kao temelj Izbornog zakona kada je potpisao tzv. mostarski dogovor s Čovićem. Tim „dogovorom“ Mostar je i formalno i praktično etnički podijeljen, legalizirano je etničko čišćenje izvršeno kroz udruženi zločinački poduhvat.

Čoviću je to bio jak argument discipliniranja Izetbegovića i pridobivanja za primjenu „mostarskog modela“ na cijelu Federaciju BiH.

Dakle, niti jedan od ove trojice ne može biti s državne strane akter u pregovorima i treba ih delegitimirati. Oni ne mogu predstavljati državu na njenom evropskom putu.

Početna greška u pregovorima o Izbornom zakonu i Ustavu je to što se u to ušlo bez njihovog prethodnog usaglašavanja s presudama Međunarodnog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH.

Čović i Izetbegović ne pregovaraju o načinima primjene tih presuda nego o izmjenama koje su s njima u suprotnosti. Preskače se Dejtonski sporazum u koji su ugrađene međunarodne povelje o ljudskim pravima i koje obvezuju na provođenje. U tim poveljama ne postoji etnički izborni sistem.

Čović i Izetbegović svojim pregovorima krše Dejtonski sporazum kao što ga praktično krši i Dodik.

Pored svega, navodno postoji izrađen dokument konačnog dogovora Čovića i Izetbegovića koji su prihvatili i medijatori i koji će biti potpisan na idućoj rundi pregovora koja se najavljuje. Tim dokumentom RS se ostavlja nedirnuta, Dodik čeka političko razigravanje svojih partnera u vlasti. Potpisivanjem tog dokumenta s međunarodnom legitimacijom BiH ide ispod Dejtonskog sporazuma: država će se učiniti još nefunkcionalnijom, nedemokratskijom i neracionalnijom, s državne razine osiguravati će se i štiti kriminal.

Agresori na našu zemlju dobijaju ono što nisu uspjeli u ratu oružjem osvojiti.

Delegitimirati ovakve pregovore

Političke i društvene snage koje su protiv toga trebaju pod hitno delegitimirati ove pregovore i oštro im se suprotstaviti. Te nove snage, ujedinjene, trebaju na sebe preuzeti daljnje pregovore o evropskoj BiH i njenoj budućnosti. Nema se mnogo vremena.
Te snage trebaju odrediti i nove partnere u pregovorima iz međunarodne zajednice. Tko su bili partneri Čoviću i Izetbegoviću?

To su bili predstavnici iz EU koji su izgubili legitimitet, koji nikoga više ne predstavljaju i koji se pojavljuju u ličnom kapacitetu. Slično je i sa predstavnikom američke administracije koji je do sada imao tu ulogu. Vlada SAD-a šalje snažne poruke da je jedini put BiH evropski put i da on ne može biti na etničkim podjelama – s tim BiH ne može uopće biti članica EU.

Iz institucija EU, posebno iz Parlamenta, dolaze također upute i čvrsti stavovi da se BiH treba izgrađivati kao evropska država, s evropskim vrijednostima, s utemeljenim ljudskim pravima i slobodama. Šalje se jasna uputa da će se izbori održati bez obzira na rezultate pregovora o zakonu.

Također snažna podrška tim principima dolazi i iz pojedinih zemalja EU, te Velike Britanije. Pored svega toga, i usprkos svemu, Čović i Izetbegović zakazuju nastavak pregovora.
Njihovi partneri su evropski konzervativci, ljudi koji godinama nastoje produbiti i legalizirati u međunarodnim institucijama etničke podjele u BiH. Njima se treba zahvaliti i poslati jasnu poruku da ne dolaze u našu zemlju s tim mandatom i da se s njima ne želi razgovarati. Također demokratskoj međunarodnoj javnosti treba dati na znanje da njihovi partneri u pregovorima iz BiH nisu zastupnici etničkih podjela naše države.

Rakete na Uni

Ukrajinska tragedija jeste stvorila mogućost za realizaciju tog scenarija u BiH ali ona je stvorila i pretpostavke za izlazak iz toga. Ruska agresija na Ukrajinu je ujedinila gotovo cijeli svijet, homogenizirala EU, podigla spremnost NATO-a da brani svoje članice. BiH nije njihov izravni interes ali jeste neizravni.

Ako zvanična hrvatska politika ne vodi računa o tome da bi ruske dalekometne rakete mogle biti razmještene na Uni, morao bi voditi NATO. Pad krstareće rakete u predgrađe Zagreba valjda je tu svijest podigao na višu razinu. Valjda će to i Plenkovića konačno odlijepiti od Čovića koji i osobno i preko svojih parlamentaraca zastupa ruske interese u BiH. Valjda će Plenkovića više zainteresirati položaj Hrvatske u novim evropskim ratnim okolnostima nego izmjene zakona u susjednoj državi. On je više zauzet oko nastavka naših pregovora nego oko zračne zaštite svoje zemlje.

Nove liberalno-demokratske snage u Evropi i svijetu su pravi partneri BiH na njenom putu ka EU i NATO-u. Zastupnici naše države u tome trebaju se vezati za njih. Novi politički subjekt u BiH koji bi mogao preuzeti tu ulogu već je formiran. Njega čine parlamentarne i neparlamentarne stranke, te veliki broj nevladinih organizacija. Nedavno je njih trideset potpisalo Deklaraciju o ustavnim i drugim reformama BiH na putu u EU i NATO.

Trebaju se pod hitno pojaviti kao jedinstvena adresa za pregovore o budućnosti naše zemlje. Protiv tako velike i politički snažne organizacije ne bi smio nitko preći niti je zaobići. Ta društvena i politička organizacija se treba nametnuti kao jedinstven politički subjekt u pregovorima o evropskoj BiH. Treba upozoriti sve međunarodne dužnosnike u BiH i izvan BiH, da u ime države ne mogu voditi pregovore dosadašnji pregovarači.