Paprika77: Šta je meni Jugoslavija

Piše: Eda, na blogu Paprika77

Ovako bi vjerovatno zvučao pismeni sastav u osnovnoj školi, naravno prije 1991 god, gdje bismo kolutali očima i kontali kako nas zaboli uho šta nam je Jugoslavija, Tito, Eduard Ševarnadze, Titovim stazama revolucije, partijski sastanak, Centralni Komitet Saveza Komunista Jugoslavije i tako dalje.

Obješeno miholje sunce grijalo bi nam glavice, kroz prašnjave školske prozore, s pogledom na polje lijepo uređenih privatnih kuća, gdje bi živio po koji moj školski drugar. Jugoslavija je u tom momentu bila pandan svemu nebeskome, eufemizam za boga. Jugoslavija je petica iz domaće zadaće.

Danas, ne znam. Jugoslavija je par uspomena u fijoci. Crveni pasoš mog oca i sivi pasoš mene maloljetnice tužnog pogleda. Plava pionirska kapa savijena na pola, plava omladinska knjižica sa zapisanim omladinskim aktivnostima, zelena izviđačka marama, krastava koljena i knjiga iz istorije iscrtana petokrakama i citatima Meše Selimovića.

Jugoslavija je kad te otac pokušava udaviti žicom od telefona, jer je linija „izgorila“ zbog pubertetskih problema ili kad krčanje i zaueće na telefonskoj liniji pokušavaš otkloniti okretanjem nule. Klasika – Ček’ da okrenem nulu, da te bolje čujem! – De okreni nulu, možda se oslobodi linija! – Jebem ti poštu, opet su nam dodjelili dvojnika!

Jugoslavija je kad slušaš ploče singlice, pa dobiješ „liniju“ na kojoj imaš stereo kasetaš i gramofon za longplejke. Kad se na polici kupatila nalaze Pitralon, Pino Silvestre i Drakkar Noir za posebne situacije, Anais Anais, Chanel 5 i Mošus deo. Nisam sigurna da li patimo za vremenom ili oskudicom u kojoj smo rasli sretniji. Bonovi za kafu, ulje, redovi za benzin?

Slika na kojoj gledamo našu nekadašnju domovinu podsjeća na natrpan ormar. Juga je sve više nostalgija za brendom koji nam nedostaje kao neki stari, dobri i kvalitetan brend. I tako zamišljeno sjedim i kontam da je za ovo sve kriva Hana, koja je svojim tweetom otvorila ormar zatrpanih likova i robnih marki, kao da smo prije ovog života živjeli u Narniji i pokušavamo da se u istu vratimo kroz ormar ili sliku.

Jugoslavija je obećanje da nakon završene Osnovne Škole, ako si nagrađen M.T. Učom ili Prica Ognjenom, već predodređen da završiš fakultet i zaposliš se u očevoj firmi, jer to se ne zove nepotizam, nego sigurna budućnost.

Odrastanje u tom sistemu me asocira na dvokratne smjene, partijske sastanke, karirane stoljnjake kafana i plehane pepeljare, sletove, pošumljavanje, drugarske večeri, intermezzo između dvije dosadne emisije, Kardeljevu pozitivnu nulu, Titina sabrana djela, Perl Bak u crvenom uvezu, kristalno suđe u regalu, Traubisodu, na puhaljke napravljene od stare riblje antene, Let 3, Ekatarinu Veliku, disko role, break dance ispred zgrade na kartonskim kutijama i reklame za muški deo, ( čini mi se ) Ronhill sa muzičkom pozadinom: What a difference a day makes?

I na kraju, već pred rat Jugoslavija počinje da miriše na redove ispred Varteksa za Leviske, redove ispred Astre za Conversice – Jimmy Connors ljeti, gojzerice zimi, album EKV Dum – Dum.

Pitam se, ako nam je bilo tako loše, zašto nam onda to loše toliko nedostaje?