Pekmez: Prva medalja iz 1993. za BiH je bosanska i treba biti u Olimpijskom muzeju

Biti prvi u nečemu za svakoga je nešto čemu čovjek teži, biti prvi u istoriji svoje zemlje je gornja granica, nedodirljiv osjećaj bez mogućnosti da se to naruši.

Ja sam Eldin Pekmez, osvajač prve sportske internacionalne medalje u istoriji Bosne i Hercegovine od njene nezavisnosti i ćovjek koji je prvi stao na pobjednički tron i time se ukovao u temelje moje zemlje, postavio standarde pobjednika i utabao staze sljedećim generacijama da nastave tradiciju.

Piše: Eldin Pekmez za Radiosarajevo.ba iz SAD

Trending

Mađar osuđen na 11 godina zatvora zbog ubistva supruge u Tuzli

To su bile Mediteranske igre u Francuskoj 1993. godine, ,gdje sam u karateu kao predstavnik BiH osvojio medalju. Moćno zvuči, ali je tužno ako se sagleda činjenica da je evo prošlo gotovo 30 godina od tog događaja a da ta prva medalja još uvijek nije našla svoje mjesto u zemlji koju je predstavljala i krunskoj instituciji te zemlje a to je muzej sporta - Olimpijskom muzeju.

Neki bi rekli medalja nije olimpijska, tačno ali je više od toga, to je PRVA medalja i tu je početak i kraj, sve poslije toga je nešto drugo ili sljedeće. Ova bosanska medalja je simbol jednog vremena, najtežeg koga čovjek može i zamisliti.

Simbol jednog naroda i jedne zemlje koja je gorila tokom rata kao i dokaz postojanja iste. Teško je staviti 30 godina u jedan tekst, ali ću pokušati najiskrenije hronološki vratiti sjećanja da bi se podsjetili.

Sve što pišem postavljam u okvirima tadašnjeg razmišljanja, a ne iz ovog ugla.
Rat sam dočekao u Sarajevu, gdje sam kao 21-godišnjak i sportista, reprezentativac bivše Jugoslavije i BIH ostao zatečen događanjima, kao i kompletna moja generacija koja je, čini mi se, nekako najviše stradala.

Lično su mi teško pale podjele po nacionalnom i religioznom ključu, možda nekima nije. Počinje jedno novo doba i stvaraju se drugačije vrijednosti. Prvog dana rata stao sam na barikade odbrane moga grada Sarajeva bez ikakve ideologije, vec vođen najprirodnijim ljudskim institktima.

Priključio sam se Draganu Vikiću koga sam lično poznavao kroz karate sport i čovjeku kome sam vjerovao. Godinu dana sam proveo u ratu i trenirao sam koliko su mogućnosti dozvoljavale u tim okolnostima.

Godine 1993. sam dobio poziv od Olimpijskog saveza BiH da predstavljam svoju zemlju na jednom velikom internacionalnom takmičenju, to su bile Mediteranske igre u Francuskoj. Selektor reprezentacije je bio Ivan Ivandić. Ratno je stanje i nekako nevjerovatno zvuči da se taj projekat i ostvari.

Sva dokumenta i odobrenja su bila kompletirana i krenuli smo na taj put koji je sam po sebi jedna velika priča, uz sve događaje i nadam se da će jednoga dana i to biti negdje zabilježeno i ispričano počev od pretrčavanja preko piste, prolazaka kroz razne barikade, situacije.

Jedno od lijepih sjećanja mi je i susret sa Mirzom Delibašićem u Hrvatskoj gdje smo se lijepo ispričali i ispratio nas je dalje sa onim njegovim nezaboravnim osmijehom.

Dolaze i Mediteranske igre gdje se pojavljujemo kao neko čudo jer u BIH rat bukti. Sam dolazak našeg tima otvara granice jedne zemlje koja je ostala da gori iza nas i time dokazujemo naše postojanje kao i sportski kvalitet, što je primoralo svijet da ne sklanjaju vječno pogled sa BIH i to na najbolji mogući način.

Takmičenja su počela, poslije nekoliko mečeva osvajam bronzanu medalju i tu ostavljam prvi vrisak od sreće za istoriju, taj osjećaj nema cijenu do kraja života. Poslije mene naš veličanstveni bokser Almedin Fetahović i naše košarkašice osvajaju medalje, zvuči nevjerovatno da se tako nešto dešava isšpred očiju svijeta dok traje rat, najbolji mogući ambasadori BIH u tom momentu smo upravo mi.

Takmičenje je završeno i ostajemo da se snalazimo, u timu je postojao tim ljudi koji su učinili sve to su mogli da organizuju logistiku na čelu sa Enverom Delimustafićem, ali je sve limitirano zbog trenutnih uslova. Vrijeme prolazi i politika uzima svoj danak i pozicije čak i tada, nažalost nemoguće je bilo šta komentarisati što se tiče BiH, a da se ne umiješa politika.

Nije to zbog toga što ljudi politiku, već su primorani da je preživljavaju kao nametnutu silu, nešto što je ušlo u svaku poru života u BiH. Bezbroj puta sam bio kritikovan jer se nisam slagao sa stanjem i putevima kojima se zemlja i institucije vode.

Nikada se nisam pokajao zbog svoje odluke. BiH ne posjeduje autohtoni brend van svojih granica još uvijek osim eksploatacije rata i kulta lokalnih političara koji su centar zbivanja, narod koji tu živi ima mnogo više da ponudi, ali je opet blokiran upravo zbog tih istih lidera, recept je efikasan i evo tri decenije isti, da bi zadržali svoje male imperije duhove rata koriste svaki put kada se krene naprijed i vrate kompletno društvo unazad što je već nasljedno iz generacije u generaciju.

Mene lično nikada i niko od sportskih zvaničnika nije kontaktirao još od osvajanja medalje, od Bosne nikada ništa po tom pitanju nisam tražio niti ću, iz moje zemlje ništa nisam iznio ali sam unio nešto veliko i ugradio se u istoriju zauvijek za razliku od ljudi koji odlučuju o sudbini zemlje, oni su ti koji ništa nisu unijeli u državu, ali zato iznose i crpe sve iz nje.

Ovim putem apelujem na lokalne autoritete da napokon organizuju primopredaju ove medalje i da komad naše istorije stave tamo gdje treba da bude, oni to odlično znaju i vrijeme je da urade svoj posao. Medalja je bosanska, a Bosna je starija i važnija od svih činovnika koji je predstavljaju. Bosna će biti a oni će proći, istorija se ne može kreirati po potrebi.

Svim sportistima u BiH želim da poručim da nastave sa tradicijom i nadam se rezultatima u budućnosti.