Mladen Jeličić Troko o Ars Aeviju

Trinaestom danu javnog protesta - performansa Envera Hadžiomerspahića, direktora Ars Aevi, u znak podrške prisustvovao je Mladen Jeličić Troko, ugledni Sarajlija i kulturni radnik, koji je stojeći ispred Doma Mladih u kojem se danas nalazi kolekcija najpoznatijih svjetskih likovnih umjetnika darovana Sarajevu.

„Evo nalazim se na mjestu „zločina“ - ovdje je „zločinac“ Enver Hadžiomerspahić počeo sa svojim „kriminalnim“ djelovanjem. Prvo je bio prvi umjetnički direktor Doma mladih, u kojem je uspio napraviti svjetski rekord u dužini sviranja rock 'n' roll grupa. To su bili Čičci neke davne 69.godine…

Kada je Enver Hadžiomerspahić radio taj posao, prepoznale su ga određene strukture iz onog „nenarodnog sistema“, pogotovo pojedinci koji bi vjerovatno i dan danas živjeli pored nekakve kruške, divljake ili kraj bukve da nije bilo sistema obrazovanja i da nije bilo, između ostalog, i časova historije umjetnosti, koju smo pohađali svi i morali smo jako dobro znati neke elemente. Ja se sjećam da je veliki broj nas djece išao na ekskurzije diljem cijele moje bivše domovine Jugoslavije, da smo obilazili muzeje, galerije, prostore i kolekcije gdje su se nalazila umjetnička djela što stranaca, što nas. Enjo je ostajao ovdje, pa je onda dao domaću zadaću jednom od mladih perspektivnijih slikara, Asimu, mislim da se Merdanović prezivao koji sad živi u dalekoj Sloveniji. (Kad kažem daleka Slovenija, govorim o mentalnom sklopu da je daleka u odnosu na nas.) On je pravio velike formate psihodeličnih slika koje su fenomenalno izgledale i na kojima su svi sretni i zadovoljni.

Nakon toga je ta struktura nenarodnog sistema prepoznala Envera Hadžiomerspahića i imenovala ga za direktora ceremonije otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara. Dakle, to je njegov novi zločin koji je napravio i u tom trenutku on je bio jedan od 14 ljudi u svijetu, jer su to bile 14. Zimske olimpijske igre, jedan od 14 ljudi koji su pravili otvaranje i zatvaranje. Pokojni Juan Antonio Samarach je rekao da su to do tog trenutka najbolje organizirane igre. Naravno, mogao je on reći to malkice, hajde da kažemo, da je malo uljepšao, no među prve tri, četiri smo sigurno bili po organizaciji.

Nakon toga je Enver ostvario svoj sljedeći kolektivni zločin, koji se zvao direktor kulturnog centra RO ZOI. To je bila organizacija koja je naslijedila svu infrastrukturu Olimpijskih igara, koja je bila enormna, i jako veliku količinu novca. Mi smo imali mogućnost i pravo da organiziramo velike programe i projekte. Onda je napravljen jedan projekat koji se zvao Jugoslovenska dokumenta, kojeg je ugledni časopis Nin, te neke davne 89. godine, proglasio najvećim dostignućem na području likovne umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji. U toj zemlji je živjelo 22 miliona stanovnika, ne znam koliko je bilo slikara, ali znam da smo zaginuli nas četvorica, petorica koji smo to radili, plus određeni broj kustosa koji su nam pomagali.

Ni to mu nije bilo dosta, onda je počinio masovni zločin u Jugoslaviji, prozvavši silne autore iz cijele nam tadašnje domovine iz likovne umjetnosti. Sve ih je doveo ovdje na lice mjesta. Svi oni imaju i ime i prezime u umjetničkom smislu. Nakon toga mu je bilo malo da vrši „genocid“ nad umjetnicima bivše Jugoslavije, pa je to proširio na cijelu Evropu. Ako Bog dragi da, bit će pameti i proširit će se to na cijeli svijet.

U ovom trenutku Enver Hadžiomerspahić je čovjek koji svojom muzikom pokušava dotaknuti svijest ljudi koji donose odluke. Njegov posao je nalik na Sizifov. Za sve koji ne znaju ko je Sizif, to je jedan što je gurao kamen uzbrdo, pa malo malo, pa se kamen skotrlja, a on opet ispočetka, pa sve do vrha brda, a on se opet skotrlja na onu drugu stranu i tako u nedogled. Sizif na bosanskom jeziku znači Enver Hadžiomerspahić, ali ja se nadam da će taj Sizif ipak dobaciti donekle, i ja se nadam najiskrenije da će ova, po mnogim jedna od najjačih zbirki na svijetu recentne ili suvremene ili današnje umjetnosti, naći mjesto svog smiraja, gdje će biti izložena djeci.

Ja pamtim jedan događaj iz mog života kad smo moja supruga i ja 87. godine bili u muzeju u Amsterdamu u kojem su izloženi između ostalog Maljevič i Chagall, i vidio sam grupu od 20 - 30 djece, a vaspitačica im objašnjava Vjenčanje Marca Chagalla. (Za one koji nešto malo znaju o umjetnosti, ne trebam spominjati ko je Chagall, za one koji nešto manje znaju - to je jedan čiko koji je rođen u Sovjetskom savezu, pa je poslije otišao iz Rusije, inače je Jevrej porijeklom i slikao je uglavnom ljude koji su letjeli, a slikao je i neke jako, jako siromašne dijelove tadašnje Rusije u kojima su živjeli Jevreji. Dosegao je svjetsku slavu. Ima nekoliko muzeja po svijetu.) Ta teta je razgovarala sa djecom i ulazila u diskusiju i dijalog.

Ja živim za trenutak kad će neki nastavnik, nastavnica, profesor ili profesorica ili vaspitač i vaspitačica skupiti svoju djecu koja neće pobjeći i dovest ih u Kolekciju Ars Aevi u novi muzej, posadit ih na pod i objašnjavati im od djela do djela. Naravno, prije toga će proći edukaciju, jer nažalost u našim školama ne možete dobiti takvu edukaciju o likovnoj umjetnosti koju predstavlja ovaj muzej.

A Bosanci su Bosanci i Balkanci su Balkanci. Mi smo apsolutno najbolji stručnjaci za fudbal u ponedjeljak ujutro, mi smo apsolutno najbolji stručnjaci za pravljenje budžeta, bilo federalnog ili onog kompletnog bosanskohercegovačkog, nakon što je budžet izglasan ili pak već potrošen, mi smo najbolji stručnjaci za medicinu, kad je pacijent već podlegao. Nemojte da Muzej Ars Aevi, odnosno Kolekcija Ars Aevi podlegne.

Za one koji nemaju informaciju ja ću reći da su najpoznatiji autori svijeta suorganizatori, odnosno osnivači ove kolekcije, koji su poklonili svoja najbolja djela da budu predstavljena u najboljem mogućem svjetlu, jer to treba da bude najbolji muzej. UNESCO je prepoznao ovaj muzej kao najveći projekat trenutno u Evropi kad je u pitanju likovna umjetnost. Pokušajte shvatiti da su kultura, sport i umjetnost, generalno, jedino što ovu zemlju može povesti naprijed“.