Ivica Đikić: Pranje od Praljka

Dvije godine nakon što se, ogorčen osuđujućom presudom, ubio u haškoj sudnici, Slobodan Praljak uglavnom je potisnut iz kolektivne memorije da se Hrvati ne bi morali suočiti s istinom o ratovanju u Bosni i Hercegovini i s time kako se moglo postati generalom i vojskovođom u Tuđmanovoj Hrvatskoj

Piše: Ivica Đikić za portal Novosti

U selu Turčinovićima kod Širokog Brijega pojavio se, prije mjesec dana, ‘mural’ s likovima Slobodana Praljka i Blage Zadre. Ono što lokalni mediji zovu muralom ustvari su nacrtani portreti Praljka i Zadre na vanjskim zidovima neobične omanje građevine usred hercegovačkog krša, makije i ničega.

Na jednom dijelu fasade betonskog objekta nejasne namjene – najviše sliči trafostanici – uz Praljkov portret stoje njegove zadnje riječi izgovorene 29. studenoga 2017. u sudnici Haškog suda, nakon što mu je žalbeno vijeće potvrdilo osudu na dvadeset godina zatvora zbog učešća u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bošnjaka i BiH te zapovjedne odgovornosti za konkretne ratne zločine: ‘Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!’ Poslije tih riječi, kao što je poznato, ispio je cijanid iz prokrijumčarene bočice i ubrzo preminuo. Ovdje ćemo ostaviti po strani skarednost združivanja Praljka i Zadre na istom ‘muralu’ ili u bilo kakvom zajedničkom kontekstu: to samo svjedoči o moralnoj izgubljenosti autora te likovne intervencije.

Elem, zid u Turčinovićima jedini je, ili jedan od vrlo rijetkih, javnih i fizički nešto trajnijih spomena na generala Praljka u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.

Prije dvije godine mogao se steći dojam da neće biti tako: u Hrvatskom saboru za nj se odšutjela jedna minuta, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i Vlada oprostili su se od njega biranim riječima, upriličena je velika komemoracija u ‘Lisinskom’, tugovala je šokirana nacija, paljene su svijeće po trgovima, ispisivani dirljivi nekrolozi ispunjeni neistinama i parolama. Paljene su svijeće i prije godinu dana, na prvu obljetnicu smrti, bit će nešto svijeća i patetičnih sjećanja po Hrvatskoj i Hercegovini i ovih dana, ali Praljkova slava i herojski status sveli su se na mjeru onog zida u Turčinovićima i na akcije nacionalekshibicionista. Brzo je propala čak i agresivno najavljivana monodrama Božidara Alića po tekstu Slobodana Prosperova Novaka – Ja, Slobodan Praljak.

Uz ogradu da može biti da nam je promaklo nešto što ipak ne utječe bitno na krajnju ocjenu, u protekle dvije godine Hrvati su Praljka sasvim potisnuli u zaborav: ni jedne ozbiljnije i dublje knjige, ni jednog dokumentarnog i igranog filma, ni jednog suvislog znanstvenog rada, premda je Praljak vrlo zahvalna tema za istraživače raznih specijalnosti, gotovo ni jednog opsežnijeg i sveobuhvatnijeg novinarskog teksta… Dosad vjerojatno najbolji prikaz Praljkove biografije i ratne uloge dali su Zoran Solomun i Jerko Bakotin u gotovo jednosatnom radiodokumentarcu emitiranom na njemačkom jeziku na javnoj stanici WDR.

Hrvati su prešutno odlučili zatajiti Praljka kao što se po provincijskim i malograđanskim kućama taje mentalno oboljeli članovi obitelji. Ne taje ga samo od komšiluka i od svijeta, nego ponajprije od samih sebe, e da se ne bi morali suočavati em s neuspješnom i u Haagu drastično osuđenom vojnom intervencijom protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, em s potpuno nevjerojatnom činjenicom da je do čina aktivnog general-pukovnika i zapovjednika glavnog stožera jedne vojske – Hrvatskog vijeća obrane koje je brojalo oko 50 tisuća vojnika – dogurao čovjek bez ijednog dana bilo kakvog vojnog obrazovanja, uključujući i to da je bio ocijenjen nesposobnim za služenje vojnog roka u JNA, što mnogo govori o Praljku, ali i o odnosu Zagreba, to jest Franje Tuđmana i Gojka Šuška prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

A da je pameti, život i smrt Slobodana Praljka mogli bi ovoj naciji poslužiti da počne realnije i objektivnije doživljavati samu sebe, da sa zrnom soli počne sagledavati svojih posljednjih osamdeset godina, naročito razdoblje od 1990. do 1995., da shvati u kojoj je mjeri vođenje rata za nezavisnost bilo prožeto improvizacijom i šarlatanstvom te do koje su mjere osobni kompleksi i snažna volja za isticanjem utjecali na krupne odluke i na konkretne ljudske živote.

Ostatak teksta čitajte na OVOM linku.