Nenad Čanak: "Pred kim Srbija stoji mirno"

Država se možda najtačnije vidi ne po onome što piše u njenom ustavu, niti po onome što njeni predsjednici govore pred stranim ambasadorima, nego po tome pred čijim kovčegom spušta zastavu, kome postrojava počasnu gardu i za koga naređuje da puške opale u nebo, jer najviše državne počasti nisu puki protokol namijenjen mrtvom tijelu, već vrijednosna presuda koju živi izriču samima sebi.

Piše: Nenad Čanak za portal Aktuelno

Najava ministra pravde Srbije Nenada Vujića da će Ratko Mladić biti sahranjen uz najviše državne počasti zato ne govori više o Mladiću, čija je biografija završena pravosnažnom presudom za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, nego o Srbiji koja još jednom pokušava da između sebe i sopstvene prošlosti postavi zastavu, uvjerena da se pod njom neće vidjeti ni krv, ni masovne grobnice, ni šesnaest godina skrivanja čovjeka koji je od drugih zahtijevao da umiru, a sam nije imao hrabrosti ni da se preda. To nije samo sahrana jednog osuđenika, nego obred kojim režim pokušava da presudu pretvori u nepravdu, zločinca u simbol, a simbol u još jednu talalačku potvrdu da je Srbija uvijek nevina čak i onda kada državnim počastima slavi upravo ono od čega se navodno ograđuje.

Trending

Nenad Čanak: "Pred kim Srbija stoji mirno"

Zločinac Mladić i nacionalistička ideologija

Ratko Mladić nije izašao iz hajdučke pjesme, nije sišao sa freske i nije dobio čin od nekakvog mitskog srpskog vojvode, kako ga danas predstavlja nacionalistička ikonografija, nego ga je školovala, hranila, oblačila i unapređivala socijalistička Jugoslavija, čiji je zakleti oficir bio od 1965. godine. Bio je proizvod Jugoslovenske narodne armije, njenog školskog sistema, hijerarhije i komunističke ideologije, čovjek koji je karijeru gradio u Skoplju, Štipu, Prištini i Kninu, noseći crvenu zvijezdu i polažući zakletvu državi zasnovanoj na bratstvu i jedinstvu. Do čina pukovnika dovela ga je JNA, u general-majora unaprijedilo ga je Predsjedništvo SFRJ 4. oktobra 1991, u general-potpukovnika isti, već krnji federalni vojni aparat 24. aprila 1992, svega nekoliko sedmica prije nego što će, na prijedlog Radovana Karadžića, biti postavljen za komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. U junu 1994. Karadžić ga je unaprijedio u general-pukovnika, dok je njegov čin u sistemu Vojske Jugoslavije potvrđivan kroz institucije SRJ pod predsjednikom Zoranom Lilićem. Njegove epolete, dakle, predstavljaju preciznu historiju njegovog preobražaja: prve mu je dala država koju je pomagao da nestane, sljedeće političko rukovodstvo koje je ratom stvaralo etnički očišćenu teritoriju, a posljednje Beograd koji je tvrdio da sa tim ratom nema ništa.

Prelazak od komunističkog oficira do nacionalističkog generala nije, međutim, bio nikakvo duhovno preobraćenje, nego samo promjena rječnika unutar istog autoritarnog obrasca: crvena zvijezda skinuta je sa kape, ali su ostali kult sile, nepogrešivost komandanta, prezir prema pojedincu, tajnost sistema i potreba da se svijet podijeli na poslušne i neprijatelje. Umjesto klase pojavio se narod, umjesto kontrarevolucionara Musliman, Hrvat ili „izdajnik“, a nekadašnja odbrana socijalističke države pretvorena je u odbranu etničke teritorije, pri čemu se čovjek ponovo posmatrao samo kao materijal koji treba rasporediti, ukloniti ili uništiti. Najstrašniji dokaz da Mladić nije bio nesvjestan onoga što se pripremalo nalazi se u njegovim sopstvenim riječima izgovorenim 12. maja 1992. pred Skupštinom bosanskih Srba, kada je, govoreći o zamisli da se stanovništvo razdvoji tako da na određenim prostorima ostanu samo Srbi, rekao: „Ljudi, to bi bio genocid.“ On je, dakle, poznavao riječ, razumio njeno značenje i predvidio prirodu projekta, a zatim je prihvatio da postane njegova vojna ruka. Neznanje ponekad može ublažiti moralnu krivicu, zabluda može objasniti pogrešan izbor, ali čovjek koji unaprijed imenuje zločin, pa mu potom posveti svoj autoritet, vojsku i znanje, ne može se pozivati ni na jedno ni na drugo.

Presuda Ratku Mladiću ne počiva na političkom utisku, jednoj televizijskoj slici ili neprijateljskoj interpretaciji, nego na 530 sudskih dana, 592 svjedoka i gotovo deset hiljada izvedenih dokaza. Sudsko vijeće je utvrdilo da je Mladić naredio razdvajanje bošnjačkih muškaraca od žena, djece i staraca u Potočarima, da je bio prisutan dok su njegovi vojnici to naređenje izvršavali, da je zarobljenicima u Novoj Kasabi i Sandićima govorio kako će biti nahranjeni, smješteni i razmijenjeni, iako je već bio dio plana njihovog uništenja. Na sastanku u bratunačkom komandnom centru 13. jula 1995, kojem je prisustvovao sa oficirima VRS i MUP-a, jedinicama MUP-a povjeren je zadatak koji je u službenom dokumentu opisan kao ubijanje oko osam hiljada muslimanskih muškaraca blokiranih kod Konjević Polja.

"Vrijeme" za osvetu Turcima

Samo dva dana ranije Mladić je u Srebrenici govorio da je došlo vrijeme da se „osvetimo Turcima“, kao da pred njim nisu stajali ljudi rođeni u dvadesetom vijeku, nego davno umrli protivnici iz ustaničke mitologije, dok je na sastancima u hotelu „Fontana“ bošnjačkim predstavnicima poručivao da njihov narod može „živjeti ili nestati“, odnosno „preživjeti ili iščeznuti“. Prvostepeno vijeće zaključilo je da je jedini razuman zaključak iz njegovih naređenja, postupaka i izjava taj da je imao posebnu namjeru da počini genocid, a Žalbeno vijeće taj je nalaz potvrdilo, zajedno s doživotnom kaznom.

U Srebrenici se, međutim, nije ubijalo samo ljude nego i istinu o njihovom ubijanju, jer organizovani zločin nikada ne završava posljednjim metkom, već se nastavlja kamerom, saopštenjem, zabranom pristupa i premještanjem kostiju. Presuda opisuje kako je Mladić pred kamerama dijelio hranu i vodu ljudima čije je protjerivanje već organizovao, kako su pojedini vojnici davali čokoladu i cigarete samo dok je kamera bila uključena, pa ih zatim uzimali natrag, i kako je naredio da se snimci prodaju stranim agencijama. Naredio je i zabranu ulaska novinara u područje Srebrenice i Žepe, kao i zabranu davanja podataka o zarobljenicima, izbjeglicama i „evakuisanim“ civilima, dok su tijela kasnije vađena iz primarnih grobnica i premještana u sekundarne kako bi se uklonili tragovi. Kamera je tako postala dio naoružanja, čokolada scenografija, a riječ „evakuacija“ jezička jama u koju je trebalo sahraniti činjenicu da su žene i djeca prognani, dok su muškarci odvedeni na stratišta. Mladić nije samo komandovao ubijanjem nego i slikom koja je trebalo da ostane poslije ubijanja, a to je možda najpotpuniji oblik zločinačke svijesti: ne samo znati šta činiš nego istovremeno graditi laž kojom ćeš zahtijevati da ti potomci zbog toga odaju počast.

07.05.26. 11:30

Nenad Čanak u Sarajevu: Srbija je fašistička svinjarija, današnji fašizam dolazi ogrnut zastavama

Srebrenica nije bila iznenadni izlazak iz njegove vojničke biografije, nego njen završni i najstrašniji izraz. Sud je utvrdio da je Mladić imao vodeću ulogu u četiri zajednička zločinačka poduhvata: trajnom uklanjanju Bošnjaka i Hrvata sa teritorija na koje su bosanski Srbi tvrdili da polažu pravo, terorisanju stanovništva Sarajeva snajperskom i artiljerijskom vatrom, genocidu u Srebrenici i uzimanju pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce. Za Sarajevo je utvrđeno da je lično usmjeravao vatru, birao ciljeve tako da se izbjegnu „srpski“ dijelovi grada, naređivao proizvodnju i korištenje modifikovanih avio-bombi i prekid komunalnih sistema kako bi stanovništvo bilo prinuđeno da izlazi na ulice izložene snajperima. To nije bila nekontrolisana surovost nekoliko vojnika niti nesrećna posljedica legitimnih borbi, nego kampanja čija je utvrđena svrha bila širenje straha među civilima, uz ograničavanje humanitarne pomoći, širenje antimuslimanske propagande i kažnjavanje čitavog grada zato što nije pristajao da bude podijeljen prema zamislima nacionalističkih kartografa.

Ostatak teksta pročitajte na linku OVDJE.