Priča o Edinu Džeki: Samo raja, samo mahala zna kako nastane Dijamant

Ugljik je najobičniji mineral koji koristiš za svakodnevnicu. Narod bi rek’o ćumur. Možeš se ugrijat', možeš roštiljat', a možeš i nargilu zapalit'. I tako se ogromne količine istog tog ugljika potroše i odu u zaborav.

Piše: Dino Šečić, Korner fudbalski magazin

Međutim, ako taj isti ugljik zagriješ pravilno na određenoj temperaturi on može postati dijamant. A dijamant je već druga priča.

Najvrjedniji u prirodi, najljepši, najskuplji i najdragocjeniji. I što je fazon, dijamant je najtvrđa tvar na svijetu. Toliko tvrd da mora proći sve procese, nedaće, tegobe i ostalo tome slično. Onda ga svi vole, cijene i dive mu se. A kako nastane Dijamant?

Život ga baci u ratom opkoljen grad u srcu moderne Evrope, da mu betonsko igralište, tango loptu i čeličnu volju. Počasti ga blatnjavim terenom razrušenog Hrama fudbala nazvanog još i “Dolina Ćupova” i podari mu Mentora koji je prije svega čovjek, pa tek onda trener.

Pošalje mu priliku u voljenom klubu, pregršt komentare raje i stručnjaka, par nadimaka od kojih se najviše istakne onaj u kojem se poredi s komadom drveta koji se podmeće pod automobil ili kad cijepaš drva. Kloc. Ali, ćumur ostaje ćumur, ako ne izdrži proces postajanja Dijamanta. I dovoljan je jedan čovjek da vidi razliku, samo jedan da ne upada u mediokritete i ne bude slijep kod očiju.

Njemu život pošalje jednog Čeha. Odvede ga u zemlju piva i dvoraca, pošalje ga iz prve u drugu ligu. A on i tamo prođe još jedan proces, sa istom onom čeličnom voljom i osmijehom i dokotrlja se u grad automobila i Vukova. I nije što je golf narodno auto, što zimi izvuče na šarama tanjim od bajramske hurmašice gdje ne bi ni neki džip. Nije ni to što su tu već bili neki Bosanci, a i poneki Hercegovac.

Fazon je u još jednom Mentoru, Švabi čvrste ruke i neobičnih emocija prema fudbalerima iz srcolike zemlje. Jer poslije jednog Hasana, za Felixa Magatha je morao doći jedan Edin. A uz njeg’ i jedan Zvjezdan. Jer, na kraju krajeva, to ti je Bosna i Hercegovina. A kad im dodaš i jednog Brazilca samba se može zaplesati.

Može se donijeti titula po prvi put, mogu se oboriti brojni rekordi i može se ući u historiju. A onda ti to ulaženje u historiju postane svakodnevnica ko oblačenje čarapa. Tek onako osvajaš prvenstva po Otoku, donosiš historijske preokrete, zabijaš k'o na traci kome mnogi ne bi ni na Master ligi zabili, i to još na njihovim terenima. Izdržiš sve i jedno sjedanje na Recaro sjedištima, pa čak i poslije četiri zabijena u jednoj tekmi.

Istu onu zemlju iz koje si potekao vodiš na terenu i predstavljaš mimo nje, govoriš nekoliko svjetskih jezika i bolji si ambasador od svih diplomata zajedno. Možeš i do Brazila na Svjetsko, pa naravno sa osmijehom na megdan onom što ga zovu boljim od Malog Zelenog. A onda Vječni grad i Princ Rima. Ko si bolan ti da na prinčevskoj teritoriji razbijaš odbrane i cijepaš mreže do historije?

Odakle ti inat silan bosanski, odakle ti snaga za svaki osmijeh svijeta, za svaki san dječiji, za maštanje o boljoj svakodnevnici, za tolike radosti i emocije?

A, malo li je.

Jer, kao što Alhemičari ne otkrivaju kako metali postanu zlato, tako se ni jednim običnim tekstom ne može opisati kako jedan Kloc postane Dijamant. Samo raja zna, samo Mahala zna. A ostali? Gledaju i dive se…