Marius Cosmeanu: Preimenovanje ulica na Balkanu

Piše: Marius Cosmeanu iz Beograda, Sarajeva, Berlina, Sofije, Bukurešta i Tirane

Koliko je važno ime? Možda je i važnije nego što mislite, naročito kada su u pitanju ulice. Zbog toga, analiza njihovih naziva može nam otkriti mnogo zanimljivih stvari.

Čitavih dvadeset godina poslije pada Berlinskog zida, nazivi mnogih ulica u istočnom Berlinu ostaju nepromijenjeni, kao osobeni spomenik pedesetogodišnjoj komunističkoj vladavini. Zemlje Balkana, s druge strane, u velikom broju su požurile da se što prije oslobode tih vanjskih znakova socijalističkog naslijeđa.

U Bukureštu, tamo gdje ste nekada mogli koračati Bulevarom socijalističke pobjede, sada možete šetati Bulevarom jedinstva.

Mijenjajući nazive ulica, Srbija je uspjela napraviti puni krug. Tamo se upravo raspravlja o prijedlogu da ulice koje su četrdesetih godina nazvane imenima sovjetskih oslobodilaca, da bi im devedesetih bili vraćeni nazivi iz vremena prije revolucije, sada ponovo ponesu imena Lenjina, Crvene armije i sovjetskih vojskovođa.

Albanija, koja je pod komunističkim režimom stradala vjerovatno više nego bilo koja druga zemlja na Balkanu, nema takvih problema. Većina ulica u Tirani nikada nije ni imala imena.


Brisanje i pisanje

Postojanje neke ulice ne može se svesti samo na tablu sa imenom ili položaj označen na GPS mapi. “Nazivi ulica”, objašnjava Iulian Puiu, grafički dizajner iz Bukurešta, “imaju funkciju koja je slična funkciji brendiranja – oni pričaju priču o nekom mjestu, gradu ili zemlji.”

Istraživanje naziva oko 20.000 ulica u Njemačkoj i zemljama Balkana otkrilo nam je mnogo toga o karakteru njihovih stanovnika i o njihovoj historiji.

Stanovnici Tirane i Bukurešta pokazuju više mačizma nego stanovnici ostalih prijestolnica Balkana. Rumunima su najdraži moćni vjerski i vojni lideri, pa su mnoge ulice u prijestolnici nazvane po ključnim ljudima iz Pravoslavne crkve i vojske. Ipak, gotovo jedna petina naziva ulica uzetih iz svijeta prirode pokazuje da Rumuni imaju i nježniju stranu.

U Tirani, među ulicama koje su do sada dobile imena, oko 77 posto ih je nazvano po ključnim figurama i događajima iz nacionalne historije. Za stanovnike Sofije bi se reklo da su naklonjeni kulturi i znanju jer 42 posto ulica nosi imena po ličnostima iz svijeta umjetnosti i književnosti, a 16 posto po ljudima iz svijeta nauke.

Na ulicama Beograda važnu ulogu igra nacionalni identitet, što je i razumljivo imajući u vidu prošlost zemlje. Ovdje je gotovo 10 posto ulica posvećeno događajima iz slavne prošlosti, a više od 70 posto imena slavi ključne figure iz nacionalne historije.

Politički režimi, koji su se smjenjivali širom Balkana, tražili su brz i lak način da u javnim prostorima istaknu svoje ideološke vrijednosti i delegitimiraju prethodnike mijenjanjem naziva ulica, trgova i avenija.

Još od epohe habsburškog cara Franje Josipa, preko vremena Hitlera, Mussolinija ili Tita, pa sve do demokratskih vlada koje su se počele smjenjivati 1989. godine, ideja je najčeše bila ista – promijeniti prošlost. Kao da je na kolektivno sjećanje primijenjena kompjuterska sekvenca za brisanje “Ctrl+Alt+Delete”.

Šaljivi članovi gradskih uprava, zahvaljujući kojima Norveška ima Ulicu veselog nasilja, SAD raskrsnicu Clintonove ulice i Ulice vjernosti, a Rumunija Sunčanu ulicu u kojoj se nalazi fabrika leda, vjerovatno su željeli samo izazvati smiješak kod prolaznika. Ali imenovanje ulica na Balkanu nikada nije bilo stvar za smijanje.


Mnogo imena jedne ulice

Zbog stalnih promjena imena, različite generacije stanovnika jedne iste ulice mogu koristiti različite nazive, zavisno od toga kako se ulica zvala u vrijeme njihovog odrastanja ili doseljenja.

Haris Zaimović, direktor Historijskog arhiva u Sarajevu, odlično zna koliko zbunjujuće to može biti. “Za jednu istu ulicu, moja nana je koristila naziv iz vremena između dva svjetska rata, roditelji su je nazivali imenom iz vremena komunističkog režima, a ja koristim ime koje je dobila poslije 1991. godine”, objašnjava Zaimović.

U Bosni i Hercegovini, jedini izuzetak u tom pogledu jeste glavni prijestolnički bulevar, Maršala Tita. Ova ulica je zadržala isto ime i poslije pada komunizma, što govori o naklonosti koju mnogi Bosanci i dalje osjećaju prema uspomeni na nekadašnjeg jugoslavenskog lidera.

Nakon sticanja nezavisnosti, mnoge ulice u bosanskoj prijestolnici dobile su nove nazive, u kojima se reflektovao sve izraženiji primat koji je zajednica Bošnjaka imala u gradu poslije završetka rata 1992.–1995.

Druge ulice su ponijele imena domaćih i stranih ratnih heroja. Jedan od primjera je Ulica Kurta Schorka, nazvana po šefu Reutersovog dopisništva, rođenom u SAD-u, koji se proslavio izvještavanjem o opsadi Sarajeva.

Naročito je bila zapažena njegova priča o Admiri Ismić i Bošku Brkiću, Bošnjakinji i Srbinu koji su nastradali od snajperske vatre u pokušaju da izađu iz opkoljenog grada, 1993. godine. Ova priča se pojavila na naslovnim stranama širom svijeta kao simbol ljubavi koja prelazi granice etničkih podjela.

“Ljudi i dalje posmatraju jedni druge kroz prizmu nacionalnog i vjerskog identiteta”, kaže Danis Tanović, četrdesetogodišnji oskarovac i lider organizacije Naša stranka. “Volimo Italijane, Francuze i Amerikance, ali mrzimo najbliže susjede. To je velika promjena koja se u posljednjih dvadeset godina odigrala u Sarajevu!”


Povratak u “zlatno doba”

Politika mijenjanja naziva ulica u Bosni i Hercegovini nije samo produkt propasti komunističkog sistema. Ona je i proizvod rata koji je uslijedio nakon toga i de facto tripartitne podjele zemlje na bošnjački, srpski i hrvatski dio.

Proces preimenovanja ulica u Rumuniji i Bugarskoj bio je znatno jednostavniji. Politika mijenjanja naziva se zasnivala na dva ključna načela: uklanjanju naziva kojima se odaje počast diskreditiranom komunističkom režimu, i vraćanju u takozvano “zlatno doba” međuratnog perioda.

Tamo gdje je dolazilo do sporova, povod su najčešće bili pokušaji da se ulice imenuju po ljudima osumnjičenim da su bili nacistički simpatizeri, ili da se zadrže imena ličnosti koje su pripadale komunističkom režimu ili bile slavljene od komunista.

Neki od najžešćih sukoba vodili su se oko historijskih događaja koje su ljudi pomiješali jedan s drugim. Takav je bio slučaj u Sofiji sa Ulicom 7. novembra, čije ime mnogi vezuju za Oktobarsku revoluciju u Rusiji 1917. godine. U pitanju je, zapravo, datum iz bugarske historije.

Do sukoba je došlo i kada je u Sofiji pokrenuta inicijativa da se jedna ulica nazove po Bogdanu Filovu, historičaru i arheologu koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata obavljao funkciju premijera Bugarske i bio prijatelj tadašnjeg kralja, Borisa.

Kada je Akademija nauka predložila da se po njemu nazove jedna ulica u Sofiji, Filov je postao predmet oštre debate u Bugarskoj. Poslije žestokog protivljenja nekih historičara i jevrejske zajednice, prijedlog je konačno odbačen, uz obrazloženje da je Filov bio fašistički simpatizer.

Nešto slično se dogodilo s maršalom Ionom Antonescuom, kontroverznim rumunskim diktatorom iz Drugog svjetskog rata, pod čijom su vlašću deportirane ili ubijene desetine hiljada Jevreja i Roma. Poslije 1990. godine, brojne ulice su nazvane po Antonescuu, koji je u očima mnogih Rumuna i dalje nacionalni heroj.

Nazive tih ulica su ponovo morali mijenjati 2003. godine, kada su javno izlaganje slika i izražavanje podrške Antonescuu stavljeni van zakona, na osnovu nalaza zvanične komisije kojim je potvrđena njegova umiješanost u holokaust.

Rumunija još nije odgovorila na sva pitanja o svojoj prošlosti, koja nastavljaju izazivati kontroverze uočljive u nazivima ulica. U Bukureštu, naprimjer, i dalje postoji Ulica Eremije Popescua, i pored toga što je ovaj nekadašnji komandant snaga Ministarstva unutrašnjih poslova bio umiješan u internu deportaciju oko 40.000 navodnih protivnika komunističkog režima tokom pedesetih godina.


Titov odlazak

Beograd je također prijestolnica bivše komunističke zemlje, ali priča o promjenama naziva ulica u ovom gradu razlikuje se od one u Bukureštu ili Sofiji. Razlog tome je što tranzicija Srbije iz komunizma nije bila ni približno tako jasna i jednostavna, budući da je više od jedne decenije odlagana i ometana djelovanjem režima Slobodana Miloševića.

Zbog toga je pitanje naziva ulica u Beogradu složenije nego u većini susjednih zemalja. Kao što duhovito primjećuje pisac Momo Kapor, manje je vremena potrebno da se nova ulica u Beogradu izgradi nego da se postigne dogovor o njenom imenu.

Jedno od prvih ponuđenih rješenja bilo je vraćanje imena ulica iz vremena prije Drugog svjetskog rata. Za razliku od Sarajeva, u Beogradu nije sačuvana uspomena na bivšeg predsjednika Tita u nazivima ulica i trgova. Proces uklanjanja Titovog imena otpočeo je još s raspadom Jugoslavije. Glavni bulevar u Beogradu, koji je nekada bio nazvan po Titu, dobio je novo, specifično srpsko, nacionalističko ime, Ulica srpskih vladara.

“To je prva ulica kojoj je promijenjen naziv 1992. godine”, sjeća se Vladimir Dulović, historičar i autor studije o promjenama naziva ulica u Beogradu u posljednjih 150 godina. “Sada u centru Beograda ne postoji nijedna ulica nazvana po Titu, mada postoji jedna na periferiji”, dodaje on.

Nove komisije za imenovanje ulica najradije su birale imena poznatih ličnosti iz perioda između dva svjetska rata. Međutim, u priči o ulicama je sada došlo do svojevrsnog ironijskog obrta, pošto se upravo povela debata o prijedlogu ruskog ambasadora da se vrate neki od starih naziva ulica kojima se odaje počast sovjetskim oslobodiocima.

“Mi Balkanci smo bolesni, opsjednuti smo promjenom”, izjavio je sedamdesetosmogodišnji Jovan Ćirilov, dramaturg i nekadašnji predsjednik prve komisije koja je počela mijenjati nazive ulica u Beogradu 1991. godine.


Da li je opsesiji došao kraj?

Zemlje na Balkanu nisu jedine koje pokušavaju uskladiti političke promjene s potrebama korištenja javnih prostora. Njemačka se suočila sa sličnim problemima poslije pada Berlinskog zida, kada je došlo do ujedinjenja Savezne Republike Njemačke i nekadašnje komunističke, Demokratske Republike Njemačke.

Dvije Njemačke su se gotovo pola stoljeća razvijale unutar suprotstavljenih ideoloških sistema, pa nazivi ulica u dvjema zemljama – kao i pripadajućim dijelovima Berlina – i dan-danas odražavaju ovu ideološku podjelu.

Njemački parlament, Bundestag, u junu 1991. godine je donio odluku da se prijestolnica preseli iz Bonna u Berlin. Povratak u ujedinjeni Berlin označio je početak bitke za simboličku kontrolu nad javnim prostorima grada.

Ključni zahtjev je bio taj da se promijene nazivi koje su ulicama dali predstavnici vlasti Demokratske Republike Njemačke. Poslije javne debate, lokalna uprava je u septembru 1993. donijela odluku da se oformi nezavisna komisija koja će riješiti ovo pitanje.

Šest mjeseci kasnije, komisija je ponudila paket preporuka, rukovodeći se načelom “da druga njemačka demokratija” – to jest, sadašnja država – “nema razloga da odaje počast političarima koji su aktivno doprinosili razaranju prve njemačke demokratije”.

To je značilo da nijedna ulica ne može dobiti ili zadržati ime nekog od nacista koji su napali i srušili Vajmarsku republiku prije Drugog svjetskog rata. Također, neće biti tolerancije ni za one koji su se “poslije 1933. suprotstavili totalitarnoj diktaturi nacionalsocijalista, u namjeri da je zamijene drugom totalitarnom diktaturom, ovog puta komunističkom”, objašnjava autor knjige Duhovi Berlina, Brian Ladd.

Jedan od najkontroverznijih slučajeva ove vrste u Berlinu vezan je za ime socijalistkinje i militantne feministkinje Clare Zetkin, koja je umrla u Moskvi 1933. godine, odmah poslije nacističkog preuzimanja vlasti. Ona je smatrana za neprijatelja demokratske Vajmarske republike od trenutka kada se, 1919. godine, pridružila Komunističkoj partiji Njemačke.

Komisija je zbog toga donijela odluku da se ulici Clara Zetkin Strasse vrati njen prethodni naziv, Dorotheenstrasse, po imenu druge supruge pruskog elektora koji je ovu oblast dobio kao svadbeni poklon.

Komisija je objavila da ulica koja iz istočnog Berlina vodi do zgrade njemačkog parlamenta, Reichstaga, ne može biti nazvana po protivniku parlamentarne demokratije, što je izazvalo burne reakcije ljevičara i feministkinja.

Ipak, dvije decenije poslije 1989., nazivi ulica na Balkanu i u bivšoj Demokratskoj Republici Njemačkoj izazivaju sve manje kontroverzi – što ukazuje na sve manji značaj ideoloških podjela u Evropi.


Ulice bez imena

Prijestolnica jedne balkanske države je uspjela izbjeći sve probleme ove vrste. U Tirani, glavnom gradu Albanije, mnoge ulice nemaju imena, niti su ih ikada imale.

Problemi nastaju jedino ako stanovnika bezimene ulice neko pita za adresu. Obično se snalaze tako što koriste alternativne načine da lociraju adrese, upućivanjem na poznate objekte u blizini, kao što su ministarstva, škole ili spomenici.

Arta Kazazi, šef odjeljenja za razvoj u albanskoj poštanskoj službi, sažalijeva turiste i kaže da će “sve biti normalizovano za godinu, ili godinu i po”.

U međuvremenu, ljudi koji vrše isporuke moraju skicirati priručne mape, na dva lista A4 formata povezana ljepljivom trakom, s naznačenim lokacijama važnih zgrada i objekata koji će im pomoći da se snađu.

Aslan, oniži čovjek sa strogim, izboranim licem, stekao je veliko iskustvo radeći kao poštar. Dok utovara pakete u svoj kombi, objašnjava: “Ako ni poslije pažljive pretrage ne pronađemo primaoca, pismo ili paket vraćamo u poštu, da bismo ih poslije još tri dana vratili pošiljaocu.”

Fenomen neimenovanih ulica u Tirani nije povezan sa sukobima oko komunističkog naslijeđa. Ovakvo stanje samo pokazuje da su, poslije pada komunističkog režima, ljudi u velikom broju napuštali sela i doseljavali se u gradove, što je izazvalo pravi graditeljski bum. Veliki broj novih građevina je podignut bez dozvole, pa zgrade ostaju neuknjižene.

Vozači kola hitne pomoći se suočavaju sa istom vrstom problema kao i poštari, svaki put kada izlaze na teren. “Ako ne mogu da pronađem adresu, onda ću pokušati riješiti problem tako što ću s pacijentom dogovoriti susret na nekom mjestu koje je svima poznato”, kaže Astrit.

“Ako pacijent nije u stanju tamo doći, šta ja tu mogu, takav je život! Ali niko mi još nije umro.”

Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.