Mile Lasić: Laku noć, Bosno i Hercegovino

Piše: Mile Lasić

U protekli petak su u uzvratnoj posjeti Filozofskom fakultetu u Mostaru bili dragi prijatelji iz Beograda - profesori, asistenti i studenti Fakulteta političkih nauka. Bilo je to upravo na 20. obljetnicu Karađorđeva I. Čudom se čuditi kako tu neoborivu činjenicu nisu primijetili barem brojni stručnjaci za izmišljanje „Karađorđeva II“ u sarajevskim političkim kuhinjama.

I

Tek u amfiteatru Filozofskog fakulteta su mi kazali da je uoči njihovoga polaska za Mostar tragično preminuo Živorad Kovačević, veliki čovjek i diplomata, publicista i profesor, predsjednik Europskog pokreta u Srbiji, ubila ga tuga za suprugom (umrla prije dva mjeseca) i nerazumijevanje sredine u kojoj je živio. A nju je zadužio i kao gradonačelnik (izgradnja „Sava centra“, Intercontinentala, i dr.) i diplomata i autor englesko-srpsko-engleskih rječnika žargona i idioma, i nezaobilaznih knjiga o odnosima SAD i SFRJ i međunarodnom pregovaranju. Nije se dao pokoriti „pučistima“ u Miloševićevo vrijeme (smijenilo ga „krnje Predsjedništvo SFRJ“ s funkcije veleposlanika u Washingtonu, jer je otišao čuti predavanje Janeza Stanovnika dok su Srbija i Slovenija bile u „carinskom ratu“), pa je po povratku u Beograd dao ostavku u SSIP-u, u vrijeme kad smo i moji prijatelji i ja u Bonnu, i drugdje, podnosili naše ostavke na diplomatsku službu bivše SFRJ.

U vremenima potom opredijelio se za pobratimstvo lica u svemiru, što bi rekao Tin, za bratstvo i sestrinstvo među ljudima na prostoru između Vardara i Triglava, uključivo između Srba i Albanaca. Bio je i među onih 38 divnih ljudi koji su preko Igmana stigli u opkoljeno Sarajevo iz Beograda i Srbije, 1994., iz čega je i nikla mreža civilnog društva „Igmanska inicijativa“. Njoj je Žika ostao privrženik do kraja života i o njoj ostavio pismenog traga kao malo tko drugi. Pisao sam, uostalom, za DEPO portal o kratkom susretu s njim u Sarajevu prošlog proljeća. Pokojni Žika je bio kozmopolita, brat sviju u regiji JIE koji misle svojom glavom i kojima je stran jezik mržnje, jer su sljedbenici europskih ideja i vrijednosti. Nažalost, jezikom mržnje su propratili brojni komentari u Srbiji i tužnu Žikinu smrt...

U improviziranom hommageu dragom pokojniku kazao sam beogradskim i mostarskim studentima samo djelić onoga što sam želio kazati Žiki da sam ga živog susreo. Post mortem sam mu kazao hvala na svemu, posebice na sjajnim knjigama. Njegov udžbenik „Međunarodno pregovaranje“ je temeljni udžbenik i na kolegiju Suvremena diplomacija kojeg izvodim na prvoj godini diplomskog studija politologije u Mostaru, jer je najbolji udžbenik na temu međunarodnog diplomatskog pregovaranja u Regiji. Da nije takav, ne bi se po njemu obrazovali i beogradski i podgorički studenti, i studenti raznih akademija i visokih škola međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu, i moji studenti…

II

Filozofski fakultet u Mostaru je bio taj dan - zahvaljujući gostima iz Beograda i gostujućim profesorima iz Sarajeva na odsjeku politologije, uglednim znalcima i profesionalcima Nerzuku Ćurku i Mirku Pejanoviću, njihovim asistentima mr. sc. Seadu Turčilu i mr. sc. Elmiru Sadikoviću, kao i nekim drugim gostima na odsjecima žurnalistike, jezika – možda i najinternacionalnije sveučilište u Zemlji i Regiji, na što smo i ja i moje kolege vrlo ponosni. I u Hercegovini i Mostaru se, dakle, ponešto lijepo događa, ma što tvrdili oni već u prvom susjedstvu koji u svom oku ne vide brvno, a u drugom vide dlaku, kako reče povratnik u Mostar vladika Grigorije. Pogledati, ilustracije radi, s kakvom se odioznošću piše o Sveučilištu i o njegovim studentima u nekoć uglednom sarajevskom tjedniku, kojeg su njegovi aktualni urednici i novinari pretvorili u opskurno partijsko glasilo za diskvalificiranje političkih neistomišljenika, za stigmatizaciju Hrvata u Hercegovini (vidjeti izbor tema i način njihove obrade), kako se ni u „olovna doba“ nije činilo sa Zapadnom Hercegovinom, dakle ona do „pada Rankovića“. Time su se samo izjednačili s jednim privatiziranim javnim tv-servisom, ako je za utjehu. Pitam se, hoće li se jednog dana znati stidjeti? Neće, kao što se do danas nisu zastidjeli razni Miloševićevi „mitevići i minovići“, neće ni ovovremeni pisci naručenih tekstova o „ur fašizmu“, kojeg ne vide oko sebe, nego među mojim studentima.

Moji su studenti „odvedeni“ na prosvjede u Mostaru pod sloganom „Odzvonilo je…“, o tomu se u Mostaru kritički govori ne samo u kuloarima i uz kavu na Rondou, nego isto to tvrde i liberalniji hrvatski političari koji se s tim ne slažu (primjerice gospodin Slaven Raguž, HDZ 1990). Ali, ne mislim da se moji studenti moraju ispričavati baš onima koji opravdavaju puzajući državni udar i ne žele vidjeti postojanje majorizacije u Federaciji BiH na štetu Hrvata (što je u biti i bio povod za njihov izlazak na prosvjede), jer to što je skuhano u SDP-ovoj kuhinji i jeste opasno i kontraproduktivno po cijelu BiH, o tomu i akademik Filipović govori javno, korektno je pribilježiti.

Volio bih, dakle, da se s mojim studentima nitko ne poigrava, da se nikad i nigdje „ne vode“ ni oni ni drugi studenti. To sam im i rekao uoči prosvjeda, zamolivši da se ponašaju dostojanstveno, da ne slijede „zov gomile“ i ne govore rječnikom mržnje kojeg će se koliko sutra stidjeti. Po povratku nisam ih htio ni upitati o prosvjedima. Dio njih se, naime, vratio s mirnog prosvjeda direktno na nastavu iz kolegija Kultura i politika, pa sam im govorio o modelima političke (ne)kulture. Jedan drag mladić nije mogao izdržati i kazao je: „Profesore, ništa nas ne pitate o prosvjedima, ali da znate, nismo kazali ni jednu ružnu riječ, ni učinili ružnu gestu!“ Nemam, dakle, ništa protiv da se javno govori o manipulacijama, dapače, ali uzeti u ovom momentu kao glavnu manipulaciju u društvu ovu mostarsku manipulaciju studentima, a prešutjeti džinovsku manipulaciju bh. narodima i građanima, svima, dakle, u režiji SDP BiH i trabanata, o kojoj šute isti ti sarajevski mediji, nije dostojanstvena rabota. Bojim se, dakle, kako se „ur fašizam“ šulja cijelom BiH, posebice duž i poprijeko onih političkih stranaka i redakcija koje misle da su po definiciji bolji od drugih, i samo zato što pripadaju jednoj političkoj opciji ili etniji. Takva se „kulturološka matrica“, zapravo, mora nazvati „ur-fašizam“. Bilo bi puno smislenije, dakle, kada bi se progovorilo o svim zabludama i u svim bh. političkim i kulturološkim centrima, uključivo o zabludi kopiranja Miloševićevih metoda u zemlji Bosni i Hercegovini anno Domini 2011., od strane političke stranke koja je prokockala historijsku šansu biti alternativom etnokratskim strankama u BiH.

Ne znam hoću li uspjeti u ambijentu u kojem radim i živim odgojiti slobodnomisleće ljude, ali to mi je cilj. U tomu su me jučer uz kavu na Rondou ohrabrivali hercegovački slobodnomisleći ljudi. Profesore, Vaše je samo da odgojite slobodne ljude, kazao mi je slikar Marin T. Nadam se, dakle, da ću uspjeti u tomu što i Marin želi i da će ti budući slobodni ljudi, također, priznavati samo sud struke i savjesti, te s time i tako biti „prvosvećenici“ europske ideje i europske političke kulture i u Hercegovini i u Bosni. Zbog toga i ne dozvoljavam da ih netko unaprijed, s njihovih dvadesetak godina, stigmatizira u „ur-fašiste“. A ako to, ipak, činite, molim uvrstite me na čelo kolone ...

Protesti studenata u Mostaru (Foto: Bljesak.info)

III

Nitko se neće jednog dana sjećati današnjih bh. pučista po imenu, pogotovu ne njihovih slugu koji u prikrivanju političkog nasilja i pučističkih nedjela stigmatiziraju na najružniji mogući način svoje protivnike. Ali, ova zemlja neće biti ista ukoliko se definitivno „aminuje“ to što su oni zamislili a OHR i SAD „aminovali“, o čemu se spekulira u medijima (Dnevni avaz, portali), dakle ukoliko EU i SAD daju konačno „zeleno svjetlo“  strankama okupljenim oko SDP-a, dajući im indirektno i za pravo što su proteklih dana vrlo uspješno satanazirali CIK iliti SIP. Niti pitijske formulacije kako se odluka CIK-a suspendira samo do presude Ustavnog suda Federacije BiH, ne služi na čast Visokom predstavniku, kojeg sam sve do jučer držao za izrazito prosvijećenog čovjeka. S njim sam nedavno i imao jednosatni razgovor i imao osjećaj da smo se dobro razumjeli. Ali, sada ga moram javno zapitati, kako to, poštovani gosp. Inzko, da u zemlji Bosni i Hercegovini vrijede druga pravila nego u zemljama EU? Kako ćemo mi profesori europskih integracija sutra pred svoje studente i uvjerljivo im govoriti o pravnodržavnosti i drugoj, alternativnoj političkoj kulturi koju isijava EU?

„Puzajući pučisti“ su, vjerojatno, sve svoje nade položili u nemogućnost donošenja po njih negativne odluke na Ustavnom sudu Federacije BiH. Pri tomu svoje nade zasnivaju na spomenutom „zelenom svjetlu“, jer bi im bilo kontraproduktivno zasnivati je na pravosudnom izuzetku s početka milenijuma, iznuđeno učinjenog tada od OHR-a. Taj je OHR-izuzetak, naime, u međuvremenu suspendiran presudom Ustavnog suda Federacije BiH iz 2007. godine, koja ničim i od nikog do sada nije dovedena u pitanje.                     

U toj je znamenitoj presudi sve kazano što je trebalo kazati o neustavnosti konstituiranja Doma naroda s 30 umjesto potrebnih 58 zastupnika, uz raniju pomoć OHR-a. Kazalo se doslovice, citiram: „Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, vršeći svoju Ustavom određenu nadležnost, do sada je više puta upozoravao nadležne institucije i širu javnost na primjere nepoštivanja Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Nažalost, sa takvom praksom se nastavlja, što i najnoviji primjeri potvrđuju. U tom smislu Ustavni sud ovoga puta ukazuje samo na dva primjera. 1. Nedavno su mediji objavili pravno tumačenje OHR u kome se, između ostalog, navodi: ‘Za rad Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine potrebna je samo prosta većina, a to je kada je imenovano više od 50% delegata, što je ukupno 30 delegata’. Tome se još dodaje: ‘Tada bi Dom naroda mogao održati svoju konstitutirajuću sjednicu, usvojiti zakone i započeti proces nominiranja delegata za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine’. Ovakva interpretacija nema osnova u odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koji, garantujući punu ravnopravnost konstitutivnih naroda i odgovarajuće učešće pripadnika ostalih naroda, propisuje: ‘Dom naroda sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih“ (član IV.A.6.). Kada bi se postupilo po mišljenju OHR-a, nastao bi presedan s nesagledivim posljedicama. Ne samo što bi se odluke u Domu naroda mogle donositi protiv volje i legitimnih interesa pojedinog naroda, nego bi se i sve druge institucije mogle uspostavljati sa tijesnom natpolovičnom većinom u Ustavu predviđenog sastava. Time bi se, definitivno, napustio princip vladavine prava, uključujući i princip ravnopravnosti, pa time i oduzeo legitimitet najvažnijim institucijama sistema. Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, prof. dr Neđo Milićević”. 

Nažalost, onima koji su opredijelili za političko nasilje kao da je sve svejedno. Čemu slijepo pridržavanje Ustava FBiH ili Ustava BiH, čemu njegovanje suptilnih razlika među nama kada se sve može i po mojoj mjeri, po mojoj slici i prilici, kada je sve opravdano velikim ciljem izgradnje „bosanske nacije-države“, ma koliko upravo takvo što ugrožavalo budućnost BiH. Čudi, zapravo, samo logika OHR-a, koja i nije drugo nego ista ona protiv koje urla fra Ivan Frane  Jukić (u Lovrenovićevoj obradi) u vrijeme njegova „rimskog izgnanstva“ točno prije 150 godina. Kao da je strancima, štovani gosp. Inzko, uvijek bilo važno samo neka je mirna Bosna, u njoj, svakako, i ne žive do neka divlja plemena koje treba pacifirati.

Onima koji pristaju na ovu i druge notorne podvale „platformaša“ i tzv. međunarodne zajednice, dodjeljuju se nagrade, obećavaju veleposlanička ili mjesta u nadzornim odborima. Opisani scenarij nije, međutim, drugo do  stajanje uz opciju rušenja BiH iznutra,  uz danajsku podršku „temeljnom narodu“ izvana, pri čemu je sve dozvoljeno, pa i puzajući državni udar, koji je dopuzao da ostane. Neka su BiH i Bog i Allah na pomoći poslije toga! Mi koji o tomu javno govorimo, uz pozivanje na razum ili vijećnika AVNOJ-a, smo posve logično „državni neprijatelji“, a ulizice i kolaborateri raznih vrsta su „patriote“. Najgore je, dakle,  što je  bornirana laž o spasonosnoj formuli „jedna nacija-jedan jezik-jedna država“ dopuzala ne samo do duša tako mnogo ljudi u BiH, oslijepjelih za nijanse koje su istinsko bogatstvo i spas Bosne i Hercegovine, nego i do nadmenih stranih upravitelja našom zemljom. Ali, čemu nijanse, samo što ne kažu „pučisti“ (i OHR), stvorimo „vjernike“ u sva tri nacionalna korpusa i prisilimo ih da nas slijede, manjince raznih vrsta ćemo ionako asimilirati. Laku noć Bosno i Hercegovino, kazao bi Senad Hadžifejzović ...

Mostar, 28. ožujka 2011. godine

Tekst prenosimo sa portala Dnevnik.ba