Muhamed Sacirbey: Kad Mahathir ugosti Aliju Izetbegovića

Bivši ministar vanjskih poslova i prvi bh. ambasador pri Ujedinjenim narodima Muhamed  Sacirbey (Šaćirbegović) bio je svjedok historijske uloge Malezijskog premijera Mahatira Mohameda tokom trajanja agresije na BiH. Dvije decenije nakon toga, povodom najnovije pobjede Mahatirove opozicione vlasti na  parlamentarnim izborima u Maleziji, bosanski diplomata u autorskom tekstu za Radiosarajevo.ba evocira  sjećanja na lik i značaj malezijskog velikana. 

Autor: Muhamed Sacirbey za Radiosarajevo.ba

Ženska pozadina isturena prema mjestu gdje je sjedio premijer mogla je prouzročiti incident, no umirujući osmijeh čelnika Malezije ublažio je potencijalnu uvredu. Doimao se kao da je iznad situacije.  

Graditelj malezijskog razvojnog čuda Mahathir Mohamad vraća se na vlast

Bila je to srednjovječna evropska žena u šorcu i kratkom topu, toliko uzbuđena što je susrela predsjednika Izetbegovića,  da je pozadinu okrenula našem domaćinu, premijeru Malezije Mohamedu Mahathiru. Čak je i djelimično sjela na naslon za ruke premijerove  fotelje dok je razgovarala s predsjednikom BiH. Od bilo kojeg drugog azijskog lidera mogao sam očekivati burnu reakciju, pogotovo od  onih koje prati glas da su "snažni" ili "autoritarni". Umjesto toga, premijer me pogledao sramežljivim osmijehom kako bi prikazao da je svjestan, a zatim riješio situaciju samo slegnuvši ramenima. Umjesto slabosti  jednog despota, Mahathirova reakcija odavala je dojam čovjeka koji ima pouzdanje kako u sebe, tako i u svoju poziciju vođe koji poštuje svoje građane.

Premijer Mahathir je bio domaćin konferencije koja se održavala u glavnom gradu Malezije, Kuala Lumpuru, o onome što je tada, početkom 1994. godine, bila jedna od glavnih globalnih tema. Genocid i rat u Bosni i Hercegovini, kršenje međunarodnog prava i zajedničkih ljudskih vrijednosti i dalje su šokirali javnost. No svijet je na trenutak povjerovao da se bi situacija mogla postati stabilnija, da bi empatija i vladavina zakona mogli postati relevantni. Velike sile, stare i nove, bezuspješno su se suprotstavljale agresiji i sistematskim ratnim zločinima, pored država koje su poduzimale veto u Vijeću sigurnosti UN-a.

Za razliku od većine država s većiniskim muslimanskim stanovništvom koje su borbe u BiH gledale kao borbe za   preživljavanje autohtonog muslimanskog stanovništva, većina Malezijskog vodstva bila je svjesna i prijetnji  za multietničko i multikonfesionalno društvo u BiH. Na kraju krajeva, i sama Malezija odlikuje se društvom različitosti. U  zemlji koja doživljava brzi ekonomski i politički napredak i oporavak od nekadašnjeg kolonijalnog perioda i njegovih posljedica, autohtoni Malajci, mahom muslimani, u maloj  su većini. Nova nezavisna Malezija suočavala se s različitim izazovima, od komunističkih pobuna, etničkih provokacija, pa do odcjepljenja Singapura.

Napad na BiH Malezija je doživljavala i kao implicitnu prijetnju za malezijski model, posebno imajući u vidu rumore  da se većinski muslimanska zemlja ne može nositi s multi-religijskom raznolikošću (sličan izgovor imali  su ovdašnji ultra-nacionalisti kada su pokušali demontirati multietničku BiH u male, etnički i vjerskli čiste feude).

Malezija se tada obvezala da će organizirati nekoliko konferencija širom svijeta, s ciljem ne samo da potaknu materijalnu, diplomatsku i/ili vojnu odbranu BiH,  već i da prikažu licemjerje određenih zapadnih čelnika zbog propusta da adekvatno djeluju.  Od New Yorka, preko London, te konačno u  Kuala Lumpuru, Bosanci i Hercegovci nisu bili prikazani  samo kao žrtve teških kršenja međunarodnog prava i zločina protiv čovječnosti, vać i kao branitelji pluralističke države. Bili su prepoznati ne samo kao borci protiv snažne retorike Miloševićevog beogradskog štaba i njegovih  lokalnih sljedbenika, već i borci protiv apologeta Miloševićevog režima koji su dolazili iz nekih europskih prijestolnica, UN-a, pa čak i određenih dijelova SAD-a.

George Soros i Mahathir Mohamad  mogli su imati pokoji retorički duel, ponkad prilično glasan, o pitanjima političkog I finansijskog upravljanja. Ali obojica su bili složni kada je u pitanju podrška Bosni i Hercegovini, poštujući što su Bosanci ustrajavali u odbrani i spašavanju pluralističke BiH. Nema  ironije ako kažemo da je Mahatir, kada bi opisao svoje prioritete upravljanja u Malezijskoj vladi, koristio isti jezik kao i Soros i njegov Institut otvorenog društva:  ojačati "vladavinu zakona, demokraciju i slobodno društvo".

Neki su skloni opisati Mahathira kao "snažnog" ili "autoritativnog", no podsjetio bih da je Mahathir odlučio napustiti vlast kada je bio na vrhuncu utjecaja, te nakon što pomogao Maleziji da prođe kroz sve rizike prevrata i mimo svih onih koji su željeli zloupotrijebiti strukturu diktatorske vlade.

Samo je malo takvih vođa koji su se znali udaljiti od "predsjedničke palače". A  pogledajte Roberta Mugabea ili Vladimira Putina. Mađarski premijer Viktor Orban predstavlja veliku prijetnju temeljnim načelima Otvorenog Društva, kao lider koji je dopustio da njegove pristaše utonu u antisemitizam, fanatizam, netoleranciju i fašističke metodologije. Tek nekolicina lidera koji su imali epitet “oca nacije” pokušali su uspostaviti presedan demokracije tako što su predali vlast dok su još biti na vrhuncu svog političkog utjecaja. To je možda najstarija ostavština Georgea Washingtona. Primjer je i  Julius Neyere iz Tanzanije, koji je imao je karakteristike lidera očinskog lika prije svoje prerane smrti (postao je i moj lični prijatelj kada sam se pridružio njegovim mirnim nastojanjima da razbije  etničke sukobe u Burundiju).

Mahathir Mohamad je znao napustiti vlast, ali je dodao i jedan novi detalj koji je bez presedana. Mahathir se vratio na vlast, ne kroz vojnu revoluciju, već kroz demokratske izbore.   Sa svoje 92 godine, Mahathir je fizički i intelektualno zdrav, no ipak se obvezao da će napustiti glavni ured u roku od dvije godine nakon  osvojenih izbora. Time je još jednom potvrdio psihološku ravnotežu i opredjeljenje da ne postane "zatočenik" premijerskog ureda.

Slično sam savjetovao predsjedniku Izetbegoviću, ubrzo nakon njegove ključne uloge u obrani BiH. REkao sam mu da bi njegov sljedeći najveći doprinos bilo napustiti Predsjedništvo, prije nego što se u javnosti stekne dojam da je došlo vrijeme za to. To bi bio ključni momenat u rastućoj demokraciji u BiH, po uzoru na lmodele lidera poput Georgea Washingtona i Neyerea, (kao i ono što je Mahathir uradio 1990-ih).

I šta je poenta scene kojoj smo svjedočili tokom tadašnje posjete Muhatiru?

Nakon njegovog govora na konferenciji za BiH u Kuala Lampuru, Mahathir je organizirao kutak za sjedenje u bašti konferencijskog centra. gdje je bilo postavljeno nekoliko fotelja s naslonima za ruke. Pozvao je predsjednika Izetbegovića da sjedne pored njega, a mene je postavio na suprotnu stranu. Podsjetit ću, Bosna i Hercegovina je na toj konferenciji tretirana ne toliko kao žrtva, već kao snaga u odbrani zajedničkih vrijednosti pluralističkog društva. I kada se dotična evropska žena u kratkim hlačicama okrenula prema predsjedniku Izetbegoviću, naslonivši svoju pozadinu na naslon od fotelje na kojoj je sjedio Mahatir, on to nije video kao uvredu, već kao priznanje svoje ogromne uloge koju je tada igrao BiH.

Bili smo partneri u oblikovanju budućnosti, a posebno u državama utemeljenim na različitostima i političkom pluralizmu. Istina je da je od svog rođenja 1992., Bosna i Hercegovina je mnogo trpjela zbog rata, zločina protiv čovječnosti i kasnijeg nastavka podjela. Međutim, možda je najveća šteta što je BiH svedena na status puke žrtve koja zavisi od drugih, umjesto da ima status hrabre i odlučne  braniteljice pluralizma u vrijeme kada se svijet i euroatlantska obitelj suočavaju s izazovima ekstremizma, isključivosti, fanatizma i probuđenog fašizma.