Mirza Softić: Putuj Evropo!

Piše: Mirza Softić za radiosarajevo.ba

Šta je sve rečeno u pjesmi «Putuj Evropo»?
Naravno, svi ćemo se sada sjetiti Balaševića i njegove genijalne pjesme iz naslova ovog teksta. Ova pjesma je i danas jedna od onih rado slušanih, koje je ovaj čovjek smišljao kroz cijeli svoj vijek, a vjerovatno ni sam svjestan, kroz nju je rekao mnogo više nego što se to čini na prvi pogled. Kako nas (ni)je i učila profesorica Mirsada Balić iz Druge gimnazije, poeziju valja shvatiti uvijek na svoj, jedinstven način. Tako ću i ja, proanalizirati sada refren ove pjesme.

«Putuj Evropo»
Kada još nisam bio rođen, tačnije, 1979. godine, moji roditelji, inače radnici u Energoinvestu i Bezistanu, su u samo jednoj godini dvaput putovali u Tursku na odmore, počeli praviti kuću na moru, kupili dva Citroen «Spačeka» i bodrili Bosnu uživo na utakmici protiv Emersona. Oko tih godina, otprilike između 1970. i 1987., vladalo je zlatno doba Jugoslavije, kada smo u Evropi bili među vodećim i najcjenjenijim zemljama. S Crvenim Pasošem (namjerno je napisano velikim slovom) su se prelazile granice, kako opet reče Balašević, «bez puno njakanja», a danas možemo jedva do prvih komšija i Turske (ali samo avionom), te do nekih nemogućih destinacija, kao što je Sjeverna Koreja.

Socijalizam je propao, jer kao nije valjao, sada imamo slobodu govora i vjeroispovijesti, demokratiju, MMF i ostala govna koja nas zaviše u crno, na čelu s vjerskim liderima koji nam svakim danom u džamijama i crkvama utjeruju mržnju u kosti, um, uši i sve pore našeg bića. Sada, zahvaljujući slobodi govora, prozivamo tajkune koji imaju, zaboga, kuće na moru, veleljepne vikendice po Semizovcu i Rakovici i, još više zaboga, po dva auta, i još k tomu, putuju na odmore. Moje dvije vikendice su zapaljene. Jednu su zapalili četnici, a drugu ustaše. Oba prijeratna auta su mi opuhali ratni profiteri. Ali, srećom, imam slobodu govora, pa to sada mogu napisati. Blago meni.

«Nemoj više čekati na nas»
Pa i ne čeka. Evropa već odavno putuje, bez Bosne i Hercegovine. Balašević je svakako pod «nama» mislio na sve nas koji ga razumijemo, ali vjerovatno nije ni slutio koliko će Evropa otputovati u odnosu na nas. Da li će putovati vozovima «Talgo» ili svim onim jeftinim aviokompanijama, kojih mi uglavnom nemamo u Bosni (osim jedne, koja baš i nije jeftina kad polijeće s naše zračne luke), na njima je da odluče. Nas će i dalje ucjenjivati vizama i ostalim lažima koje svaki dan izreknu o Bosni i Hercegovini. Moramo «preći mapu puta za liberalizaciju viznog režima», moramo «ispuniti sve uslove», moramo «raditi više na suzbijanju korupcije i kriminala» (eto, kriminal i korupcija će nestati čim neko odluči to u parlamentu), moramo vjerovatno svakim danom slušati neke nove, još nemjerljivije zahtjeve iz Evropske Unije, kako bi naši građani konačno mogli putovati, bez da se ponižavaju pred primitivcima koji rade u ambasadama (kojeg li čuda, sve su to naši ljudi?!).

Da podsjetim, Hrvatska nikad nije uvela biometrijske pasoše, a nije mi poznato da su im ikad i trebale vize za zemlje Schengena. Bosancima u Krajini i svim ljudima s katoličkim imenima koji bi imali krštenicu su dijelili, odnosno prodavali pasoše za cifre između 500 i 2.000 KM, u zavisnosti od perioda nakon rata, a korupcije imaju, ako ne više, onda isto kao i mi. Ipak, nikad im nisu trebale vize i od Hrvatske ništa neće biti zatraženo što bi moglo biti shvaćeno kao ucjena, na njihovom putu prema EU.

«Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas»
Ovaj stih se takođe polako ostvaruje. Pojavom ekstremne desnice u Evropi, odnosno svih onih luđaka poput Wildersa i Heidera, Evropa polako, ali sigurno zatvara vrata.

Pitanje se postavlja da li ćemo možda završiti kao Turska, koja je prije nekoliko decenija podnijela zahtjev za prijem u EU (koja tada nije imala taj naziv), ali su i danas «kandidatska zemlja». Istraživanja govore da se raspoloženje prema Evropskoj Uniji u Turskoj rapidno smanjilo i da je spalo sa 80% na 20% ljudi koji su bili za članstvo Turske. Zahvaljujući proevropskom raspoloženju Turaka, danas su se mnoge njihove izvorne vrijednosti pretvorile u prah, nakon što su rekli «ne» svim ostacima Otomanskog Carstva, a zatim i religiji, te se okrenuli sekularnoj republici. Nadali su se valjda da će ih sekularizam približiti Parizu i Londonu, pa su zabranili pokrivenim djevojkama da studiraju, a pitanje je vremena kad će se takvi zakoni početi uvoditi i u Francuskoj, Engleskoj i ostalim zemljama sa «dugogodišnjom tradicijom tolerancije». Vjerovatno, ako se to ikad tamo desi, će izbiti rat, dok u Turskoj to više niko i ne primijeti.

Evropsko raspoloženje Turaka traje već decenijama, što možemo upravo vidjeti u romanima Orhana Pamuka, gdje on lijepo opisuje kakav pojam predstavlja «zapadna kultura», a takođe i kakvo gađenje Turci osjećaju prema svemu što nije «proataturkovski» stav. Ataturk i republika se, po Pamukovim riječima, upotrebljavaju uglavnom za izbjegavanje vjerskih obaveza, i za priču kako Osmansko Carstvo nije valjalo, te da je Evropa jedina turska opcija.

Slično možemo čuti i kod nas, odnosno da «Evropa nema alternative». Tako isto alternative nema ni demokratija, koja dolazi, odnosno već je došla, sa tom Evropom. Iako je potpuno nedemokratski nekome nametati bilo kakav sistem, taman bila to i demokratija, ona se, demokratija, jednostavno ne dovodi u pitanje. Uz demokratiju ide kapitalizam, a uz kapitalizam siguran krah za male države. Kako reče Vedrana Rudan, Hrvatska više ne postoji, jer je prodata. Ne postoji ni BiH.



Rđavost Evrope ćemo pogotovo vidjeti kroz silne fondove koje će nam davati u obliku pomoći. Kada dospijemo ponovo u neku krizu, kao što je sada slučaj s Grčkom, MMF će doći i čarobnim štapićem stvoriti gomilu novaca bez pokrića. Mi ćemo taj novac vraćati, s golemim pokrićem i još većim kamatama, te tako hraniti kapitalizam u velikim državama. Kad god pričam o ovim stvarima, sjetim se filma «Pakao zove raj», gdje Sveti Petar pita čovjeka da se predstavi. Nakon što ovaj kaže da je on generalni direktor MMF-a, Sveti Petar mu reče, «ti ideš na zadnji, najvreliji krug pakla, a kasnije ćemo te uzeti u administraciju». Vjerovatno ćemo prije doživjeti ovu scenu iz filma, nego da se naši entitetski premijeri ne zaduže i da naprave održivu zemlju. Ali, kako reče Balaš, «krivi smo mi».

«Putuj, planeto»
Nekoliko posljednjih mjeseci se takmičim na Evropskom blogerskom takmičenju, a tamo ću pisati do kraja avgusta. Tema takmičenja je «Svijet u razvoju», a podteme su obrazovanje, zdravlje, politika, glad, voda, siromaštvo i sve ostale stvari koje blogeri ne mogu promijeniti. Takmičenje finansira Evropska komisija, a nagrade se dijele u vidu putovanja u ratnu zonu Tajlanda (jedva čekam, preživio našu opsadu, a da idem sad u Bangkok, pa nisam Damir Šagolj), Južnu Afriku, te u Njujork, na Generalnu Skupštinu UN-a. Zaključak blogera je uglavnom isti: sjebali smo planetu.

Ona putuje i dalje, a mi se koprcamo. Hrane ima, ali je bacamo, dok na drugom kraju svijeta ljudi umiru od gladi. Vode takođe ima, ali ne za svakoga, jer cijevi nisu popravljene ili uopšte ne postoje, a usto isparava ogromna količina koja bi se mogla iskoristiti. Politika je ta koja ubija te silne ljude, a gdje se demokratija naglo pojavi, tu trava više ne raste, kao npr. u Iraku ili Afganistanu. Pitanje je vremena kad će Amerika pokucati i u Siriju, te neke zemlje Latinske Amerike. Ista ta Amerika je najveći zagađivač na svijetu.



Debeli i masni Amerikanci se svakim danom prežderavaju u McDonaldsu i prave ekološku katastrofu, što samim svojim postojanjem, što bacanjem otpadaka od tog smeća. Pored toga, tamo svi voze automobile i tako zagađuju više nego tamo gdje automobila nema. Tu bih pohvalio Evropsku Uniju, gdje sam, putujući kroz nju, vidio nekoliko sjajnih ekoloških projekata, kakvi su ukidanje plastičnih kesa, upotrebljavanje vodenih i zračnih vjetrenjača, smanjenje izduvnih gasova automobila i pojava električnih vozila (koja će se uskoro moći i kod nas kupiti, a onda ćemo vjerovatno krasti struju iz zajedničkih prostorija zgrada), te mnoge druge, sjajne ekološke varijante. Mi ćemo, najvjerovatnije, ove standarde uvoditi za otprilike 50 godina, ili ćemo, kao što to radi Crna Gora, naplatiti ekološku taksu od 10€, a onda će turiste dočekati smeće na svakom koraku u neograničenim količinama.

«Super smo se družili»
Ovdje mi padnu na pamet radne akcije iz jugoslovenskog doba. Na televizijama su učestili s partizanskim i jugonostalgičnim filmovima, koji me sve više vraćaju u vrijeme koje nisam kako treba ni zapamtio, a onda se vratim u realnost, poslušam Slavoja Žižeka šta govori o demokratiji i dođe mi da preselim na Novi Zeland. Milorad Dodik me vrati u entitet i onda mi nema napretka danima. A super smo se družili. Od Vardara, pa do Triglava, od Đerdapa, pa do Jadrana. Danas se skoro i ne poznajemo, a uskoro bismo mogli pričati i zaista različitim jezicima. Naši političari se viđaju po blajburzima, jasenovcima i ostalim mjestima, na licemjernim odavanjima počasti žrtvama, na kojima sakupljaju političke poene. Mi živimo u svom toru i mekećemo u stilu, «četiri noge dobre, dvije noge loše».

«Nama je dobro»
Nema bolje zemlje od Bosne. Nema boljeg naroda od Bosanaca. Nema većeg rahatluka od ovog našeg. Nema bolje janjetine od jablaničke. Nema ljepšeg grada od Sarajeva/Zenice/Tuzle/Mostara/nekogdrugogizkojegsenismonikadpomakli.

Sve ove parole možemo čuti svaki dan negdje, a nijedna od njih nije tačna. Naši ljudi nisu dobri, inače ne bi sami sebi uradili to što već jesu. Kod nas nema rahatluka, a vjerovatno ga nikad nije ni bilo, niti će ga biti. Lijepih gradova ima hiljade, a ovi naši su smiješni u poređenju s nekim svjetskim, a janjetina je valjda ostala od svih naših vrijednosti, i najukusnija, pod uslovom da je uopšte i volite jesti. Ako ste imalo drugačiji od ovog ustaljenog «sistema vrijednosti», ovdje ispadate budala. Ako ste vegetarijanac, gay, ili ako pričate protiv naših ljudi, neuspjeh vam je zagarantovan ovdje. Čak i tu je Evropska Unija nešto zauvijek nedostižno. Tamo ljudi ne podmeću noge jedni drugima toliko kao ovdje i ne raduju se tuđoj muci. Što bi rekao Grof Đuraz, «da komšijina krava bude živa i zdrava», parola je kakvu ćemo vjerovatno još dugo samo sanjati.

«Taman kako smo zaslužili»
Kao što smo već i mogli zaključiti, mnogo sam toga lošeg rekao o našim ljudima, iako me ipak ponekad dodatno iznenade. Upravo smo to i zaslužili, jer «nisu krivi primitivci što su pokupili mast, korov nikne di god stigne, ma svaka njima čast». Krivi smo mi! Krivi smo i što živimo van Evropske Unije, krivi smo i što stalno slušamo laži da će nas «taj i taj» odvesti u tu željenu Evropu, krivi smo i što nam niko nije objasnio šta to sve znači, krivi smo što nas prave idiotima s osmijehom na licima. Iskali smo demokratiju. Eto nam je! Sreća jedna neizreciva.