Poželjne i nepoželjne figure žena u bh. medijima

Pišu: Jasna Kovo i Anela Hakalović

Politička emancipacija žena u okviru bosanskohercegovačke tranzicijske stvarnosti naišla je na veliki otpor, o čemu svjedoči prisutnost procesa repatrijarhalizacije, naturaliziranja dodijeljenih rodnih uloga i slično.   U procesu dodijeljivanja rodnih uloga  i jačanja patrijarhalne matrice koja je ugrađena u nacionalni kod posebnu ulogu zauzimaju mediji, kao prenosnici, ali i generatori konstrukcije ženske rodnosti. Način predstavljanja u medijima neizbježno se veže za određena značenja, a procesima stereotipizacije i markiranjem određenih značenjskih kodova, mediji postaju snažan izvor oblikovanja novih modusa rodnosti. Ne samo prezentirajući, nego i oblikujući poželjan oblik rodnog identiteta pojedinke, medijski diskurs postaje pogodan prostor za kritičku analizu rodnih pozicija u određenom društvenom kontekstu.

Mediji zauzimaju važno mjesto i dobar su pokazatelj odnosa između  nacionalnog/kolektivnog i rodnog, dva pojma koja povezuje atribut arbitrarnosti. Pozicija žene se pokazuje kao ključna za izgradnju nacionalnog identiteta i to u višestrukom smislu kako naglašava Nira Yuval-Davis; žene zauzimaju centralno mjesto u konstrukciji i reprodukciji nacionalnog; ''biološki, kulturalno i simbolično''.[1] Tijelo ženo se, kroz logiku poistovjećivanja sa tijelom zajednice, uspostavlja kao mjesto odmjeravanja muško dominacije.

Teritorijaliziranje u okviru izgradnje određenog nacionalog projekta podrazumijeva povlačenje precizne granice između ''njih'' i ''nas'', pri čemu se konstruirana granica  i različitost nastoji naturalizirati, pri čemu toposi razgraničavanja postaju elementi zemlje, tijela  i  krvi. U tom smislu, posebno mjesto se pridaje ženama zbog njihove reproduktivne uloge; a kako se u okvir naturalizanog nacionalog jedinstva nastoji upisati i rodna različitost, postaje jasnija ''važnost ženskih reproduktivnih uloga u etničkim i nacionalnim diskursima''.[1] Žena zauzima poziciju one koja reproducira kulturne, nacionalne vrijednosti, i u tom smislu, njoj se pridaje važnost samo kao tijelu koje rađa i koje omogućuje rast i razvoj nacije. Patrijarhalni sistem koji povezuje konstrukciju domovine sa figurom majke računa na ''prirodnu'' vezu i nastoji maskirati konstruiranost pojma nacije ili domovine. Posebnu radikalizaciju ovakvog stanja moguće je uočiti u ratnim i postratnim kontekstima, kada se tijelo žene koristi kao ''tranzitni'' topos; ugrožena nacionalna svijest kao mjesto utočišta i stabilnog temelja nacionalnog identiteta vidi u ženskom tijelu. U okviru ideologije ''nacionalne ugroženosti žene se proglašavaju i žrtvama i krivcima''. [2]  Odnos ženskog i kolektivnog može se odrediti, kako to ističe, Yuval-Davis, na dvostruk način: s jedne strane, one često ''simboliziraju kolektivno jedinstvo, čast i raison d'etre specifičnih nacionalnih i etničkih projekata, kao odlaska u rat'',  a s druge strane, one su istovremeno i isključene iz kolektiva i zauzimaju češće ''poziciju objekta nego subjekta''.[3]

U jednom takvom kontekstu posebno su zanimljivi oni načini medijskog reprezentiranja žene koji ustoličuju i konstituiraju određenu simboličku poziciju unutar društvenih odnosa. Monitoring printanih medija u Bosni i Hercegovini (2005) o zastupljenosti i načinu predstavljanja žena u medijima pokazuje se da je tematska, kvantitativna, ali i jezička podređenost žena ključna karakteristika bosanskohercegovačkog medijskog prostora[4].

Nastavak čitajte ovdje. 

Radiosarajevo.ba će u nastavcima objavljivati eseje učesnika/ca sa 4. Post-jugoslavenske Mirovne akademije.