Pavle Pavlović: Miljacka stidljivih sjećanja

Piše: Pavle Pavlović za Radiosarajevo.ba

Nikako da skontam tu raju što po raznim bjelosvjetskim gradovima padaju u trans kada začuju refren: ...Čuda da se dese i Miljacka mostove odnese...

Ma, ljudi moji znate li o kakvoj rijeci pjevate?! Jedino čega se Sarajlije stide je upravo – Miljacka. Em ima ime za ubi jbože i još je tako mala, neugledna, a ljeti ”mirišljava”, da je čovjek zamrzi za cijeli život.

Rodio sam se na njenoj desnoj obali, na početku predivnog Vilsonovog šetalista. Kraj se zove Marijin Dvor i sada je epicentar Sarajeva. Tu su zgrada Skupštine BiH, grozd poslovnih nebodera, hoteli, zrcalo posljednje arhitektonske mode. Ali, kada kreneš kojih stotinu metara dalje umjesto rijeka kojima se ponose Beograd, Zagreb, Beč, Budimpešta, dočekuje te nešto veće od potoka i što je tek ponekada prozirno. Kažu bolje je imati grad bez rijeke nego ovakvu igru prirode. Još kada navedeš imena nekih od pritoka bude ti muka. Recimo – Sušica… Da nije bilo mrske Austrougarske, Miljacka bi i dalje tekla divlja, neurbanizirana. Tek bečki okupatori su početkom 20. stoljeća načinili kameno korito kojim se i danas ponosi Sarajevo. Tako je rijeka stida dobila ”uljuđeni” izgled i sa nizom mostova u perspektivi čini se kao Sena ili Temza, dok je prikazuju u pojedinim kadrovima one već kultne serije ”Lud, zbunjen, normalan”.

Ipak, bilo da je kakva, Miljacka je ušla u povijest još davne 1914. godine kada su ono Princip i raja kao prvi teroristi na Balkanu upucali Ferdinanda i njegovu Sofiju. Na austrougarskog prestolonasljednika pucalo se dva puta. Prvi put je bio promašaj i desio se na samoj obali rijeke. Atentatori su tada poskakali u vazda mutnu Miljacku. Ali nije to bio Dunav pa da preplivaš i puhneš, opasni švabski agenti hitro su zakoračili u rijeku duboku do koljena i pohvatali nesretnike. Poslije je kolona s Ferdinadom, bezglavo pokušala da pobjegne s obale Miljacke i napravila jos veću grešku. Naletili su pravo na cijev pištolja Gavrila Principa… Da je Miljacka mogla da se ponosi onda bi bila sretna do visova Trebevica, jer je tada bila najslikanija rijeka na planetu.

Ponavljam, ma kakva bila – ona je u našim dječjim godinama bila najveće more. Pedesetih godina Sarajevom su vladala kvartovska raja. Znalo se strogo ko ima koji ”teritorij”, tada još nismo naslućivali nekakve entitete i daytone, inače bi se ”uredili” drukčije. Recimo, moj gimnazijski drug Goran Bregović mogao je Miljacku da ”kuša” samo na predjelu Baščaršije, na kojoj je tada rastao. Dalje od Latinske ćuprije nije smio. Nizvodno, oko mosta ”Skenderija”, suvereno je vladao Davorin Popović – Pimpek i njegova raja iz FIS- a. Od Vrbanje mosta, na kojem je započeo ovaj najstrašniji posljednji rat u aprilu 1992. godine, pa do mosta za Grbavicu, cijelom dužinom vječnog Vilsonovog šetalista, bila je slobodna teritorija moje i kovačićke raje. Na našem dijelu bilo je najviše brzaca i bukova, ako se tako mogu nazvati slapovi što danas liče na puštanje vode iz slavine. Sjećam se koliko sam puta tu ukrstio mreže sa Zdravkom Čolićem, Mrežama smo zvali manje ili veće komade otrgnute sa susjedskih ograda, savijene u neku vrstu žičane kutije iz koje su nam uporno bježali manji komadi riba. Da, nećete vjerovati, bilo je i riba u toj rijeci naše mladosti. Najveći ribići sa Miljacke iz moje raje bili su Ranko Perišić, umjetnik, koji sada živi u Francuskoj i Esad Keko Šarić, što je na nekoj australijskoj adresi. Sjećam se kada je jednom Keko zavukao vješte ruke pod veliki kamen i pobjedonosno uzviknuo da je ulovio velikog klijena, kako smo zvali naše ”pastrmke” iz Miljacke. Kada je izvadio šake iz vode u njima se bijesno uvijala velika zmija-bjelouška.

Miljacka koja je tekla dalje od grbavičkog mosta bila je teritorij Ivice Osima i njegovih drugara. Najpoznatiji sarajevski ”otpadnici” Nele Karajlić i njegovi ”Nadrealisti” mogli su samo do Kosevskog potoka, nikako do rijeke. Emir Kusturica s ljubomorom je gledao naše vodene radosti s obližnjeg brda Gorica. Na ”mom” dijelu bilo je i nekoliko dubljih mjesta i ja sa prikrivenim sramom moram da priznam da plivati nisam naučio u nekom otvorenom ili zatvorenom olimpijskom bazenu ili na plavom Jadranu, nego baš u blatnjavo mutnoj Miljacki. Još u ustima osjecam ukus vode od čijeg pomena bi se mojoj majci ruke tresle. Kako i ne bi kada je Miljacka onda i a sada najveći sarajevski otpadni kanal. Sva nečistoća, sve fekalije teku ka rijeci Bosni,a onda u Savu, pa u Dunav i tako do Crnog mora.

Naša Miljacka najljepša je u proljeće kada se tope snijegovi s planina Romanija i Jahorina, tada nabuja i samo jednom u pedesetak godina može da bude ono što ljubitelji narodnjaka s Halidom zavijaju: – Čuda da se dese i Miljacka mostove odnese…

Jedino još Split uz Sarajevo ima umjetnike, ima opsjenare koji stvaraju najljepšu liriku i glazbu. Nikada nisam posumnjao u ono – nima Splita do Splita, ili u "Sarajevo ljubavi moja", "Kad ja pođoh na Bembašu"," Poletjela golubica sa Baščaršije". Glas i note čine čuda i ponekada više vjerujem pjesmi nego svojim očima. Miljacka stida postane mi božanstvena kao Una, Neretva, Krka... Mašta moze svasta!
 

radiosarajevo.ba