Savez kolumnista | Nafisa Latić: Ako ne znate gdje je BiH, ne poznajete do kraja ni američku priču

Već danima društvenim mrežama kruži snimak reporterke ABC7 Los Angeles Abigail Velez, koja je najavljivala utakmicu Svjetskog prvenstva između Sjedinjenih Američkih Država i Bosne i Hercegovine.

Pokušavajući unijeti malo humora u svoj prilog ili možda ohrabriti svoju reprezentaciju, priznala je da Bosnu i Hercegovinu ne bi znala pronaći na karti i da o toj zemlji ne zna gotovo ništa.

Piše: Nafisa Latić za Radiosarajevo.ba

Trending

Savez kolumnista | Nafisa Latić: Ako ne znate gdje je BiH, ne poznajete do kraja ni američku priču

Komentar je vjerovatno bio zamišljen kao bezazlena šala. Umjesto toga, postao je viralan i izazvao je kritike širom svijeta. Nekoliko dana kasnije, Velez se izvinila, priznajući da su njene riječi bile neosjetljive.

Vjerujem da je njeno izvinjenje bilo iskreno. Vjerujem i da svako ima pravo pogriješiti te iz svoje greške nešto naučiti. Ali ova priča odavno više nije priča o jednoj reporterki.

MN: Šta je nama Dayton

Ona je priča o novinarstvu. Jer ako postoji profesija koja sebi ne može priuštiti intelektualnu lijenost prema svijetu, onda je to naša.

Bosna i Hercegovina nije nepoznata tačka na karti. Ona je zemlja u kojoj je Evropa svjedočila genocidu i najdužoj opsadi jednog glavnog grada u modernoj historiji.

Zemlja čija je nedavna prošlost oblikovala međunarodno pravo, politiku NATO-a, rasprave o humanitarnim intervencijama i odgovornosti međunarodne zajednice da zaštiti civile. O njenoj historiji pisali su historičari, o njoj su izvještavali novinari, odlučivali međunarodni sudovi, a njena tragedija ostala je zabilježena u knjigama, dokumentarnim filmovima i svjedočenjima preživjelih.

Ali možda je u ovom kontekstu najvažnije to što je priča Bosne i Hercegovine postala i dio američke historije.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu okončani su u novembru 1995. godine potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, za vrijeme administracije predsjednika Billa Clintona.

Za većinu Amerikanaca Dayton je tek još jedan grad američkog Srednjeg zapada. Za Bosance i Hercegovce njegovo ime znači kraj gotovo četiri godine krvoprolića.

Dejton nije donio savršen politički sistem. O njegovim manama raspravljamo gotovo tri decenije kasnije. Ali zaustavio je rat i genocid u kojem je ubijeno više od 100.000 ljudi, raseljeno više od dva miliona, ostavljajući rane koje ni danas nisu zarasle.

Već samo to Bosnu i Hercegovinu čini dijelom američkog vanjskopolitičkog naslijeđa.

Kao novinari ne moramo biti stručnjaci za svaku zemlju. Ali moramo znati dovoljno da razumijemo zašto su neka mjesta važna. Znanje o njima nije samo pitanje geografije. Ono je pitanje razumijevanja ljudskih prava, međunarodnog prava i sudbina miliona ljudi.

Prije 3 dana

Američka novinarka se obrukala neznanjem: "Ja ne znam ni pokazati gdje je BiH na karti"

Djeca Amerike

Zamislite reportera koji će za trideset godina ležerno priznati da ne zna gdje je Gaza, zašto je svijet godinama govorio o Palestini ili šta su Palestinci tamo preživjeli. To ne bi bio samo gaf. To bi bio dokaz da smo zaboravili zbog čega novinarstvo postoji.

Jer razumijevanje najvećih ljudskih tragedija dio je našeg poziva.

Ono što me u ovoj priči možda najviše pogodilo jeste činjenica da sama utakmica između Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država govori jednu veliku američku priču.

Jedan od reprezentativaca Bosne i Hercegovine rođen je upravo u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegovi roditelji, kao i hiljade drugih Bosanaca i Hercegovaca, pobjegli su od rata, a Amerika im je otvorila vrata. Ondje su izgradili nove živote, osnovali porodice i odgojili djecu koja danas ponosno nose dres Bosne i Hercegovine.

Ti mladi ljudi nose dvije domovine u sebi.

Predstavljaju zemlju svojih roditelja, ali su istovremeno i djeca Amerike.

Njihove biografije pokazuju da su Bosna i Hercegovina i Sjedinjene Američke Države povezane mnogo dublje nego što se to na prvi pogled čini.

Bosanskohercegovačke zajednice danas uspješno žive u St. Louisu, Chicagu, Phoenixu, Jacksonvilleu i brojnim drugim američkim gradovima. Među njima su ljekari, profesori, poduzetnici, naučnici, policajci, novinari i hiljade ljudi koji su svojim radom obogatili američko društvo.

Jedna od tih priča pripada i Alminu Karamehmedoviću, predsjedniku ABC Newsa, rođenom u Sarajevu. Njegov profesionalni put do čela jedne od najutjecajnijih američkih informativnih kuća još je jedan podsjetnik koliko su Bosanci i Hercegovci postali dio američke priče.

U tome postoji jedna tiha ironija.

Nadam se da će Abigail Velez nastaviti graditi uspješnu karijeru. Svako od nas imao je trenutke koje bi najradije izbrisao. Razlika je samo u tome što je ona svoju lekciju učila pred milionima gledalaca.

Ali prava lekcija ove priče nalazi se mnogo dublje od jedne nespretne izjave.

Novinarstvo nikada nije bilo samo govoriti pred kamerom ili uvjerljivo čitati vijesti. Ono počinje mnogo prije nego što se upali crveno svjetlo na kameri. Počinje radoznalošću, ali se na njoj ne završava.

Lekcija ove priče

Naš posao nije samo prenositi informacije.

Naš posao je slušati.

Slušati ljude čije priče često nikada ne dospiju na naslovnice. Razumjeti njihovu historiju, njihove strahove, njihove gubitke, ali i njihove nade. Znati se radovati njihovim uspjesima jednako iskreno kao što znamo suosjećati s njihovom patnjom. Naša je odgovornost da njihove priče prenesemo svima koji nas gledaju, slušaju i čitaju.

Jer iza svake države o kojoj izvještavamo stoje milioni ljudskih života. Iza svakog rata stoje porodice koje su izgubile svoje najmilije. Iza svake izbjegličke kolone nalaze se djeca koja su preko noći ostala bez doma.

Ako izgubimo sposobnost da osjetimo tuđu bol, vrlo brzo ćemo izgubiti i sposobnost da budemo dobri novinari.

Profesionalna radoznalost nije dovoljna. Ona mora biti praćena empatijom. Znanje bez empatije proizvodi hladne činjenice. Empatija bez znanja proizvodi površne emocije.

A novinarstvo traži oboje. Možda je upravo zato ova priča mnogo važnija nego što se na prvi pogled čini. Jer pitanje nije samo zna li neko gdje je Bosna i Hercegovina.

Pravo pitanje je želi li uopće saznati. Jer upravo u toj razlici između ravnodušnosti i radoznalosti, između površnosti i razumijevanja, između informacije i empatije, počinje istinsko novinarstvo.

I možda je to najveća lekcija ove priče. Ne samo za jednu američku reporterku nego za sve nas koji smo odlučili da ljudske priče budu naš životni poziv.

** Autorica je bosanskohercegovačka novinarka koja već godinama živi i radi u Republici Turskoj.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.