Nebojša Šerić Šoba: Vatrena pedagogija

Tekst objavljujemo ljubaznošću autora, uz napomenu da je ova priča, uz mnoge druge, objavljena u Šobinoj e-knjizi "San zimskog ljeta" koju možete listati ovdje.  

Piše: Nebojša Šerić Šoba

Prije osnovne škole išao sam u obdanište "Mladen Stojanović" kao i sva djeca iz kvarta. Bilo je super biti klinac. Samo se igraš i to je to. Ništa ne stoji između tebe i mašte. Sve je moguće, sve se dešava, kosmos se vrti oko tebe. Obdanište je bilo super. Svaki dan je bilo nekih korisnih igara u kojima smo mi djeca uživali. Najčešće se nešto crtalo i brljalo. Čak je i doručak, koji se sastojao od par kriški hljeba namazanih paštetom i šoljom čaja od kamilice bio savršen. Obdanište je imalo fino igralište sa praznim bazenom u sredini i nikad nije bilo dovoljno jurnjave i belaja. Ipak, nekad se moralo biti samo unutra, vrijeme je znalo biti loše. Roditelji su nas obično ostavljali učiteljicama ujutro a kupili nas popodne. Ja nisam baš morao da idem u obdanište jer mama nije radila, ali su starci kontali da je bolje da sam sa ostalom djecom i radim što i svi.

Jako često smo pravili koješta od papira. Kolaži su bili najčešći oblik likovne aktivnosti. Nekada se znalo dobiti i trodimenzionalan zadatak. Jednom prilikom nam je rečeno da svako napravi auto od kartona, a najbolji auto će biti sačuvan u posebnoj vitrini u kojoj su se čuvali ostali najbolji radovi te godine. Sve se odjednom pretvorilo u fabriku. Neko je prvo počeo sa točkovima, neko sa karoserijom. Bojilo se na sve strane, rezao karton, dešavala se prava kreativna drama na sve strane. Ja sam stalno gledao u rješenja drugih (đonio!) i kontao kako da napravim svoj model što bolji. Sat je otkucavao, bližio se kraj natjecanja i u jednom momentu je pao znak za prestanak radova. Ja sam još uvijek imao kist u ruci i brljao temperom što sam bolje mogao.

Svi smo poredali auta po stolovima i učiteljica je izdvojila par najboljih modela. Moj nije bio medju njima. Bio sam jako razočaran, vjerujući da sam napravio zaista dobar auto. Sve je ipak bilo gotovo i došlo je vrijeme da se nakon pranja ruku ide kući. Krajičkom oka sam primijetio kako je učiteljica trpala odbačene automobile u Kreka-Wesso peć, koja je ćumurom (i dječijim radovima) grijala učionicu. Moj auto je bio upečatljiv i jasno sam vidio kako polako ulazi u peć i kako ga odmah hvata plamen.

Najbolji auto koji je bio izabran na natjecanju je ponosno stajao u vidljivoj vitrini još par sedmica. I onda je i on spaljen.

...

Šobini radovi se danas nalaze u muzejima i galerijama (op. ur.)