Nenad Veličković: Druže Bože, mi ti se kunemo

Piše: Nenad Veličković, Deutsche Welle

Pola jeseni građani Sarajeva s obje strane nevidljive granice koja ih dijeli na Istočne i Zapadne, upozoravani su da Tempo (nakon viza, konzuma, merkatora, interexa, i tuševa) otvara najveću kupovinu u gradu. Tako se na badnji dan tri kralja u redu pred kasom novootvorene trgovine našlo i dijete čiji roditelji ne slave pravoslavni Božić i koje ne ide u školu s tzv. federalnim nastavnim planom i programom. Drugim riječima, dijete koje nije sasvim načisto da li je prase domaća životinja, jer se o tome u njegovom osmogodišnjem obrazovanju nije govorilo jasno i glasno, nego se uglavnom mumljalo i mrmonjalo. Naprimjer, nacrtalo bi se dvorište, i u njemu patke i guske, ovce i koze, krave i konji, pola Nojeve arke, ali za svinju ne bi doteklo boje i papira.

To je ono!

Sprijateljilo se tokom školovanja dijete (a sad već i tinejdžer) sa Cvjetkom (tele), Šarkom (pas), Askom (ovčicom), Jablanom (bikom) s Jarcem u pozorištu, Hrtom i Sarkom, pticom koja se nikad ne predaje, samo prase ni krivo ni dužno ostalo je u kognitivnom karantinu. Jer postsocijalistička prosvjeta nikako da poveže nauku s obrazovanjem; a domaća nikako da riješi tu enigmu - može li biti domaća životinja biće s najvišeg mjesta prokazano kao prljavo, zarazno i masno?

I evo sad jedno tinejdžerče, sa slušalicama u ušima, s rukama u džepovima, s facom na licu pretražuje po vijugama na svom hard-disku, kakav je ovo artikal na kasi u Tempu: tele li je - malo je; janje li je - čudno je. (Bleslovenska antiteza.) Prolaze zblanutom tinejdžerčetu kroz glavu kadrovi svih sapunica koje je gledalo, odnekle (odakle: Moj rođak sa sela? Žikina šarenica? Selo gori a baba se češlja?) pomalja se slika rumenog pečenja sa jabukom u ustima. To je, dakle, ONO!

Tinejdžerče bi da stvar pogleda izbliza, ali ne bi da privuče pažnju pretjeranom radoznalošću. (Otprilike kao kad obilazi oko kioska s pornografskim naslovnicima u izlogu...) Ne viđa se svaki dan ovakva golotinja u tržnim centrima sekularne prestonice. Zapravo, iz ove uznemirujuće blizine čini se da nema neke velike razlike između oderanog praseta i oderanog jagnjeta. Više bi ih se našlo između dva nasumično odabrana stranačka lidera, kad bi misli zatečenog tinejdžerčeta išle u tom smijeru. Ali ne idu; suviše je ono mlado da bi pamtilo socijalizam i suviše nenačitano da bi u svinjolikim narodnim tribunima prepoznalo Majora, Snoubola i Napoleona. Ne vidi ono vezu između svoje nemoći i njihove moći, ni ne sluti, sa slušalicama u ušima, koliko je kratak put od gluhoće do glupoće. Još je rano da razmišlja o tome zašto su i kako oni postali jednakiji od naroda čije interese, i opstanak, navodno brane.

Nego se preslišava, šta bi mu škola savjetovala o ovom slučaju. Da pobjegne, glavom bez obzira, kao da na pultu za plaćanje nije božićno prasence nego otvoreno burence s obogaćenim uranom? Ili da se sažali na ove ljude koji žive u neznanju i časte se nečastivim jedući nejestivo?

Kolika je vjerovatnoća da se ovim prazničnim povodom mladom umu iz slušalica obrati glas razuma, a ne vjeroučitelja? Pa da umjesto što panično traži izlaz iz neugodne situacije počne tražiti odgovore u vezi s njenim nastankom. Zašto se mora osjećati kao stranac i manjina u državi u kojoj je rođeno i odraslo? Registarske tablice na parkiralištu, valuta cijena artikala na rafovima, jezik servilnih poslužitelja, navike u odijevanju, psovke - ništa nije drugačije od komšiluka o kojem živi i školuje se, osim te jedne činjenice - da ovdje krme uživa ista građanska prava kao i druge domaće i žvakaće životinje.

Hoće li ga uznemiriti nepodnošljiva lakoća ovih pitanja? Hoće li otresti glavom kao živinče opsjednuto muhama, požalivši što je prelazilo nevidljivu granicu između dva Sarajeva, kao ponornica iščezla u vidokrugu zatrpanom bilbordima?

Gdje je nevidljiva granica?

Gdje je, uistinu, ta granica? Prolazi li između zgrada na Dobrinji, ili kroz hladnjake s odvojenim svinjskim i junećim programom? Da li se jedan grad završava tamo gdje ćirilicu zaboravljaju brže nego što je uče, počinje li drugi tamo gdje maslo ima miris a ne zadah? Odvajaju li istok od zapada brojanice na retrovizorima s jedne i tespisi s druge strane međe? Ili su sve granice nad ovom nesretnom zemljom odraz granica na podijeljenom nebu? Jesu li ovo preteška pitanja za mozak živ pran nedopran?

Ili će ovo neobično iskustvo vlastite nevidljivosti povezati s iskustvom djece koja skupljaju zjala po školskim hodnicima dok vjeroučitelji u učionicama šire božiju riječ pravovjernoj većini? I pitati se ko i kada i kako i zašto povlači te granice kroz minska polja posijana kahvama i kafama, božićima i bajramima, brojanicama i tespisima, ćirilicama i latinicima, glagoljicama i bosančicama, ovnovima i prasićima. Događa li se to bez znanja roditelja, zaokupljenih ratama i sniženjima, ili s blagoslovom njihove svijesti i uvjerenosti da su stope predaka jedina staza napretka?

Ima li, najzad, ovo blagdansko oštrenje mliječnih zubića na posvećenom pečenju druge svrhe, osim dresure da se u samoodbrani reži i grize na granicama tajkunskih feuda?

Tekst prenosimo sa portala Deutsche Welle